What do you think?
Rate this book
Marina ili o biografiji
Drugi (1986.) autoričin roman iz niza njezine autobiografske proze (prvi je "Svila, škare" 1982. na njemačkom, hrvatsko izdanje iz 1984.). U tim autobiografskim romanima oko ispovjednog subjekta javlja se nekoliko stalnih likova: majka, otac, sestre, prvi muž, prijatelji umjetnici, jednako tako u njima variraju slični motivi, prostori i atmosfere.
Autorica kroz ovaj roman progovara o svom životu, strahu od oca i njegovog zlostavljanja. Govori i o svojoj majci koja je čitav svoj život podredila svom mužu, njenom ocu. Atmosfera življenja tog doba je siva, gruba i bez neke nade da bi se stvari mogle promijeniti. Ne postoji nada za bolji život. Autorica u roman uvodi još dva lika: rusku pjesnikinju Marinu Cvetajevu te glumicu Doru Novak. Oba ova lika imaju tragičnu sudbinu, a njihov život se kroz djelo može uspoređivati s autoričinim. Marina živi s mužem i djecom u bijedi. Muž joj odlazi, a ona ostaje sama s djetetom te napokon, nakon mnogih godina boli i siromaštva skončava svoj život 31. kolovoza 1941. godine. Sin joj nakon toga odlazi u rat i tamo pogiba. Dora je također lik koji doživljava tragičnu sudbinu. U svojoj bezvoljnosti i depresiji gubi razum te završava u jednoj zagrebačkoj bolnici. Glavna tema romana je otuđenost čovjeka u svijetu te se opisuju tragične sudbine otuđenih ljudi. Autorica se bavi i temom smrti te govori kako smrt nije kraj u što zapravo ni sama nije uvjerena. Ona pokušava samu sebe uvjeriti u tu činjenicu kako bi je sjećanje na mrtve manje boljelo. Pouka koju možemo izvući iz njenih razmišljanja o smrti je ta da nam smrt može uzeti voljene osobe, ali vrijeme provedeno s njima zauvijek nam ostaje i to je nešto što nam nitko ne može uzeti. Čovjek treba imati dovoljno hrabrosti da u sivilu života sam pronađe svoju sreću i bori se za nju. Nitko drugi to neće učiniti umjesto nas, a vrijeme nepovratno odlazi i nikog ne čeka.
Autorica kroz ovaj roman progovara o svom životu, strahu od oca i njegovog zlostavljanja. Govori i o svojoj majci koja je čitav svoj život podredila svom mužu, njenom ocu. Atmosfera življenja tog doba je siva, gruba i bez neke nade da bi se stvari mogle promijeniti. Ne postoji nada za bolji život. Autorica u roman uvodi još dva lika: rusku pjesnikinju Marinu Cvetajevu te glumicu Doru Novak. Oba ova lika imaju tragičnu sudbinu, a njihov život se kroz djelo može uspoređivati s autoričinim. Marina živi s mužem i djecom u bijedi. Muž joj odlazi, a ona ostaje sama s djetetom te napokon, nakon mnogih godina boli i siromaštva skončava svoj život 31. kolovoza 1941. godine. Sin joj nakon toga odlazi u rat i tamo pogiba. Dora je također lik koji doživljava tragičnu sudbinu. U svojoj bezvoljnosti i depresiji gubi razum te završava u jednoj zagrebačkoj bolnici. Glavna tema romana je otuđenost čovjeka u svijetu te se opisuju tragične sudbine otuđenih ljudi. Autorica se bavi i temom smrti te govori kako smrt nije kraj u što zapravo ni sama nije uvjerena. Ona pokušava samu sebe uvjeriti u tu činjenicu kako bi je sjećanje na mrtve manje boljelo. Pouka koju možemo izvući iz njenih razmišljanja o smrti je ta da nam smrt može uzeti voljene osobe, ali vrijeme provedeno s njima zauvijek nam ostaje i to je nešto što nam nitko ne može uzeti. Čovjek treba imati dovoljno hrabrosti da u sivilu života sam pronađe svoju sreću i bori se za nju. Nitko drugi to neće učiniti umjesto nas, a vrijeme nepovratno odlazi i nikog ne čeka.
- GenresFiction
118 pages, Hardcover
First published January 1, 1986
About the author
Irena Vrkljan
40 books21 followersHrvatska pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica, poznata i kao "hrvatska Virginia Woolf". Djeluje na hrvatskoj književnoj sceni već više od pedeset godina.
Studirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (arheologiju, etnologiju i germanistiku) i na Filmskoj akademiji u Berlinu. Od 1960. do 1971. radila je na televiziji kao urednica emisije Portreti i susreti. Okušala se u različitim književnim žanrovima objavivši više od dvadeset knjiga: pjesničkih zbirki, romana, autobiografske proze i eseja. Piše i scenarije za televizijske i radijske drame. Knjige su joj prevedene na više stranih jezika. Dobitnica je književnih nagrada “Ksaver Šandor Gjalski” za knjigu Svila, škare, “Ivan Goran Kovačić” za roman Marina ili o biografiji i nagrade HAZU za roman Posljednje putovanje u Beč. Kao profesionalna književnica živi u Berlinu i Zagrebu.
Svoj uspješan književni i umjetnički put započela je u okviru generacije krugovaša, kojima pripada i dobno i poetički. Pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, od zbirke Krik je samo tišina (1954.) do zbirke Doba prijateljstva (1963.), piše poeziju blisku nadrealističkim postulatima da bi se od zbirke Soba, taj strašni vrt (1966.) okrenula analitici egzistencije, autorefleksiji i subjektivnoj gnoseologiji. Potom slijedi duga faza umjetničke inkubacije, obilježena unutarnjim i vanjskim egzilom – prelaskom u Berlin, u drugi jezik i kulturu. Poetički zaokret naznačuje zbirka U koži moje sestre (1982.) s rasutim identitetom, ressentimentom i inventurom vlastite intime kao novim i trajnim tematskim opsesijama. Te će opsesije puni umjetnički oblik i estetski kapital dobiti u autobiografskom romanu Svila, škare (1984.) u kome se pričom o vlastitu životu i fragmentima tuđih biografija otkriva specifičan senzibilitet, topika i retorika ženskog pisma. Potraga za vlastitim identitetom, prepoznavanje sebe u tuđim biografijama, naporan proces samospoznavanja i samopotvrđivanja kroz umjetničku kreaciju, kroz pisanje shvaćeno kao terapeutsko sredstvo u oslobađanju od tereta prošlosti i u osobnoj katarzi, obilježit će romane Marina ili o biografiji (1987.), Berlinski rukopis (1988.) i Dora, ove jeseni (1991.). S romanom Svila, škare ta djela karakteristične fragmentarne strukture čine autobiografsku tetralogiju u kojoj se dijelovi međusobno dopunjuju, objašnjavaju i bogate stalno novim podacima. Putovanje prostorima prošlosti i intime, prizori osobne i obiteljske drame koje pozorno i bez autocenzure bilježi olovkom pamćenja, obilježit će i esejističku prozu Naše ljubavi, naše bolesti (2004.). Umjetničku i intelektualnu znatiželju zadovoljila je povremenim izletima u žanr kriminalističkog romana, kao što su Posljednje putovanje u Beč (2000.) i Smrt dolazi sa suncem (2002.). No introspektivna djela o diseminaciji ženskog subjekta, o osjećaju neukorijenjenosti, o prošlosti koja opterećuje sadašnjost, o žudnji i slobodi pisanja, koje u njezinu slučaju postaje conditio sine qua non egzistencije, ostat će temeljno obilježje spisateljske poetike Irene Vrkljan. O tome svjedoče i nedavno objavljeni romani Zelene čarape (2005.) i Sestra, kao iza stakla (2006.). Velikim i estetski respektabilnim opusom, od mladenačke nadrealističke poezije do autobiografske proze prepoznatljiva narativnog rukopisa, Irena Vrkljan ugradila je svoj trajan doprinos u hrvatsku književnost i kulturu.
2009. dobiva priznanje "Vladimir Nazor" za životno djelo.
Studirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (arheologiju, etnologiju i germanistiku) i na Filmskoj akademiji u Berlinu. Od 1960. do 1971. radila je na televiziji kao urednica emisije Portreti i susreti. Okušala se u različitim književnim žanrovima objavivši više od dvadeset knjiga: pjesničkih zbirki, romana, autobiografske proze i eseja. Piše i scenarije za televizijske i radijske drame. Knjige su joj prevedene na više stranih jezika. Dobitnica je književnih nagrada “Ksaver Šandor Gjalski” za knjigu Svila, škare, “Ivan Goran Kovačić” za roman Marina ili o biografiji i nagrade HAZU za roman Posljednje putovanje u Beč. Kao profesionalna književnica živi u Berlinu i Zagrebu.
Svoj uspješan književni i umjetnički put započela je u okviru generacije krugovaša, kojima pripada i dobno i poetički. Pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, od zbirke Krik je samo tišina (1954.) do zbirke Doba prijateljstva (1963.), piše poeziju blisku nadrealističkim postulatima da bi se od zbirke Soba, taj strašni vrt (1966.) okrenula analitici egzistencije, autorefleksiji i subjektivnoj gnoseologiji. Potom slijedi duga faza umjetničke inkubacije, obilježena unutarnjim i vanjskim egzilom – prelaskom u Berlin, u drugi jezik i kulturu. Poetički zaokret naznačuje zbirka U koži moje sestre (1982.) s rasutim identitetom, ressentimentom i inventurom vlastite intime kao novim i trajnim tematskim opsesijama. Te će opsesije puni umjetnički oblik i estetski kapital dobiti u autobiografskom romanu Svila, škare (1984.) u kome se pričom o vlastitu životu i fragmentima tuđih biografija otkriva specifičan senzibilitet, topika i retorika ženskog pisma. Potraga za vlastitim identitetom, prepoznavanje sebe u tuđim biografijama, naporan proces samospoznavanja i samopotvrđivanja kroz umjetničku kreaciju, kroz pisanje shvaćeno kao terapeutsko sredstvo u oslobađanju od tereta prošlosti i u osobnoj katarzi, obilježit će romane Marina ili o biografiji (1987.), Berlinski rukopis (1988.) i Dora, ove jeseni (1991.). S romanom Svila, škare ta djela karakteristične fragmentarne strukture čine autobiografsku tetralogiju u kojoj se dijelovi međusobno dopunjuju, objašnjavaju i bogate stalno novim podacima. Putovanje prostorima prošlosti i intime, prizori osobne i obiteljske drame koje pozorno i bez autocenzure bilježi olovkom pamćenja, obilježit će i esejističku prozu Naše ljubavi, naše bolesti (2004.). Umjetničku i intelektualnu znatiželju zadovoljila je povremenim izletima u žanr kriminalističkog romana, kao što su Posljednje putovanje u Beč (2000.) i Smrt dolazi sa suncem (2002.). No introspektivna djela o diseminaciji ženskog subjekta, o osjećaju neukorijenjenosti, o prošlosti koja opterećuje sadašnjost, o žudnji i slobodi pisanja, koje u njezinu slučaju postaje conditio sine qua non egzistencije, ostat će temeljno obilježje spisateljske poetike Irene Vrkljan. O tome svjedoče i nedavno objavljeni romani Zelene čarape (2005.) i Sestra, kao iza stakla (2006.). Velikim i estetski respektabilnim opusom, od mladenačke nadrealističke poezije do autobiografske proze prepoznatljiva narativnog rukopisa, Irena Vrkljan ugradila je svoj trajan doprinos u hrvatsku književnost i kulturu.
2009. dobiva priznanje "Vladimir Nazor" za životno djelo.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 11 of 11 reviews
March 12, 2019
Beautifully written, intelligent and touching, Marina Or About Biography is, simply said, a masterpiece. This book is a unique and marvelous blend of what could be said to be a lyrical novel, an autobiography/biography and philosophical study of life. In this book, Irena Vrkljan speaks about her own life and memories, while she meditates on the life of famous Russian poet Marina Cvetaeva and questions what it means to be a (female) writer and artist. Highly recommended!
Zaljubila sam se u ovu knjigu na prvo čitanje i jako mi je drago što ju imam doma, tako da tu ljubav mogu potvrditi kada god poželim. Zaljubiti se u knjigu je jedan od najboljih osjećaja, a još je bolje kada ta zaljubljenost postane ljubav. Irenin stil pisanja jako mi se dopao, njezina proza neobično je poetična, a u isto vrijeme i veoma bliska. Nekoliko godina kasnije zaljubila sam se i u Marinu. Otkrila sam Marinu Cvetajevu prije možda dvije godine, dosta godina nakon što sam pročitala Ireninu lirsku biografiju. Čitajući knjigu o Marini na ruskom i njezine pjesme (da budem iskrena nisam baš sve razumjela, ja i ruski jezik još smo uvijek na vi), nešto mi se od njezine životne priče učinilo poznato. Zatim sam se sjetila ovog romana ili ga je bolje nazvati lirskom autobiografijom i biografijom? U ovoj jedinstvenoj i dirljivoj knjizi, Irena Vrkljan pripovijeda o svom životu i svojim uspomenama, nižući poveznice sa životom slavne ruske pjesnikinje i propitujući što znači biti umjetnica i spisateljica. Dvije prekrasne žene, jedna predivna knjiga. Za svaku preporuku.
Zaljubila sam se u ovu knjigu na prvo čitanje i jako mi je drago što ju imam doma, tako da tu ljubav mogu potvrditi kada god poželim. Zaljubiti se u knjigu je jedan od najboljih osjećaja, a još je bolje kada ta zaljubljenost postane ljubav. Irenin stil pisanja jako mi se dopao, njezina proza neobično je poetična, a u isto vrijeme i veoma bliska. Nekoliko godina kasnije zaljubila sam se i u Marinu. Otkrila sam Marinu Cvetajevu prije možda dvije godine, dosta godina nakon što sam pročitala Ireninu lirsku biografiju. Čitajući knjigu o Marini na ruskom i njezine pjesme (da budem iskrena nisam baš sve razumjela, ja i ruski jezik još smo uvijek na vi), nešto mi se od njezine životne priče učinilo poznato. Zatim sam se sjetila ovog romana ili ga je bolje nazvati lirskom autobiografijom i biografijom? U ovoj jedinstvenoj i dirljivoj knjizi, Irena Vrkljan pripovijeda o svom životu i svojim uspomenama, nižući poveznice sa životom slavne ruske pjesnikinje i propitujući što znači biti umjetnica i spisateljica. Dvije prekrasne žene, jedna predivna knjiga. Za svaku preporuku.
November 18, 2016
irena vrkljan je moja bolja polovica. <3
April 6, 2025
Jer ono što ostaje to su tinta i papir.
March 21, 2021
Nabacani, nepovezani fragmenti triju sudbina koji su u mome umu nakon (i tijekom) čitanja ostali samo to - nabacani, nepovezani fragmenti.
August 26, 2022
Ovo je bilo previše za moj mozak.
Read
September 3, 2023"Živjeti nezaborav."
March 27, 2024
Izvan prostora i vremena....
December 1, 2024
Pretenciozno i bez supstance. Autorica koristi za primjer dvije žene koje su mnogo propatile i uspoređuje njihova tragična životna iskustva sa svojim dosadnim, razmaženim životom. Buuhuu življenje u siromaštvu i bijedi dok ti djeca umiru od gladi i suprug ti je strijeljan je stvarno isto kao to da te otac tjerao da učiš svirati glasovir i da si "prisiljena" živjeti na relaciji Berlin-Zagreb. Give me a break.
Dora se minimalno pojavljuje u knjizi i njena priča je loše obrađena i ne vidim zašto se autorica nije onda odlučila ili posvetiti samo Marini ili Doru jednako temeljito obraditi.
Autoričin trud da zvuči filozofski i poetično je sabotiran plitkošću i nepovezanošću misli. Na sreću djelo je jako kratko, pa se nisam morala dugo patiti s njime.
Najdraži dijelovi knjige su mi pisma i pjesme drugih autora. Služe kao odličan kontrast kvalitetnog pisanja i smislenih dubokih misli. Samo mi dodatno potvrđuju zašto mrzim autoričin stil pisanja i njeno površno filozofiranje bez dubljih misli i supstance.
Napokon, na kraju zadnjih 10 stranica je dosta dobro odrađeno.
Dora se minimalno pojavljuje u knjizi i njena priča je loše obrađena i ne vidim zašto se autorica nije onda odlučila ili posvetiti samo Marini ili Doru jednako temeljito obraditi.
Autoričin trud da zvuči filozofski i poetično je sabotiran plitkošću i nepovezanošću misli. Na sreću djelo je jako kratko, pa se nisam morala dugo patiti s njime.
Najdraži dijelovi knjige su mi pisma i pjesme drugih autora. Služe kao odličan kontrast kvalitetnog pisanja i smislenih dubokih misli. Samo mi dodatno potvrđuju zašto mrzim autoričin stil pisanja i njeno površno filozofiranje bez dubljih misli i supstance.
Napokon, na kraju zadnjih 10 stranica je dosta dobro odrađeno.
August 24, 2014
''Napusti varljivu sigurnost, sakupljene stvari, utvare spasa. I dođi ponovno, kako bi konačno otišla!''
February 18, 2016
misli crno na bijelo. nelinearnost. apstrakcija. vrijeme i prolaznost. mikrokozmos. neobično dakle odlično (4 - really liked it!)
Displaying 1 - 11 of 11 reviews