Kad Bog sazna preko svojih specijalnih službi što se zbiva na zemlji, u metrou, odluči sam skoknuti dolje da izvidi situaciju.
Potkraj drugog poslijepodneva vratiše se Bog i Ruis u baraku. Ruis uze gitaru ispod kreveta i poče pjevati dubokim glasom tužaljke iz svoje zemlje. Kad su se opraštali, Ruis je pio pomalo tužan. – Vidjeli ćemo se opet, nadam se – reče Ruis. Svakako – odgovori Bog. Ja nikada ne napuštam svoje prijatelje! – Znam - reče Ruis. Uostalom, ako jednoga znaš gdje stanujem. Bit će uvijek mjesta za tebe u mojoj baraci. – Znam – odgovori Bog.
Ova knjiga me odusevila u svojoj jednostavnosti; podsjetila na veliku nadu koja je vladalu u Crkvi sirom svijeta nakon II. Vatikanskog sabora. Jos dan danas odise jednostavnom ljepotom. Podsjeca nas da smo mozda ponekad preozbiljni u teologiji, da je sve skupa puno jednostavnije. Neki pogledi odisu naivnoscu, ali nikada ne mogu osuditi naivnost koja izlazi iz nevinosti, a ova svakako proizlazi iz nevinosti. Preporucam je svima, pogotovo teolozima.
God on subway is one of my favorite books. As the title says, God decides to spend a weekend traveling on subway. I have read it several times, but many years have passed since the last time I have read it. It is a short read, about an hour. An hour well spent.
Bio sam uvjeren da je "naš" Nikola Šop dobio ideju od Le Mouëla za svoje bravure tipa "Isus čita novine", no ispada da je ovaj Le Mouël poprilični anonimus za kojega jedino što mogu naći je da mu je ova knjiga premijerno izdana 1973., što će reći da je Šop prije utjecao na njega nego obrnuto. Lagano, vedro, refleksivno, relativno duhovito, čak ne suviše pretenciozno, a neki bi rekli naivno, štivo u formi pjesme u prozi u 14 postaja (očita aluzija).