Upravo sam završio knjigu "Serviraj za Pobedu", Novaka Djokovića (izdata 2013; da, znam da sam malo zakasnio)
Kroz celu knjigu osećam skrivenu kritiku mentaliteta ljudi na Balkanu. Bez obzira na nacionalnost i veru, Srbi, Makedonci, Bosanci, Albanci, Hrvati... imamo sličan mentalitet, a to je da smo skeptični prema novim stvarima koje nisu mainstream, bilo da one dolaze za zapada ili dalekog istoka. Djoković preporučuje bezglutensku ishranu (koga najviše ima u hlebu i testeninama), zasnovanu na povrću, voću, ribi, belom mesu i žitaricama bez glutena. U svojoj karijeri, koja i dalje traje, ušao je u istoriju tenisa i sporta, ali su komentari na njegovu ishranu postala normalna stvar ljudima koji nemaju veze sa sportom. "Pojedi jednu pljeskavicu!" je jedan od najčešćih (i najsmešnijih) komentara.
U Norveškoj gde živim je ishrana bez glutena ili vegetarijanski način života nešto sasvim normalno, a na Balkanu te gledaju kao najvećeg čudaka kada u restoranu postaviš pitanje o hrani za vegetarijance. Pre četri godine kada sam sa svojim bendom Rakija bio na turneju po Srbiji, dešavala se ista stvar u svakom gradu u kome smo bili, bez obzira da li je to bila Priština, Beograd, Novi Sada ili Negotin. Konobari bi se zbunili kada bi moj basista pitao za jela za vegetarijance. Jedino što su imali da mu ponude su bile pečurke na žaru. A onda sam provalio nešto, a to je da pitam da li imaju nešto posno. E, tu je već bila druga stvar i mnogo, mnogo veći izbor. Za Srbe barem, je post sveta stvar i nešto što se praktikuje i poštuje, ali su zato vegetarijanci čudaci.
Ono što želim da kažem, i ono što Djoković više puta u svojoj knjizi ponavlja, je da trebamo biti otvorenog uma, kritični ali ne i skeptični prema novim stvarima.
Kada sam se već dotakao Djokovića i Rakije, dodao bih još jedan detalj vezano za mentalitet Balkanaca. Kod nas na Kosovu se kaže "Kad voljim voljim, kad ne voljim koljim." Pretpostavljam da su ljudi koji pljuju Novak Djokovic-a svaki put kada izgubi, isto oni koji ga uzdižu u nebo svaki put kada pobedi. Ta ljubav kod nas ponekad zna da bude tako jaka, da ne znamo da je kontrolišemo. Od koncerata Rakije po Srbiji, je meni u sećenju najviše ostao koncert u Gračanici. Ne zbog toga što je koncert održan nekoliko kilometara od moje rodne Prištine, niti zato što je bio prvi koncert na turneji, već zbog reakcije publike koja je došla na koncert. Taj koncert je bio najmanji na turneji, oprema nije bila kakvu smo očekivali a tavanica tako niska da smo je udarali glavom svaki put kada bi se ispravili, ali je lokal bio prepun emocija te večere. Osećao se jak naboj osećanja sa svih stvana. Osetio sam toliku ljubav i sreću od strane publike, da sam se uplašio da nešto loše može da se desi i da su osećanja bila previše jaka za ljude koji su te večere došli. Na svu sreću, sve se završilo najbolje moguće.
Ne branim niti Djoković-a niti glutensku hranu, samo smatram da bi svima bilo bolje kada bi bili malo otvoreniji za nove stvari i spremni da odbacimo stare navika kada pronadjemo neke nove, koje su bolje.