Lucija è costretta da un incidente a vivere segregata nel proprio corpo e immersa nel proprio pensiero. Nonostante questo, nell’inerzia del fisico ma nella mobilità dello sguardo e della sensibilità, si immerge nella vita che la circonda, e riesce a percepire i limiti delle persone che pur godendo della libertà di movimento non usano questa libertà per diventare ciò che in fondo vorrebbero. In questo nuovo romanzo, acclamato per il suo stile e la forza emotiva, Bodrožić si confronta con il tema della libertà e dell’autodeterminazione individuale e racconta una delle storie d’amore più tenere e tormentate della recente letteratura croata.
She studied philosophy and Croatian Language and Literature in Zagreb.
She was awarded for her poetry book Korak u tamu (Pace into the Darkness) with the Goran-award for young writers, as well as the Kvirin Award in 2005.
Her poems have been published in various newspapers, magazines and anthologies, and some of them have been translated into English, German and Polish.
Her first novel Hotel Zagorje is a coming-of-age-novel. It's a book about the girl's life as a refugee, sharing a few squremetres with her mother and her brother, all of them waiting for a message of the lost father.
Ivana currently lives in Zagreb with her husband and two daughters.
Zamislite tragične okolnost, pomnožite ih sa koliko god je potrebno kako bi se došlo do hiperbolizacije, zatim posmatrajte kako se ista, putem prenaglašenih opisa svega organskog i neorganskog što izlazi iz čoveka, deformiše u trivijalizaciju.
Svaka tematika, ma koliko tragična, svaka tendencija za prikazom, ma koliko ogoljenim, mora u sebi sadržati meru digniteta.
Roman Ivane Bodrožić napisan je kao trodijelni narativ kojem u osnovi leži motiv zaključanosti, što rješenje na poleđini ovog izdanja čini i više nego prigodnim i odgovarajućim. Dobijamo ispovijesti troje likova, koje se međusobno prepliću, jer nude različite tačke gledišta na iste događaje, ali se i dopunjuju, jer priča svakog od likova usmjerava pažnju na momente koji su promakli ostalim likovima ili im prosto nisu bili dostupni. Prva priča usmjerena je na junakinju Luciju, za koju saznajemo da je, nakon teške saobraćajne nesreće, ostala potpuno nepokretna, u stanju takozvane zaključanosti u sopstvenom tijelu. Dok doktori pokušavaju shvatiti da li je ona uopšte svjesva svega što se događa oko nje i u kojoj mjeri, mi pratimo Lucijina prisjećanja o ključnim momentima koji su prethodili nesreći, ali i njene pokušaje nošenja sa situacijom u kojoj se našla, ubrzo shatajući da fizička nepokretnost nije jedini vid isključivanja iz svijeta s kojim se susrela. Na njenu priču nadovezuje se ispovijest Doriana i njegove zarobljenosti u ženskom tijelu, koje ne osjeća kao istinski svoje. Istovremeno pratimo epizode iz njegovog djetinjstva i mladosti i sve poteškoće s kojima se susretao na tom putu, ali dobijamo i novi ugao iz kojeg sagledavamo i one segmente priče koji su nam dati u prvom dijelu, dijelu gdje je Lucija imala ulogu naratorke. I na kraju, treći dio dodaje jednu transgeneracijsku notu, jer je u njemu uloga naratorke pripala Lucijinoj majci, čiji život zapravo nudi narativnu ravan koja nam služi za iščitavanje sukcesivnih posljedica patrijarhata i nasilja koje iz njega proističe. Roman Ivane Bodrožić definitivno je višeslojan, kompleksan i krajne aktuelan. Istovremeno, stilski i jezički je vrlo sređen i promišljen. Nevjerovatno snažan u emociji i porukama koje prenosi, a jedina stvar koju bih nazvala manjkavošću jesu momenti otvorene angažovanosti, pogotovo, ako se ne varam, pred sami kraj prvog dijela, ali u nekoj mjeri i kasnije. Da, shvatam da je ovo duboko angažovan roman, kojim se autorka nastoji uhvatiti ukoštac sa raznim društvenim i političkim problemima, čemu potvrdu nalazimo i u zahvalnici na kraju teksta, i u velikoj mjeri to zaista i funkcioniše, kada se vješto ispreplete s pričama junaka, ali u pojedinim dijelovima prosto, pod uticajem te potrebe za eksplicitnim pozivanjem na aktuelno stanje, gotovo da se angažovanost stavlja ispred literarnog.
Već nakon prvih 50ak stranica sam mislila da je odličan roman, ali da ću mu dati 4, nije my cup of tea, ne volim čitat tuđu muku. A onda su se samo odmotavali slojevi tuđih muka koje su zapravo kolektivna povijest žena na našim prostorima, a u kontekstu Nisam tražila i sličnih inicijativa na društvenim mrežama, vidimo da "transgeneracijski lanac nasilja i nerazumijevanja" još na mnogo mjesta treba pokidati. I ne samo da mu dajem 5, nego je baš jedna od knjiga za koje mogu reći da oblikuju pogled na svijet.
Kaj reci... nazalost, previse tocan prikaz hrvatskog drustva, i drustva opcenito (we do live in a society). Ova je knjiga, meni barem, poblize priblizila problem koji lezi u srzi svega kaj je krivo medu ljudima - previse si dajemo za pravo, tko ce koga voljeti, tko ce kako izgledati, tko ce s kim, kamo i kako... I stvarno previse kompliciramo, umjesto da sam vajbamo u ovom zivotu kojeg smo dobili, sami sebi kopamo jame i padamo duboko. Otupjela sam skroz, emocije 0, ne zato jer je knjiga lose napisana, dapace, stil pisanja je jeben i uopce nemam osjecaj da se autorica zeli praviti vazna, osjecaj koji cesto dobijem kod ovakvog formatiranja, nego je knjiga toliko sirova i slobodna od cenzure da je prava pljuska u lice, i upravo zato je toliko potrebna.
Tre voci che si alternano in tre parti: una madre, una figlia e il suo innomorato/a. Sullo sfondo quello della Croazia a cavallo della guerra di indipendenza Croata. Un romanzo duro, che vuole narrare la storia di tutti coloro che sono invisibili
“Questo romanzo nasce dal desiderio di chiedere scusa a tutti coloro che sono costretti a vivere da invisibili in questa società e in questo mondo, che crescono convinti di non meritare amore, dignità e soprattutto libertà. Questo romanzo nasce dal desiderio di uscire da una condizione di isolamento e sottomissione personale e sociale, finché si è ancora in tempo. Questo romanzo è nello stesso tempo una profonda richiesta di perdono verso tutti coloro che sono stati costretti a vivere in Croazia all’epoca della discussione sulla Convenzione di Istanbul, e in particolare verso coloro che hanno subito violenze in modo sistematico. Questo romanzo è un atto di amore.”
La voce che mi è piaciuta di più è quella di Lucija: inchiodata al letto, immobile e al tempo stesso piena di voglia di vivere.
“Da noi i tempi bui si tramandavano da sempre e immancabilmente per linea femminile. Mia nonna li aveva ereditati da sua madre, erano avvolti in un fazzoletto e riposti sotto il materasso pieno di cimici nella casetta di argilla con una sola stanza. Me la ricordo, la bisnonna, aveva vissuto fino ai miei dodici anni. Un paio di volte all’anno andavamo a trovarla al suo letto dall’odore aspro di urina dal quale, all’epoca ormai demente, con la mano simile alla zampa di una mantide, porgeva l’involucro mentre tutti sorridevano accigliati. La valuta delle banconote sbiadite apparteneva allo Stato precedente, era ormai superata per la nuova situazione politica, ma i giorni bui erano così resistenti da viaggiare attraverso il tempo.”
Mentre leggevo la storia di Dorian, l’uomo trans che ha amato Lucija fin da subito e che ha costruito con lei un rapporto disperato le cui fondamenta affondavano nella paura, mi veniva in mente un autore, Pajtim Statovci, di cui avevo iniziato a leggere due suoi libri (Le transizioni e Gli invisibili): non ho portato a termine nessuno dei due, ahimé; ma con questa lettura mi è ritornata la voglia di ricominciarli e portarli a termine.
La voce più tragica e dura è quella della madre. Una donna che prova per la figlia un amore asfittico, tossico, dal quale ci si può liberare solo in un modo. “Dopo che tutti se ne sono andati via, dopo che si sono presi tutto quello di cui avevano bisogno lasciandomi sola come un cane, io ritenevo di avere il diritto di riprendermi tutto insieme alla chiave, di tenerla vicino a me. Essendo rimasta senza niente, non volevo farla uscire, volevo rinchiuderla. Ora, a distanza di tempo, so che se l’avessi lasciata andare, l’avrei avuta con me per sempre. Volevo solo che rimanesse. Dopo che, inorridita, aveva ritirato le mani, dopo che le sue unghie mi avevano lacerato la pelle, ho capito che pur rimanendo lì, l’avrei persa per sempre. Ed è per questo che ora dispongo dei suoi resti.”
Da un libro simile, che tratta tematiche così delicate, ci si aspetta che le sviluppi in maniera quasi didascalica, magari un po’ pedante, ricorrendo a frasi già sentite o lette più e più volte. Invece, l’autrice sceglie di procedere principalmente per immagini. Immagini anche brutali, dotate di una certa forza e chiarezza, ma che forse lasciano maggiormente il segno. La storia di Lucija, di Dorian e della di lei madre priva di nome (ma d’altronde, c’è una discreta porzione di personaggi che non viene contraddistinta per nome, ma per “titoli”) non è affatto lineare, è un qualcosa da ricostruire pian piano, un pezzo alla volta, e da intersecare cercando di non tralasciare qualche dettaglio. Naturalmente, questi tre punti di vista si intersecano nelle vicende di volta in volta narrate, ma li ho percepiti a sé stanti, ho sentito delle voci isolate, ciascuna raggomitolata nel proprio dolore, che, come si riscontra, le altre voci non sentono, ma anzi sovrastano. C’è molta sofferenza che trasuda dalle parole di questo strano terzetto (mi ha colpito molto leggere il differente modo di percepire la relazione tra Lucija e Dorian dai due elementi della coppia. Lei trascurava un evento per lui di vitale importanza, e viceversa), e man mano ti rendi conto che queste voci non dialogano, troppo intestardite su quello che hanno patito e stanno ancora patendo. È un’incomunicabilità che in un certo senso ti ritrovi a giustificare, perché alla fine ti ritrovi a empatizzare con tutti e tre, che non sono stati in grado di rompere l’infinito ciclo di traumi da loro interiorizzati, di cui forse neanche si rendono conto appieno.
Elem, ova knjiga podeljena je u tri dela, svaki pisan iz perspektive drugog lika. Prva dva nisu ni morala da postoje, a treći je mogao još malo da se razradi i stoji samostalno.
Ovako kako je samo mi je meh, a ne znam dokle više ovaj narod planira da piše knjige o likovima koji su u komi. Dosta je bilo, aman.
Smetao mi je glas spisateljice u pričama koje priča, koji se zapravo ogledao u neprikrivenom aktivizmu i osuđivanju svega što nije progresivno i urbano. Voljela bih da sam sama mogla donijeti zaključke o likovima, umjesto da mi se serviraju uvjerenja spisateljice. Istovremeno, ovo je lijepo napisana knjiga, puna predivnih citata, jezika koji je liričan i bogat. Dobra za neku raspravu, rekla bih, jer će sigurno izazvati brojne polemike.
Već sami straničnik umjesto zahvale donosi ispriku. Ispriku svima koji su prisiljeni živjeti o ovom društvu, gdje su uvjeravani da ne zaslužuju ljubav ili slobodu, kao i ispriku onima koji su živjeli u Hrvatskoj za vrijeme donošenja Istanbulske konvencije.
Ponekad romani jednostavno prođu kroz vas. Tako je i kroz mene samo prošao roman Sinovi, kćeri, kao da nisam pročitala ništa. Osjećala sam se toliko inferiorno, nesposobna shvatiti radnju i likove. Okrećući stranice, enigma se samo povećavala i ja sam na kraju ostala zatvorenih korica, uma punog pitanja. Moram priznati da sam morala otvoriti brojne članke i recenzije knjige kako bi moj um došao do bazičnih odgovora po pitanju teme.
Odnos Lucije i Doriana u najmanju mi je ruku bio konfuzan. Shvaćala sam gdje bi mogao biti problem, ali ni u jednom trenutku nisam dobila kristalno jasan odgovor. S obzirom na zaista nekonvencionalnu ispriku na početku knjige očekivala sam jasnoću, bunt, tugu, ljutnju, bijes. Možda sam zato dobila dojam da se Lucija i Dorian ne mogu suočiti sami sa sobom, a ne sa okolinom. Kažem vam, puno pitanja, malo odgovora.
Recimo da sam nit radnje djelomično uspjela uhvatiti u posljednjem dijelu romana, koji mi je ujedno bio i najzanimljiviji, ako je to moguće uopće reći, u njegovoj tragičnosti. Lucijina majka mogla je biti moja majka, a ja bih onda vjerojatno bila sasvim druga osoba. Naprosto je nevjerojatno zamisliti koja su ograničenja nametnuta ženama u samo jednoj generaciji prije nas, a kamoli pet ili deset generacija. Isto tako, tragovi loše zašivenih rana i bolnih ožiljaka protežu se i na našu generaciju, gdje još uvijek ne postoji sloboda izbora. Još uvijek postoje oni koji znaju bolje od nas. Nažalost, vjerojatno će zauvijek postojati.
Rasprava u čitateljskom klubu tekla je u šarolikom tonu, varirajući sa ocjenama. Primjerice, ja roman nisam razumjela do kraja, a neke su čitateljice stigle do 50. stranice i zaključile kako jednostavno ne mogu dalje, dok je nekima knjiga bila baš po njihovom guštu. Knjigu smo ocijenile s 3,2 jer nam je uglavnom smetalo to što se autorica dotaknula jako puno tema, a nije ih dovoljno dobro (i dovoljno jasno) obradila. Složile smo se da se o tim temama treba pričati, ali da ih treba bolje razraditi. Sve smo nekako došle do zaključka da bi knjiga bila puno bolja da se autorica odlučila za jednu temu i njoj posvetila cijeli roman.
promišljen i dotjeran tekst, gust i zahtjevan - ukoliko želiš doprijeti do dubina koje ivana bodrožić nudi. likovi su svevremenski u svojim dramama i problemima, bilo mlad ili star, muško ili žensko, otvoren ili zatvoren, homo ili hetero (ili trans), građanin ili seljak, desničar ili ljevičar. na koncu, svi nailazimo na probleme prilagodbe društvu i obitelji, na procjenu i kritiku i odbacivanja od istih. još jedna od onih knjiga koje su nevesele, neradosne, nosi realno nasilje -i fizičko i emocionalno - i začuđenost nad zlom ljudskog bića.
Zaista jako dobra knjiga. Iako je tematski potpuno drugačija od romana Hotel Zagorje, jednako je važna i uznemirujuća. Tri perspektive iste priče, tri sudbine zasnovane na neslobodi i odbacivanju koje se nasleđuje i prenosi generacijama kao kletva. Retki su oni koji će imati snage i hrabrosti da prekinu taj lanac. Ivana Bodrožić odlično piše, spretno gradi priču, uz suptilni dozu poetskog, da bi na kraju poentirala. Roman za svaku preporuku.
-zadnje stranice sam citala zamagljenim ocima od suza, bila sam relativno spremna na sve, ali realno, nisam imala jebenog pojma -treba biti vise ovakvih knjiga, treba glasno i jasno govoriti o sranjima koja se dogadaju na ovim prokletim prostorima -tolko patnje zbog sugave proslosti i jos sugavijih ljudi -jedina stvar koja mi se zamjerila je omjer stranica koje su likovi dobili, lucija je dobila oko 130 stranica, dorijan oko 60 i mama oko 60, najvise sam se radovala dorijanovim stranicama i tu sam malkice ostala razocarana jedna od drazih <3 def
Hrvatska stvarnost bez cenzure, ogoljena do svoje zadnje stanice uz reflektore koji bacaju jarko sivo krvavo svjetlo. Knjiga koja bljuje istinu i ne staje od početka do kraja. Nema praznog hoda. Mislim da će mi sve slike koje sam pročitala ostati urezane zauvijek. Važna knjiga, preporučam!
Ova knjiga trebala bi što prije biti uvrštena u obveznu lektiru u srednjoj školi da se barem neka djeca spase, da što prije shvate da je život prekratak i predragocjen da bi slijedili poremećene okvire tradicije samo kako bi se uklopili u masu.
"Tako je to s djecom, kad je puno ljubavi oko njih, djeci buja osobnost, produljuje se njihov trag u svijetu, postaju jedinstvena ljudska bića, kada toga nema, oni traže gomilu, bezlični se utapaju u masi, bojeći se istupiti iz kolone istih. Prosječnost ih čuva od nedostatka hrabrosti."
Kronika generacijske traume koja je uništila cijelu obitelj, obitelj čiji se članovi pokoravaju normama društva, oni se ne znaju izboriti za svoju sreću, ne znaju se izraziti i jedni druge ograničavaju i sputavaju, emocionalno su oštećeni, nesretni i frustrirani.
"Za nas su crni dani i bili cilj, a život sredstvo."
Jedna od potresnijih knjiga koje sam ikad pročitala i koju bih stvarno preporučila svima, a najviše mladim ljudima za koje postoji barem neka šansa da se izvuku iz okova "normalnoga". Nakon čitanja i razmišljanja o pročitanome svjesnija sam koliko je važno pomagati sebi i drugima, još više ću se boriti za ljubav, za svoju i sreću ljudi oko mene, za prava LGBT populacije, žena i manjina, a najviše od svega truditi ću se biti bolja osoba.
Ova knjiga ostaje kao zalog za bolje društvo koje dokida s generacijskim traumama i zlostavljanjima.
"Zahvalna sam joj, ljudi bi se zapravo trebali dijeliti na dvije razlikovne skupine na svijetu, dvije koje nadilaze sve ostale, etničke, religijske, rodne: na one koji misle da je nepokretnima svejedno što im istim ručnikom brišeš lice i guzicu, i one koji shvaćaju da u tom komadiću tkanine leži srž ljudskog dostojanstva."
10/5 Za sada najbolja knjiga koju sam pročitala ove godine. Sviđaju mi se svi aspekti knjige. Stil pisanja, priča, odabir teme, prepričavanje stereotipa u Hrvatskoj te rušenje istih, citati, likovi, dužina poglavlja, isprika umjesto zahvale, sve. Moja nova omiljena knjiga od hrvatskog autora/autorice. Knjiga mi se toliko sviđala da nemam riječi. Željela bih napisati osvrt od petsto riječi, ali knjiga me toliko izbezumila da nemam ni sto. Ozbiljno je preporučam svima, jer je novi korak naše književnosti i zaista je odlična.
Wow... Bez premca najbolja knjiga koju sam ove godine pročitala. Osim zanimljive teme, zapravo me očarao stil, prekrasan, poetski, a opet ne previše. Poput nekog filma u kojem je radnja isprekidana lirskim sličicama, tako ovdje iskaču lirski momenti kad je riječ o ljubavi, u bilo kojem obliku, između bilo kojih osoba. Čista toplina. Knjiga se bavi onima koji su drukčiji, tj. nisu kao većina, i koji samo zbog toga imaju vrlo težak, gotovo nemoguć život. Pisana iz tri rakursa, tri različite priče, a opet sve jedna te ista priča. Posvećena je svima koji su drukčiji, isprika svima njima od nas koji smo većina. Iako vjerujem da nije za svakoga, tj. da je upravo ta većina ne bi mogla ni shvatiti, smatram da bi ovu knjigu trebalo uvrstiti u lektiru srednjih škola, da mladi barem probaju shvatiti da nisu svi isti i da svatko ima svoju priču. Naj najtoplija preporuka :)
SEMI DNF, skimmed after 75%. I can see what this novel tried to accomplish, and the breadth of topics it attempted to address, but I think overall the concept was executed in too abstract and unintelligible of a way to truly convey any concrete messages on the very nuanced topics it claims. It’s split into 3 perspectives, each mostly talking towards a certain other subject, but the perspective timelines change so rapidly and wantonly that it is difficult to maintain a clear view of what’s trying to be communicated in each moment. I don’t know if any of this was a translation issue, but I think overall this novel needed more clarity and maybe a change of perspective to be a more focused and then further encompassing one.
Teška, mučna, tužna. Najstrašnija mi je bila Lucijina priča. Dok čitaš, ne možeš ne zamišljati kako je biti svjestan, a zarobljen u vlastitom nepokretnom tijelu. Kroz njena razmišljanja pratimo sve što je prethodilo nesreći. Ljuta sam bila na nju jer je bila kukavica, ali ruku na srce, pitanje je bih li ja bila sposobna suprotstaviti se. Dorina/Dorianova priča mi nije bila toliko strašna kao Lucijina, više tužna jer nikad nisam razmišljala kolike pravne komplikacije donosi promjena spola. Kao da pored silne osude okoline osobi treba još i to. Zadnja priča, koju nam priča Lucijina majka, me baš naljutila. Znači ženo, toliko ružnog si u životu doživjela, i onda, iako si svjesna da isto to radiš djetetu što su tvoji roditelji, svekar i svekrva radili tebi, ti se ne želiš promijeniti, nego nastavljaš ružan tužan niz obiteljskog „nasilja“. I ništa ne učiš iz svojih pogreški. Nije mi žao što sam pročitala ovu knjigu. Dugo ću je pamtiti kao knjigu koja me je neizmjerno rastužila i zbog koje se osjećam zahvalno za jednostavni život koji živim, divne roditelje, muža i drage prijatelje.
Bookopoly 2024. – LGBTQ+ Book Club Osijek 2024. - 2 (Stana) Globalni ciljevi: autorica s naših prostora, autorica s neengleskog govornog područja
Imala sam ju doma već jako dugo, ali nikako da ju pročitam. A inače sam veliki fan audio knjiga pa sam baš tako igrom slučaja naletila na naše audio knjige na youtubeu koje snima hrt. Za one koje zanima ukucajte hrt radio roman! Toliko kvalitetno snimljeno, savršeno prenesene emocije i meni draga Jadranka Đokić čiji je glas savršeno pasao ovom djelu.
Što se tiče knjige, baš jedna teška, tužna priča. Najdraži mi je bio zadnji dio s majkom za koji sam se nadala da će biti i malo duži, ali sve u svemu odlična.
Majstorski napisano. Jako bitan roman za hrvatsku književnost, teme o kojima je vrlo bitno progovarati. Sviđa mi se slojevitost i povezanost priča.
“Čini mi se da su najusamljeniji ljudi oni koji imaju djecu. To je možda sasvim drugačija vrsta usamljenosti koju ljudi bez potomstva ne poznaju.”
“Disfunkcionalnost u obitelji kotrlja se od generacije do generacije kao šumski požar gutajući sve što se nađe na njegovu putu, sve dok jedna osoba u tom nizu ne stekne dovoljno hrabrosti da se okrene i suoči s plamenim. Ta osoba donijet će mir svojim precima i poštedjeti patnje djecu koja će doći.”
"Njihov savez potiče iz vremena otkrivanja svijeta, prije nego su preuzeli svoje uloge, to je ona posebna vrsta saveza koju imamo s ljudima s kojima se nikada ne bismo družili da smo ih upoznali kao odrasli, jer odrasla prijateljstva često su prijateljstva uloga."
“Mi nedjeljom ne idemo na izlete, juha se kuha od ujutro, ručak je rano, nedjeljom se šuti.”
Pošto je ovo bilo na preporuku,ali je vješto izbjegnuto da se kaže radnja ovo je bio blind date. Nemam pojma šta sam očekivala, ali prvi dojam bila je neopisiva tuga, pa jeza, pa neugoda, pa sam došla do toga da sam željela da ostavim knjigu. Ali nema šanse. Ideš do kraja. Uz koktel osjećaja koji se smjenjuju i ne znaš tačno ni imenovati te trnce na potiljku, to nelagodno odmahivanje glavom u nekom bunaru tuge. I onda ti pred kraj knjige dođe-u tebi je sve, u genetskom kodu, sva ta sramota, krivica, nerazumjevanje, odbacivanje, mržnja prema sebi, netrpeljivost prema drugima sve ti to kola u žilama. Jer si žena. Mene je knjiga potresla. Do kosti. Plače mi se. Toliko tuge na dvjesto stranica je previše.
Tri različita glasa, tri različite perspektive pred čitatelja podastiru osjećaj zarobljenosti u vlastitu tijelu - doslovno i metaforički. Autorica u romanu ispisuje dramaturgiju tijela iz perspektive osobe sa sindromom zaključanoga tijela, transrodnoga muškarca i majke koja tijelom pokušava zadržati uz sebe vlastitu kći. Zašto su sve tri priče jednako važne slušajte u razgovoru s autoricom u podcastu slobodnim stilom na: https://soundcloud.app.goo.gl/KUpSLUE...
La trama c’era, così come la scrittura, sicuramente un romanzo magistralmente scritto e pensato. Qual è stato il problema, dunque? Non sono riuscita a empatizzare con nessuno dei tre protagonisti di questa storia, nonostante fossero tutti afflitti da tragedie indicibili. Forse non era il momento giusto, comunque peccato.
Three streams of consciousness follow the three protagonists of this novel: the woman in hospital with locked-in syndrome; her transsexual boyfriend, locked-into the wrong body; and her mother, locked-into her parents terrible marriage, her own terrible marriage and in turn locking in her daughter into her Jewish mother syndrome. The daughter’s part covers half the book and is very confusing, jumping in time and perspective, only gradually making clear what is happening. The two other sections are shorter, more straightforward and mostly give background to the daughter’s story. The writing is good, but slow going. Questions are not answered, motives not always clear, the ending unresolved. Winner of the 2025 EBRD Literature Prize. 3.5/5*
"Figli, figlie" è senz'altro uno dei migliori libri che mi sia capitato di leggere negli ultimi anni. Una scrittura sempre limpida e chiara, mai grigia ma di slanci lirici, rivendicazioni della propria vita offesa e umiliata, tre voci distinte sia nello stile che nei contenuti. Tre figli/e, tre individui adulti condannati alla perenne condizioni di "figlità", condannati a non poter mai diventare se stessi, a non poter mai occupare uno spazio vitale, seppur angusto. Solo la polifonia ben realizzata di Bodrozic concede a ogni voce il giusto rifugio in questa drammatica vicenda, un rifugio seppur solo letterario in cui far valere le proprie ragioni ed essere smentiti dagli altri. Le tematiche LGBT sono trattate con estrema delicatezza senza per questo trasformare in mostri assoluti chi le osteggia: nella Croazia (ma potrebbe essere qualsiasi paese europeo) omofoba e ultracattolica di Bodrozic a ognuno viene riconosciuta la dignità di essere vittima ma al contempo anche la responsabilità delle proprie colpe. Un libro leggero che riesce a dipingere la complessità in tutta la sua inestricabile profondità senza rinunciare mai alla trasparenza, che sa giocare con situazioni talvolta stucchevoli, patetiche o kitsch per il loro carattere stereotipico o l'insostenibilità della loro drammaticità, senza mai diventare melodramma o soap, un capolavoro da leggere e tramandare.
“Sva trzanja od glinene kućice, vječnog straha i srama oblikovala su i moje lance pa kako im onda pobjeći, kako izaći iz sebe? I kako tek sve to podnijeti onda kad sam se, upoznavši tebe, osvijestila? Tvoj poljubac bio je nešto kao razbijanje čarolije, ali je djelovao i u suprotnom smjeru. Prvo me je oslobodio, a onda zarobio upoznavanjem neslućene dimenzije svijeta koje nikada nisam bila svjesn, koje gotovo nitko nije svjestan. Poljubac toliko čaroban da nosi ushit i prokletstvo istodobno. Samo smo željeli biti slobodni. Ja sam te vukla dolje, znam. Bilo me strah da će me mama ili brat vidjeti na televiziji kako koračam uz tebe u koloni. Pričao si mi danima ranije, kakav je to osjećaj, ljubavi, ma zaboraviš na one koji te žele kamenovati sa strane, to je taj dan, hodaš podignute glave i nosi te ta divna rijeka ljudi, jedan dan u godini kad se osjećaš normalno, ljubav je ljubav, čovjek je čovjek, i raduješ se jer te svi gledaju lijepo, onako kako nam svima treba, šareno je i živo, možeš koga voliš držati za ruku, oslobađajuće je to, zamisli samo. Ja sam snuždena od jutra, mračna sam kao siječansko predvečerje iako je vani mirisan lipanj, tisuću puta, što je ljubavi, tisuću puta ništa.”🍂