Svi koji me poznaju znaju koliko volim Red Hot Chili Peppers, njihovu muziku, istoriju i cjelokupnu auru koja okružuje ovaj bend koji je na sceni skoro četiri decenije.
Zbog toga je prikaz knjige Acid for the Children jedan od najtežih, ali i najdražih. Jer, kako ostati objektivan kada je knjigu napisao čovjek koji je 1983. sa Anthony Kiedisem oformio RHCP, čija muzika me, bez pretjerivanja mogu reći, u određenom smislu oblikovala kao ličnost i bila tu kada nikog drugog nije bilo. Ali, hajde da pokušam.
''Tears are not sad or happy thing, they mean you care. I'm wimp who cries too, so be it.''
Michael Balzary Flea rođen je u Australiji u kojoj je proveo prvih sedam godina života, nakon čega se sa porodicom seli u Njujork. Odrastajući u velikom gradu, sa roditeljima koji su se par godina nakon dolaska u Ameriku razveli, uvijek bez istinske ljubavi i pažnje koja je djetetu njegovih godina bila potrebna, Flea pokušava da shvati dinamiku međuljudskih odnosa, roditeljskih, vršnjačkih, dinamiku bivstvovanja u nemilosrdnom svijetu.
Kada se sa majkom i očuhom Walterom preseli u Los Angeles, Flea i ovaj grad prepun smoga, palmi i toplote pronalaze zajednički jezik, i on mu se prepušta lutajući njegovim ulicama, upoznavajući nove, čudne i oštećene ljude, prepuštajući se eksperimentisanju sa supstancama koje su mu ili otvarale um ka cijelom svemiru, ili ga zakucavale za pod donoseći samo prazninu, i učeći da svira bas, koji će mu postati krila i prolaz u dubinu sopstvene duše.
A onda, jednog dana, 1976. godine, u hodniku srednje škole upoznaje svog budućeg najboljeg prijatelja, svoju suštu suprotnost, svog spasioca, člana porodice kojeg mu je svemir dodijelio - Anthony Kiedisa.
''The universe gives us the ones we need. And the ones we deserve.''
Brojna poglavlja govore o njihovim svakodnevnim avanturama, dinamičnom odnosu u kojem su često riječima i djelima povrijeđivali jedan drugog, ali odnosu koji je oduvijek bio predodređen, koji je sam univerzum udesio, kako bi jednog mršavog, nesigurnog dječaka vinuli u neslućene visine, i pokazali mu kako je svojim radom i talentom moguće dodirnuti srca ljudi.
''Acid for the Children'' priča je o jednom djetinjstvu, o muzici i njenoj moći da utiče na ljude (kao što je u raznim žanrovima uticala na samog autora), dotakne ih zvukom koji proizvedu nečiji prsti, ali, prije svega priča o ljubavi.
Ljubavi bez koje ništa ne bi bilo moguće, ljubavi koja se nalazi u svemu - u dobrim stvarima, u lošim iskustvima, književnosti, džezu, u samodestrukciji, gubitku, samoći.
Flijev stil pisanja je iskren i poetičan, ulice Los Angelesa postaju nam poznate, muzika dopire iz njegove sobe, malih zadimljenih klubova, iz automobila.
Poglavlje u kojem opisuje svoj čudni san atmosferom podsjeća na Bulgakovu Margaritu koja postaje vještica i leti visoko, iznad predjela i ljudi.
Flea secira svoj tinejdžerski ego, dozvoljava sebi da se nazove idiotom zbog loših postupaka, što prema sebi, što prema drugima i predano radi na tome da shvati - postojanje, samog sebe i sebe u drugima.
A kad se ogoli ego, ostaje samo ljubav, pretočena u muziku, u riječi, u vodu, u zahvalnost, u uspomene.
Ostaje smiraj u kojem ta ljubav raste, množi se i čini ovaj tužni i prelijepi svijet mjestom gdje se zbog magije zvane muzika nikad ne osjećamo sami.
''Love. Love above the disappointment, judgment, fear, and hurt. Love to clear the fog that blinds us, and unlock the shackles that bind us. Life is naught bu a journey to achieve love.''