What do you think?
Rate this book
Polovnjak
Cvitan se relativno kasno okušao kao pisac romana, pa je njegov Polovnjak 1984. dočekan kao veliko iznenađenje. Roman se znatno razlikovao od aktualnih književnih trendova te je prepoznat kao svojevrsni kontrast proznom mainstreamu, kao autorski projekt "vođen naglašenom željom za dezavuiranjem postojećih trendova".
248 pages, Hardcover
First published January 1, 1984
15 people want to read
About the author
Dalibor Cvitan
21 books2 followersDalibor Cvitan (Vodice, 20. prosinca 1934. - Zagreb, 23. srpnja 1993.), hrvatski je prozaist, pjesnik, dramatičar, esejist i književni kritičar.
Djelovao je kao profesionalni književnik, bio urednik mnogih časopisa: Republika, Telegram, Termini, Žena...
Iako je pisao i poeziju i drame za kazalište, radio i TV, svoj je književni vrhunac dao u esejima i romanima.
Napisao je nekoliko knjiga eseja kojima se potpuno afirmirao na hrvatskoj književnoj sceni: Ironični narcis (1971.), Pravo na nesreću (1978.), Zgranut pred Zlom (1978.), te posmrtno objavljen Demos i demon (1994.). Ponajviše se njegovih eseja bavi problemima svakodnevice.
Romaneskni mu je opis mali, ali važan jer se njime suprotstavlja dominantnim književnim strujanjima (prozi u trapericama, fantastici, žanrovskoj prozi...) i svojevrsni je recidiv egzistencijalizma u hrvatskoj književnosti. Radi se o romanima, Polovnjak (1984.) i Ervin i luđaci (1992.), često nazivanima duologijom o suvremenoj zagrebačkoj egzistenciji, te posthumno objavljenom, iako napisanom prije spomenutih, romanu 'Privatna stvar' (2000.).
Neka njegova djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. sa hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.
Djelovao je kao profesionalni književnik, bio urednik mnogih časopisa: Republika, Telegram, Termini, Žena...
Iako je pisao i poeziju i drame za kazalište, radio i TV, svoj je književni vrhunac dao u esejima i romanima.
Napisao je nekoliko knjiga eseja kojima se potpuno afirmirao na hrvatskoj književnoj sceni: Ironični narcis (1971.), Pravo na nesreću (1978.), Zgranut pred Zlom (1978.), te posmrtno objavljen Demos i demon (1994.). Ponajviše se njegovih eseja bavi problemima svakodnevice.
Romaneskni mu je opis mali, ali važan jer se njime suprotstavlja dominantnim književnim strujanjima (prozi u trapericama, fantastici, žanrovskoj prozi...) i svojevrsni je recidiv egzistencijalizma u hrvatskoj književnosti. Radi se o romanima, Polovnjak (1984.) i Ervin i luđaci (1992.), često nazivanima duologijom o suvremenoj zagrebačkoj egzistenciji, te posthumno objavljenom, iako napisanom prije spomenutih, romanu 'Privatna stvar' (2000.).
Neka njegova djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. sa hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 3 of 3 reviews
December 8, 2022
Tko je točno (bio) taj Dalibor Cvitan? Zašto veliki patrioti Hrvati tako malo drže do zanimljivih likova iz vlastite kulture pa se danas i u kulturnim krugovima tako malo čuje o njemu? Zašto nisam ovo otkrio s 18 godina?
Pretpostavljam da je jedan od razloga današnje opskurnosti ovog draguljčića od romana to što zbilja jest riječ, kako netko reče, o svojevrsnom recidivu egzistencijalizma u hrvatskoj prozi, pa je tematska i stilska „zakašnjelost“ romana kriva za njegovo tonjenje u zaborav, budući da je objavljen 1984., kad je egzistencijalizam u očima ljudi valjda već postao passé. U svakom slučaju, šteta što je tako, jer ne hvalim ja Polovnjaka samo zbog svog adolescentskog afiniteta za nešto ovoliko nabijeno negativnošću, već ne vjerujem da itko može uvjerljivo osporiti i vrsnost Cvitanovog pisanja pa time i literarnu kvalitetu ovog djela. Sjajne su to rečenice, tečna i promišljena poglavlja, fantastično opisana razmišljanja i stanja duha; na kraju krajeva, jasno je da je potrebna vještina da čitavo vrijeme čitatelja održi zainteresiranog kroz 190 stranica djela koje se uglavnom sastoji od protagonistova sipanja žuči na sve i svašta, bez previše konkretnih vanjskih događaja.
Sartre je malo dijete u usporedbi s egzistencijalističkom mučninom koja izvire iz svake stranice ovog tmurnog, uglavnom meditativnog, ali i sasvim pitkog romana. Protagonist Ervin je utjelovljenje čangrizavosti, neurotik pun prijezira prema životu i ljudima, poglavito njihovoj malograđanskoj, kičastoj i banalnoj strani. Ništa nije pošteđeno Ervinove antipatije, i Zagreb je ovdje zlokobna ljudska tvorevina koja čovjeku kvari raspoloženje svojim sivilom, zagađenosti i prljavštinom, a čak i neki neživi objekti za Ervina zrače depresijom i ništavilom: „Cinički se na nas ceri smeće, propast i smrt stvari guraju nam prst u retinu, pa kako, dovraga, da se bude donekle veseo, vedar, kako ne vidjeti grozno išarane zidove, prašnosive kolobare mokraće uz zidove, ludog bjelokosog starca koji živi sam, bez ikoga, debele osamljene žene srednjih godina koje obožavaju neku životinju, kako ne vidjeti fanatičke domaćice koje se žrtvuju obitelji i djeci tako da se više ne češljaju, više ne mažu, više ne odijevaju, već gole pod surim kaftanom odvratne obiteljčine, mravljih očiju i s gubicom pohlepnog, starog zubaca, ruju po policama samoposluživanja, kupujući mora, oceane šarenih paketića, konzervi, boca, mesa, kruha, sira, jaja, riba, bakalara, jelena, vepara, morskih pasa i majmuna!
Verin stan je bio, kao što je rečeno, tužna rupa. Bio je to, inače, „pristojan komforni dvosoban stan“, ali zar je „pristojna“ ta nepristojna golotinja svijetlo žutog lakiranog pokućstva koje je drhtalo, ne od niske temperature – jer je centralno grijanje radilo – nego od studeni osamljenosti i neljudskosti, poput gole žene na pregledu u konclogoru. Nije to pokućstvo bilo napravljeno za ljude. Stajalo je isto tako podbočeno i kao nehajno nahereno, kako je zatečeno u robnoj kući. Tada se gradilo ravnodušnim prema mnogim prolaznicima i kupcima, kao pas kojega miluju mnogi, ali nitko ga neće uzeti k sebi. No i dalje se to nastavilo, i kad su ga kupili i uzeli, pokućstvo se nije moglo odrvati staroj navici ravnodušnosti.“
Uistinu, da i ja budem sasvim banalan, citatna vrijednost ovog djela je vrhunska, kad bih nekamo sebi za gušt i za buduću referencu krenuo ispisivati upečatljive dijelove iz Polovnjaka, morao bih prepisati jedno 90% romana.
Ipak, ni Ervin nije sasvim pošteđen neke vrste kritike, tj. ironije u očima čitatelja, jer njegova pretjerana cerebralnost na trenutke postaje jasno komična, podsjećajući malo na protagonista Hamsunove Gladi, što je najočitije u epizodi kad Ervin zahvaljujući svojoj nesigurnosti i pretjeranom pesimizmu upropasti moguću vezu sa svojim ljubavnim (ili možda bliže istini, puko seksualnim) interesom, izvjesnom Elom. S druge pak strane roman može funkcionirati i kao neka vrsta ode intelektualnosti, budući da pokazuje kako i banalni, sivi svakodnevni trenuci mogu kroz prizmu umjetničkog promišljanja i erudicije biti autentično i duboko proživljeni i tako dobiti na zanimljivosti. To, naravno, ide rame uz rame s Ervinovim „aristokratskim“ svjetonazorom koji mjestimice izađe na vidjelo, u smislu njegovog nepovjerenja i osjećaja superiornosti nad priprostim i „običnim“, ali i nemoralnim te poltronskim ljudima.
Bilo kako bilo, ovo je odlično, a sad idem i na Cvitanov sljedeći roman, Ervin i luđaci, očito svojevrstan nastavak Polovnjaka.
Pretpostavljam da je jedan od razloga današnje opskurnosti ovog draguljčića od romana to što zbilja jest riječ, kako netko reče, o svojevrsnom recidivu egzistencijalizma u hrvatskoj prozi, pa je tematska i stilska „zakašnjelost“ romana kriva za njegovo tonjenje u zaborav, budući da je objavljen 1984., kad je egzistencijalizam u očima ljudi valjda već postao passé. U svakom slučaju, šteta što je tako, jer ne hvalim ja Polovnjaka samo zbog svog adolescentskog afiniteta za nešto ovoliko nabijeno negativnošću, već ne vjerujem da itko može uvjerljivo osporiti i vrsnost Cvitanovog pisanja pa time i literarnu kvalitetu ovog djela. Sjajne su to rečenice, tečna i promišljena poglavlja, fantastično opisana razmišljanja i stanja duha; na kraju krajeva, jasno je da je potrebna vještina da čitavo vrijeme čitatelja održi zainteresiranog kroz 190 stranica djela koje se uglavnom sastoji od protagonistova sipanja žuči na sve i svašta, bez previše konkretnih vanjskih događaja.
Sartre je malo dijete u usporedbi s egzistencijalističkom mučninom koja izvire iz svake stranice ovog tmurnog, uglavnom meditativnog, ali i sasvim pitkog romana. Protagonist Ervin je utjelovljenje čangrizavosti, neurotik pun prijezira prema životu i ljudima, poglavito njihovoj malograđanskoj, kičastoj i banalnoj strani. Ništa nije pošteđeno Ervinove antipatije, i Zagreb je ovdje zlokobna ljudska tvorevina koja čovjeku kvari raspoloženje svojim sivilom, zagađenosti i prljavštinom, a čak i neki neživi objekti za Ervina zrače depresijom i ništavilom: „Cinički se na nas ceri smeće, propast i smrt stvari guraju nam prst u retinu, pa kako, dovraga, da se bude donekle veseo, vedar, kako ne vidjeti grozno išarane zidove, prašnosive kolobare mokraće uz zidove, ludog bjelokosog starca koji živi sam, bez ikoga, debele osamljene žene srednjih godina koje obožavaju neku životinju, kako ne vidjeti fanatičke domaćice koje se žrtvuju obitelji i djeci tako da se više ne češljaju, više ne mažu, više ne odijevaju, već gole pod surim kaftanom odvratne obiteljčine, mravljih očiju i s gubicom pohlepnog, starog zubaca, ruju po policama samoposluživanja, kupujući mora, oceane šarenih paketića, konzervi, boca, mesa, kruha, sira, jaja, riba, bakalara, jelena, vepara, morskih pasa i majmuna!
Verin stan je bio, kao što je rečeno, tužna rupa. Bio je to, inače, „pristojan komforni dvosoban stan“, ali zar je „pristojna“ ta nepristojna golotinja svijetlo žutog lakiranog pokućstva koje je drhtalo, ne od niske temperature – jer je centralno grijanje radilo – nego od studeni osamljenosti i neljudskosti, poput gole žene na pregledu u konclogoru. Nije to pokućstvo bilo napravljeno za ljude. Stajalo je isto tako podbočeno i kao nehajno nahereno, kako je zatečeno u robnoj kući. Tada se gradilo ravnodušnim prema mnogim prolaznicima i kupcima, kao pas kojega miluju mnogi, ali nitko ga neće uzeti k sebi. No i dalje se to nastavilo, i kad su ga kupili i uzeli, pokućstvo se nije moglo odrvati staroj navici ravnodušnosti.“
Uistinu, da i ja budem sasvim banalan, citatna vrijednost ovog djela je vrhunska, kad bih nekamo sebi za gušt i za buduću referencu krenuo ispisivati upečatljive dijelove iz Polovnjaka, morao bih prepisati jedno 90% romana.
Ipak, ni Ervin nije sasvim pošteđen neke vrste kritike, tj. ironije u očima čitatelja, jer njegova pretjerana cerebralnost na trenutke postaje jasno komična, podsjećajući malo na protagonista Hamsunove Gladi, što je najočitije u epizodi kad Ervin zahvaljujući svojoj nesigurnosti i pretjeranom pesimizmu upropasti moguću vezu sa svojim ljubavnim (ili možda bliže istini, puko seksualnim) interesom, izvjesnom Elom. S druge pak strane roman može funkcionirati i kao neka vrsta ode intelektualnosti, budući da pokazuje kako i banalni, sivi svakodnevni trenuci mogu kroz prizmu umjetničkog promišljanja i erudicije biti autentično i duboko proživljeni i tako dobiti na zanimljivosti. To, naravno, ide rame uz rame s Ervinovim „aristokratskim“ svjetonazorom koji mjestimice izađe na vidjelo, u smislu njegovog nepovjerenja i osjećaja superiornosti nad priprostim i „običnim“, ali i nemoralnim te poltronskim ljudima.
Bilo kako bilo, ovo je odlično, a sad idem i na Cvitanov sljedeći roman, Ervin i luđaci, očito svojevrstan nastavak Polovnjaka.
November 21, 2019
Hvala kolegi Ivanu što mi je predložio Polovnjaka - knjige izrazito crnog, ironičnog karaktera. Cvitan može slobodno u rang Houellebecqa jer Polovnjak je takvo ostvarenje - reminiscencije života profesora koji je na razmeđini slobode koju je nesposoban uhvatiti - i lažnog intelekta, akadamskog - kojeg prezire i kojeg se na kraju i odriče. Uz izrazito slab razvoj žive radnje i akcije u knjizi (koja se ponekad preskače; gdje pisac samo navodi gdje je glavni lik Ervin završio, preselio se itd.) - misli i komentari svakodnevnice bespuća života zaista su prvoklasni uz duboku, šaljivu - lako shvatljivu, ali i inteligentnu porugu društva - samokritike, autoironije. Knjiga iako odiše teškim pesimizmom i težinom života inteligentnog, školovanog čovjeka - ipak nudi i nekakvu komediju koja je na granici s tragedijom (a možda i je). Kroz neke dijelove i sam sam se poistovjetio s Ervinom - najbolji opis - čitaj ismijavanje -popularnih druženja, pijanki studenata (mada je on u društvu malo starijih poluinteligenata) koji sam ikada pročitao. Polovnjak je i lako čitljiv iako ima stručnije termine - riječi akademskog duha - gdje je Cvitan namjerno provocirao s visokim terminima u "gnjilu" ojađenosti i crnila akademskog građanina kao da namjerno radi taj kontrast što me se jako dojmilo. Možda premalo radnje za moj ukus, ali u ovom stilu i tematici potpuno opravdano i posloženo.
Sjećam se da sam prilikom jednog mog teksta - kratke priče - dobio pohvalu da sam na tragu Cvitana - Polovnjaka - što danas moram odbiti - (nakon pročitane knjige) - naravno bijaše to od kolege Ivana :)
Sjećam se da sam prilikom jednog mog teksta - kratke priče - dobio pohvalu da sam na tragu Cvitana - Polovnjaka - što danas moram odbiti - (nakon pročitane knjige) - naravno bijaše to od kolege Ivana :)
April 9, 2014
Na stranu poanta, pouka itd- beskrupulozan, groteskan i ini humor na mahove prožet eruditnim, "aristokratskim" cinizmom rođen iz okruženja anticipiranog neoegzistencijalizma (brojni originalni/zgusnuti/komični opisi eksterijera i interijera - uz meni omiljeni motiv "jata mješalica") ekstrahiran iz relativno zanemarivog sadržaja nosi ovu subjektivnu ocjenu.
Nalaze se u romanu i fragmenti iznošenja surove istine, kao i elementi bundyevskog humora prije Al Bundya (problematiziranje, ismijavanje feministkinja, mladih, starih, ružnih, samoće, društva i skoro svega uz mazohističku sklonost prema svom jadu i bijedi).
Naj citat: "Uspomene na ljubav s Verom zapeku mu jednjak, kao nadizanje starog gulaša."
Nalaze se u romanu i fragmenti iznošenja surove istine, kao i elementi bundyevskog humora prije Al Bundya (problematiziranje, ismijavanje feministkinja, mladih, starih, ružnih, samoće, društva i skoro svega uz mazohističku sklonost prema svom jadu i bijedi).
Naj citat: "Uspomene na ljubav s Verom zapeku mu jednjak, kao nadizanje starog gulaša."
Displaying 1 - 3 of 3 reviews