Born Alkibijad Nuša (Aromanian: Alchiviadi al Nuşa) in Belgrade, Principality of Serbia to a well-off family, Nušić enjoyed the benefits of a privileged upbringing for only a brief time. His father Đorđe Nuša was a well known grain merchant of Cincar (Aromanian Vlach) origin who lost his wealth shortly after his son's birth and was forced to move the family to Smederevo where young Alkibijad attended elementary school and first two grades of boarding school. During his teens, Nuša moved back to Belgrade where he graduated from boarding school. Upon turning 18 years of age, he legally changed his name to Branislav Nušić. In 1884, he graduated from the University of Belgrade's Law School. During his studies, he also spent a year in Graz, Austria-Hungary.
Twenty-one-year-old Nušić fought in the Serbo-Bulgarian War of 1885 while serving in the Serbian Army. After the war, he published a controversial poem "Dva Raba" in Dnevni list for which he spent two years in prison. The poem ridiculed Serbian King Milan, namely his decision to attend the funeral of the Serbian-born Austro-Hungarian general Dragutin Franasović's mother instead of that of the war's hero, Captain Mihailo Katanić who died as a result of wounds sustained while saving the regimental flag from the hands of Bulgarians.
At first, Nušić's sentence was only two months, but the King pressured the judges to extend it. Despite harsh prison conditions, Nušić still managed to write a comedy: Protekcija (Protection).
When he first asked the prison intendant, Ilija Vlah, for the permission to write, Vlah told him that it was the writing that got him into prison, and denied his request. Knowing that intendant read all outgoing mail, Nušić wrote a brief letter to the second husband of his aunt (he was related to her first husband), who served as a minister of justice. Nušić addressed Gersic as uncle and told him how it would be much easier for him to serve 2 years if he could write. He noted that he had no interest in writing political texts, and signed the letter your nephew. One day later, Vlah allowed him to write literature.
In 1889, Nušić became a civil servant. As an official in the Ministry of Foreign Affairs he was appointed to clerk of consulate in Bitola, where he eventually married (1893). He spent a decade in southern Serbia and Macedonia. His last post in this region was vice-consul in Pristina.[1]
In 1900, Nušić was appointed as a secretary of Ministry of Education, and shortly afterwards he became a head dramaturgist of the National Theatre in Belgrade. In 1904, he was appointed a head of Serbian National Theatre in Novi Sad. In 1905, he left his new post and moved to Belgrade to work as a journalist.
In 1912, Nušić returned to Bitola as a civil servant. During Balkan Wars in February 1913, Nušić, who was the prefect, was regarded as too moderate, and replaced by someone more sympathetic with the views of the military party and of "the black hand."[2] In 1913, he founded a theater in Skopje, where he lived until 1915. Due to the World War I, Nušić fled the country and lived in Italy, Switzerland and France for its duration.
After the war, Nušić was appointed to be the first head of the Art Department of the Ministry of Education. He remained at this post until 1923. Afterwards, he was appointed head of Narodno pozorište (National Theater) in Sarajevo. In 1927, he returned to Belgrade.
Rekao bih da je ovo bio podsticajan početak godine; treba nama mnogo da bismo razumeli Nušića jer su, često, ta ogledala okrenuta ka nama tako mrska, odrazi koje vidimo - skoro da bismo se zakleli - nisu naši! A ovi drugi neka čekaju još nekoliko decenija. Nušić je popara puna stakla za fino izvajane violinske ključeve naših usana podešenih da obrazuju ono što je oku ugodno; za nepregledne lavirinte naših ušnih školjki, podešenih da čuju SAMO pohvalu i/ili laž
Posle Gospođe ministarke, najbolja Nušićeva satira, čini mi se.
Gospodin Matković je sve lepo zakuvao sa izmišljenim basnoslovnim nasledstvom kelnera Žana. Iako je Žan nasledio tek 100 dolara od strica iz Amerike, Matković je svim personama iz elitnog društva rekao da je u pitanju suma od 3 miliona dolara. Te dame i gospoda (koji nisu označeni imenima, već titulama i to onim ogovaračkim, na primer, gospođa sa reputacijom, gospodin sa dobrim vezama, posleratni gospodin...) počinju da se dodvoravaju Žanu i da se tiskaju oko njega.
Sve je Matković to lepo zapekao, da bi na kraju ta gospoda ostala ponižena svojim ponašanjem. Što bi rekao Matković, kad su ga okrivili za to maslo ,,Ako sam stavio komad šećera na sto, nisam ja taj koji sam pozvao muve da sleću na njega.''
"Pitam ja: je li to čovek koji pravi novac ili je to novac koji pravi čoveka? (Spusti šaku na pisma.) Evo vam odgovora na tu zagonetku. Dolar, mister Dolar je gospodar sveta! Ako ne verujete, a vi sedite strpljivo u parteru pa gledajte i dalje ovaj film koji ja, kao što vidite, sa dosta uspeha režiram."
Matković, pomenuti režiser ove društvene drame, je ogorčeni pripadnik elite koji koristi priliku da joj se osveti, namerno uveličavajući nasledstvo jednog siromašnog kelnera elitnog kluba. Baca kocku šećera među muve, po viđenju Nušića. Elita taj mamac, naravno, grize iz prve, te se besramno utrkuje u klanjaju Žanu-kelneru, sada gospodinu Jovanu Todoroviću, novom avataru zlatnog teleta. Za to vreme, lukav i okrutan Matković koristi svaki dostupan publicitet da vest proširi, ulaže celokupno prezreno nasledstvo u podržavanje farse novog multimilionera, zavaljuje se u prve redove i uživa u tragediji morala koja sledi.
Ko voli Nušića, garant će uživati u još jednoj u nizu drama koje kritikuju srpsko društvo kroz laganu priču i uboge primere nemorala. Jedini aspekt za koji bih rekla da me je razočarao je finale-želela bih da je Nušić pojačao javne posledice sramnog ponašanja "elite"; ovako mi izgleda kao da će se oni među sobom praviti da se ništa nije desilo, što jeste neka vrsta pobede, ali sam sve vreme očekivala još okrutniju osvetu Matkovića.
مسرحية قصيرة ساخرة من نوع كوميديا الأخلاق. مشكلتي مع النوع ده من المسرحيات انه بيطعمك المغذي بالمعلقة بيدي دروس واضحة جدا ومباشرة بدون اي جهد أو تفكير من قبل القارئ. كمان بتمجد فكرة العمل عبادة وان الفقراء مبسوطين والاغنياء تعساء واللي مش منطقية ابدا. بحسها فكرة بدأها الأغنياء نفسهم علشان يبعدوا حقد أو حسد الفقراء عنهم ومطالبتهم بأي شئ وعلشان يزدادوا غنى ويزداد الفقراء فقر.
مسرحية روسية من المفترض أن تكون كوميدية يمكن أن الخص أحداثها في اقتباس علي لسان أحد أبطالها وهو ماتكوفتش حيث يقول لقد عجز الناس في وقت من الأوقات عن حل لغز هو ما الذي ظهر أولا الدجاجة أم البيضة فلكي تظهر الدجاجة لابد و أن تظهر الدجاجة أولا ولكي تظهر البيضة لابد من أن تظهر الدجاجة أولا أما الآن فلايثير هذا اللغز التافه اهتمام أحد ان أبناء العصر يواجهون تساؤلات أكثر أهمية تجيب عليه الحياة اجابة واضحة تماما فاني اتساءل هل الانسان هو الذي يصنع المال أم المال هو الذي يصنع الانسان
هذا هو جوهر المسرحية عن المال والعمل والثروة والقيم الانسانية عند تبدل حال الفقير إلي غني والعكس ، أكثر ما أعجبني فيها هو تجريد الشخصيات من أسماءهم التي من المفترض أنها تميز الانسان وذكرهم بالصفات التي يتمتعون بها والتي تميزهم في نادي الصفوة علي سبيل المثال أسماء الشخصيات هي ثري حرب ، السيد المفتقر إلي الضمير ، السيد الذي ينتظر ميراثا ضخما ، السيدة ذات الساعة المثبتة في حمالة الجورب ، السيدة التي يتهامسون حولها كثيرا وهكذا تمضي أسماء باقي الضخيات إلا قلة قليلة منهم
ما لفت نظري هو الترجمة فلقد حول المترجم العملة من الروبل الروسي إلي دينار بحكم إنها خارجة من وزارة الاعلام في الكويت
هل المال هو الذي يصنع الانسان ، أو الانسان هو الذي يصنع المال ؟ المال أداة قوية من أدوات الحياة لكنه يصبح مأساويًا لو أصبح " صنمًا " تنحني له الرؤوس .
هبطت علي النادل " جان " ثروة زائفة ، صنعها السيد ماتكوفتش باتفقاه مع محرر ادي الصحف باشاعة خير ميراثه ملايين الدولارات رغم أن جان لم يرث سوي مائة دولار ، رغبة من ماتكوفتش في النكاية من أعضاء نادي " الصفوة " الذي ينضم إليه الأعضاء نتيجة الثروة الطائلة ـ الذي يعمل جان نادلًا فيه _ و كيف انقلبت الأمور و استحق جان لقب السيد و تهافت الجميع لتحيته و ارضائه و محاولة الصفوة تزويجه من بناتهم .
أكتر حاجة عجبتني في المسرحية ، انهاءها بنجاح وبقاء الحب و العمل في شخصي جان و ماريشكا .
Genijalni Nušić! Pa zar postoji i jedno njegovo djelo da možeš reći da ne valja? Još jednom sam se uvjerila u majstorstvo tog čovjeka. Ono što je on ismijavao još te davne '32, može se i danas pronaći u modernom društvu. Pravila su ista, samo je način drugačiji. Mister Dolar i danas vlada svijetom dok mu se "elita" klanja.