Nakon Drakule i Frankenštajna, Žorž Bes vraća se na stripsku scenu sa svojim viđenjem poznatog francuskog klasika.
Nisam do sada pročitao originalno delo Viktora Igoa, ali sam zato pogledao ekranizacije, a sada sam dobio i priliku da pročitam Besovu verziju. Pošto nisam pročitao knjigu, ne mogu govoriti o samom delu, ali sam iz dosta pročitanih utisaka zaključio da je Igoovo delo monotono. Tu se moram složiti, jer je i Besova verzija na momente bila dosta monotona.
Neću vam govoriti o radnji, jer je većini verovatno poznata. Što se tiče vizuelnog dela, Bes je prepoznatljiv po svom stilu i po odsustvu boja. Besova crno-bela tehnika jednako je privlačna kao i strip u koloru. Međutim, ovde je primetno odusustvo njegovog umeća. Nekako, imao sam utisak da nije pokazao svoj pravi talenat. Ovde se Bes fokusirao na priču, a primetno manje na sam crtež. Verujem da znate za staro pravilo - "Show, don't tell." Bes po mom mišljenju ovde radi upravo suprotno. Fokusira se da čitaocima kaže šta se dešava, umesto da nam to što vernije i što bolje pokaže.
Možda su mi zato utisci bili slabiji u odnosu na prethodne dve interpretacije ovog autora. Svakako, zadovoljan sam i ovim stripom, ali osećaj nije kao u prva dva ostvarenja ovog autora. Jednostavno mi je falilo svega.
Ovde dobijamo jednu tešku priču. Imamo jedno svedočanstvo o teškim vremenima gde su oni na visokoj poziciji prolazili bolje od slabih i manje bitnih. Narod je tlačen, narod je osuđivan bez validnih dokaza, narod je patio, a pravde nije bilo. Koliko se promenilo od tog vremena do danas? Da li smo i sami možda postali bolji ili je narod isti kao nekad? Živimo u modernijem svetu. Garderoba je drugačija, imamo tv, pametne telefone sa veštačkom inteligencijom, zgrade su drugačije, tehnologija takođe, školujemo se, bolje živimo, imamo veća prava... Da li je tako?
"Svi ti dobri ljudi pustili su da iz njih prasne mržnja u sveopštem veselju... S vremena na vreme neki bi ga gađali i kamenjem.
...
Prethodnog dana bio je pozdravljan i slavljen kao Papa ludaka, da bi ga danas na tom istom mestu i sa istim enuzijazmom proklinjali na sva usta..."
Pored svega toga, ovde imamo i komedije, ali i društvene satire. Nema previše prostora da se likovi razvijaju, što je možda jedna od prednosti čitanja knjige u odnosu na strip.
"I šta još reći o nepravdi koja i dalje opstaje kroz vekove?
O tim grabljivcima kojih je još toliko među nama?
Naposletku, šta s tom neumitnošću sudbine koja određuje naše putanje i koja je u samom srcu Igoovog dela?"
Ako i vi niste pročitali ovaj klasik, možda će vam strip verzija bolje leći od same knjige. Ja se nadam da će Bes ostati na ovom putu interpretacija poznatih klasika i radujem se čitanju narednog, ako do njega dođe.