Hodžićev roman je nesvakidašnja knjiga satkana od slika iz djetinjstva proživljenog na prijedorskoj periferiji tokom kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, zlatnog doba potkozarske komune koja će kasnije postati planetarno poznata po stravičnim zločinima počinjenim u ime Karadžićevih ideja krvi i tla. Na prvo čitanje, priče iz romana „Polaroid kauboj“ napisane su u formi pripovjetke, kratke priče, i funkcionišu zasebno, svaka kao poseban prozor ogromnog vitraža na delftskoj Staroj crkvi. Hodžićev jezik je krajiški, svojstven pripovjedačima tog kraja.
“Ovo je priča – majstorski ispričana u ćopićevskom, krajiškom maniru onda kad priča o djetinjstvu, a karverovski iskašljana kad priča o lutanjima po surovom neželjenom zapadnom svijetu – priča izopćenika, nesretnika, usamljenika, ranjene migrantske duše i stoga bolesnog tijela, o gorkoj, nagloj, surovoj zrelosti mladog čovjeka koji u jednom trenu spoznaje, u mrklom mraku novozelandske duge noći, shvata da je čovjek bez doma i bez domovine i da mora ostaviti i zaboraviti sve što je do tada bio,” kaže pjesnikinja Ferida Duraković, recenzentica i lektorica knjige.
Paralelu između Hodžićeve proze i književnog stila Branka Ćopića povukao je i Tomislav Marković, urednik knjige: “Hodžićeva proza nastaje na sredokraći ‘Ranih jada’ Danila Kiša i Ćopićevih priča o detinjstvu. Kao i Ćopić, i Hodžić je rođeni pripovedač, njegova pripovest teče kao Puharska, mitska reka njegovog detinjstva, njegove rečenice lagano vijugaju i meandriraju, uvlačeći čitaoca u jedan drugačiji svet. Sa Ćopićem ga spaja i specifičan, dobrodušni humor, nežan i pun ljubavi prema svetu i ljudima. Taj humor je svojevrsno naličje melanholije kojom je obeležen Hodžićev roman, što neminovno proizlazi iz same prirode sećanja koje ima moć da prizove odsutna bića iz mutnog bezdana prošlosti.”
Ipak, ono što Hodžićev roman čini nesvakidašnjom cjelinom su razgovori glavnog junaka i njegove majke Esme čiji se segmenti prepliću sa dječakovim odrastanjem, odlaskom iz Prijedora i povratkom kući, sve do Esmine smrti. Ovi razgovori su svojevrsna svjetlucava stakalca u kojima se ogleda odnos dječaka i majke, žene sa bosanske margine u potpunosti posvećene jednoj misiji: da zaštiti svoje dragocjeno djetešce od zle kobi i istovremeno se izbori za sopstveno dostojanstvo u okrutnom patrijarhatu otpornom na progres i prosvjetljenje ere radničkog samoupravljanja.
„Ova knjiga je svojevrstan literarni spomenik mojoj majci i ženama njene generacije. One su istinski heroji vremena o kojem pišem. Istovremeno, ovo je i zapis o jednoj zajednici koja više ne postoji na prostoru u koji je priča smještena. Nemam nikakvih iluzija o njenom krajnjem dometu, ali imam jedan san: da knjiga jednoga dana dođe pod ruku kakvom djetetu u Prijedoru, da ga možda omađija onako kako su mene i moju djecu znale omađijati priče Branka Ćopića, pa da se zapita ko su bili ti ljudi o kojima se u njoj govori. Ako se to ikada desi, vrijedilo je truda”
Refik Hodžić je novinar iz Prijedora. Radio je kao glavni i odgovorni urednik nezavisne radio stanice Slobodni radio Prijedor, suosnivač je nezavisnog magazina Novo ogledalo, a iz Bosanske Krajine je izvještavao i za RTV BiH i magazin BH Dani. U septembru 2000. godine počinje da radi pri Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, gdje vodi kancelariju za ondose sa javnošću u BiH, a služio je i kao glasnogovornik Tribunala. Bio je član tima koji je radio na uspostavljanju Vijeća za ratne zločine Suda BiH i prvi šef njegove službe za informisanje. Suosnivač je producentske kuće XY Films i koautor nekoliko dokumentarnih filmova i televizijskih serija koje se bave zaostavštinom ratnih zločina u BiH. Danas radi kao direktor komunikacija pri Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu u New Yorku.
A wonderfully and poetically written piece, a nostalgically melancholic and sad homage to a generation that is no more.
I read half of it while listening to the author talk about the book at the launch and then finished the other half at home.
"Dok se njih dvoje prepiru, ja sjedim na kauču s fotografijom u ruci, rastrgan između ushićenosti što sam na njoj uslikan u svom dragocjenom odijelu i boli zbog promašenog trenutka, na putu da postanem neizlječivo otrovan nostalgijom zbog nečega što nikad nije ni postojalo, blaženo nesvjestan da će jednom nestati i odijela, i kuće, i roditelja, i djetinjstva, a da će ta stara polaroid fotografija postati prozor u svijet u kojemu su sreća i tuga stopljene u jedno."
What a book! Read in one breath while hoping it does not end. Full of laughter and nostalgia but also kept reminding you about all what the 90s and the war did, not only to the country but to the people you once knew or thought you knew. A book about a childhood in Yugoslavia, sudden growing up, the war and the consequent refugee life. 20 stories in which Hodzic’s the way of maturing life goes from disbelief in the possibility that the world he remembers is falling apart in such a way, to shock, realization and questioning of humanity, while never ever losing faith in it.
Divna i emotivno ispričana priča o djetinjstvu, rodnom mjestu koje kao takvo postoji samo još u sjećanju autora. U središtu priče je poseban odnos i ljubav između majke i sina. Polaroid kauboj je svjedočanstvo o vremenu kakvog više nema, o ljudima koji više nisu tu, o identitetu, domu, ispričano na autentičan i vrlo snažan način.