Tužim

by Janko Matko

Karlovačka pralja koja je othranila troje djece jednom prilikom se zavjetovala da će njezin sin Ivica završiti bogoslovne nauke i postati svećenik. Prije glavnog zavjeta Ivica upoznaje Zlatu, djevojku svog dobrotvora. Kad je saznao za njihovu vezu, djevojčin otac pokušao je nagovoriti Ivičinu majku da dopusti Ivici da napusti svećeništvo, ali majka za to nije htjela čuti. Razapet između dvije ljubavi, Ivica postaje svećenik s čvrstom vjerom da će održati obećanje. Na jednom proštenju susreće se sa Zlatom, koja potom na zaprepaštenje svih postaje njegova domaćica. Idilu je narušilo Zlatino priznanje da će postati majka. Budući da za to dijete nitko nije smio znati, Zlata i Ivica su ga dali vjernim prijateljima. Žalosna zbog djeteta koje nije smjela priznati kao svoje, Zlata se razboljela i umrla, što je nagnalo Ivicu da preispita ispravnost svojih odluka i potuži se Bogu...

294 pages, Unknown Binding

First published January 1, 1981

About the author

Janko Matko (20. 5. 1898 - 3. 8. 1979) pripovjedač, najznačajniji predstavnik tzv. pučke književnosti. Rođen je u Brleniću kraj Krašića. Polazio je franjevačku gimnaziju u Vukovaru. Zbog slomljene noge i neprilika I. svjetskog rata prekinuo je školovanje, izučio urarski, optičarski i draguljarski obrt u Vukovaru, potom živio u Rijeci, a od 1923. u Zagrebu. Tu počinje obnašati različite dužnosti u kulturnom društvu "Hrvatski radiša" te vodi vlastitu urarsku radionicu. Godine 1932. postao je predsjednik pjevačkog društva "Zvonimir". Prvu pripovjest Doći ću kući, majko, za Božić objavio je još 1917. u vukovarskim "Sriemskim novinama", a 1938. prvi (Žrtva) od dvadesetak romana (tri su izašla posmrtno) kojima je tematikom iz nacionalne povijesti, domoljubljem i duhovnom religioznošću privukao naraštaje hrvatskih čitatelja. Sam je napisao dramatizacije svojih romana Moć zemlje, Tajna i Pokajnik, a Fotezova dramatizacija Žrtve izvođena je na više pozornica.

Matko se ubraja među rijetke pisce koji su znali naći put do široke čitateljske publike. Ponajprije ga je zanimala priča vezana za hrvatski narod i svaki je njegov roman fabulativno zasnovan na istinitom događaju, no oblikovan tipičnim karakteristikama trivijalnoga sentimentalnog ili pustolovnog romana. Teme su njegovih djela klasne razlike među ljubavnicima (Žrtva, 1944; Moć zemlje, 1944; Dragulji i strasti, 1970), neugasiva ljubav spojena s osjećajem dužnosti (Dva života jedne žene, 1971; Ribar i more, 1971), povijest hrvatskih plemenitaša (Plač šume, 1971; Krv nije voda, 1978), nesretna povijest izrabljivanih žena i nezakonite djece (Služavka, 1974), tragična ljubav dvoje mladih rodbinski vezanih (Bez krivnje krvi, 1978), mlade godine Alojzija Stepinca (Kardinalova ljubav, 1993) itd. Svi ti romani uključuju snažne emocije, zamršene i neočekivane zaplete, mnoštvo zapreka na životnom putu pozitivnih junaka, koje oni svladavaju uz mnoge žrtve, ali uvijek uz pretpostavku da istina i pravda moraju pobijediti. Likovi su karakterizirani crno-bijelom tehnikom, a za pozitivne junake i poantu romana usko veže glorificiranje rodoljublja i duboku religioznost. Kritika je njegova djela najčešće prešućivala jer su bez umjetničke vrijednosti, ali s dubokim pučkim shvaćanjem socijalne ravnopravnosti. Ta su djela lako nalazila put do čitatelja postajući nezaobilazan dio masovne kulture našega vremena. Janko Matko umro je u Zagrebu 1979. godine.