What do you think?
Rate this book
Bilo pa prošlo
236 pages, Hardcover
First published January 1, 2011
2 people are currently reading
12 people want to read
About the author
Pavao Pavličić
161 books115 followersPavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je poredbenu književnost i talijanski jezik, a doktorirao je 1974. tezom iz područja metrike (Sesta rima u hrvatskoj književnosti).
Od 1970. g. zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i danas redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Književni i znanstveni interesi kod njega su podjednako zastupljeni i isprepliću se. Kao znanstvenika, Pavličića zaokupljaju teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Iz tog područja objavio je veći broj rasprava i nekoliko knjiga: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, 1979, Književna genologija, 1983, Stih u drami, drama u stihu, 1985, Sedam interpretacija, 1986, Poetika manirizma, 1988, Stih i značenje, 1993, Barokni stih u Dubrovniku, 1995.
Književnu karijeru započeo je kao novelist i izdao je tri knjige pripovijedaka:Lađa od vode, 1972, Vilinski vatrogasci, 1975, Dobri duh Zagreba, 1976, te dvadesetak romana: Plava ruža, 1977, Stroj za maglu, 1978, Umjetni orao, 1979, Večernji akt, 1981, Slobodni pad, 1982, Trg slobode, 1986, Rakova djeca, 1988, Koraljna vrata, Diksilend, Kruh i mast,1996...
Neraskidiva veza Pavličićeva znanstvenog i književnog interesa može se i "pročitati" iz njegovih romana. Naime, gotovo svi njegovi glavni junaci imaju nekakve veze s njegovim zvanjem. Tako u romanu Koraljna vrata filolog odlazi na Lastovo pregledati stare spise među kojima će pronaći dva izgubljena pjevanja Gundulićeva Osmana. U Rupi na nebu glavni lik je prevoditelj (Pavličić je prevodio talijanske dolcestilnoviste) koji otkriva zagrebačke gornjogradske podzemne hodnike, a u njegovom posljednjem romanu Numerus clausus u središtu pozornosti je student književnosti kao pripovjedač i njegov prijatelj, student medicine.
Već u Pavličićevoj novelističkoj fazi (treća zbirka pripovjedaka Dobri duh Zagreba) primijećena je stanovita promjena u njegovom pisanju koja je postala njegova trajna odlika: miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Naime, u osnovi većine Pavličićevih romana je struktura enigme, a fantastične elemente koristi pri stvaranju zapleta. Osim strukture enigme i fantastičnih elemenata, u njegovim romanima uočljivi su i postupci karakteristični za tzv. zabavnu književnost: dinamična fabula (puna neočekivanih obrata), jednostavan izraz, plošni likovi, odnosno likovi svedeni na funkcije koje imaju u strukturi zapleta.
Od 1970. g. zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i danas redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Književni i znanstveni interesi kod njega su podjednako zastupljeni i isprepliću se. Kao znanstvenika, Pavličića zaokupljaju teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Iz tog područja objavio je veći broj rasprava i nekoliko knjiga: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, 1979, Književna genologija, 1983, Stih u drami, drama u stihu, 1985, Sedam interpretacija, 1986, Poetika manirizma, 1988, Stih i značenje, 1993, Barokni stih u Dubrovniku, 1995.
Književnu karijeru započeo je kao novelist i izdao je tri knjige pripovijedaka:Lađa od vode, 1972, Vilinski vatrogasci, 1975, Dobri duh Zagreba, 1976, te dvadesetak romana: Plava ruža, 1977, Stroj za maglu, 1978, Umjetni orao, 1979, Večernji akt, 1981, Slobodni pad, 1982, Trg slobode, 1986, Rakova djeca, 1988, Koraljna vrata, Diksilend, Kruh i mast,1996...
Neraskidiva veza Pavličićeva znanstvenog i književnog interesa može se i "pročitati" iz njegovih romana. Naime, gotovo svi njegovi glavni junaci imaju nekakve veze s njegovim zvanjem. Tako u romanu Koraljna vrata filolog odlazi na Lastovo pregledati stare spise među kojima će pronaći dva izgubljena pjevanja Gundulićeva Osmana. U Rupi na nebu glavni lik je prevoditelj (Pavličić je prevodio talijanske dolcestilnoviste) koji otkriva zagrebačke gornjogradske podzemne hodnike, a u njegovom posljednjem romanu Numerus clausus u središtu pozornosti je student književnosti kao pripovjedač i njegov prijatelj, student medicine.
Već u Pavličićevoj novelističkoj fazi (treća zbirka pripovjedaka Dobri duh Zagreba) primijećena je stanovita promjena u njegovom pisanju koja je postala njegova trajna odlika: miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Naime, u osnovi većine Pavličićevih romana je struktura enigme, a fantastične elemente koristi pri stvaranju zapleta. Osim strukture enigme i fantastičnih elemenata, u njegovim romanima uočljivi su i postupci karakteristični za tzv. zabavnu književnost: dinamična fabula (puna neočekivanih obrata), jednostavan izraz, plošni likovi, odnosno likovi svedeni na funkcije koje imaju u strukturi zapleta.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 4 of 4 reviews
April 9, 2022
Pavao Pavličić: Bilo, pa prošlo, nakladnik Profil Zagreb, 2011., 236 stranica
Akademik Pavao Pavličić, rođen u Vukovaru 16.8.1946., ugledni je hrvatski lingvist, književnik, scenarist i prevoditelj. Široj književnoj javnost najpoznatiji je po kriminalističnim romanima, a do dana današnjeg (prosinac 2021.) objavio je 108 knjiga, najnovije su zbirka feljtona Sanjarije samotnog vozača te roman Ljekovito blato u kojemu je ponovno glavni lik novinar Ivo Remetin.
Iako se u književnosti predstavio zbirkom priča Lađa od vode 1972. godine (ponovljena izdanja Beograd 2003. te Zagreb 2020. u nakladi Umjetničke organizacije Lađa od vode), knjige Pavla Pavličića upoznala sam krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća nakon što je objavio romane Plava ruža, Stroj za maglu te Večernji akt. U tada vrlo popularnoj biblioteci roto romana Trag objavio je dva romana kojima je u književnost uveo lik novinara Remetina, predgovore za romane napisao je Igor Mandić.
Upravo se sedamdesetim godinama 20. stoljeća bavi akademik Pavličić u autobiografskoj prozi Bilo, pa prošlo. Zanimljivo je kako je ta knjiga, kao i knjiga Narodno veselje u kojoj autor opisuje šezdesete godine, ispitno gradivo na jednom od kolegija diplomskog studija povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.
Književnik već u Izjavi o namjerama piše: „Pri tome sam bio svjestan da ne stvaram nikakav dokument, a još manje objektivni prikaz jednog decenija. Dva su tome razloga. Prvo, dugo već znam da se povijest ne može prizvati niti rekonstuirati, jer ono što je u njoj bitno čestro se i ne sastoji od činjenica, nego od nekih odnosa koji se prodrazumijevaju, nekih slutnja koje lebde u zraku, nekog osjećaja svijeta koji je svima zajedniči. Drugo, vlastita me praksa uvjerila da se o prošlosti ne može istinito svjedočiti, naprosto zato što se govor o njoj uvijek pretvara u priču, dakle u nešto što se ponaša po vlastitim zakonitostima, a ne po zakonitostima zbilje.“
I zaista, kroz niz priča iz vlastitog života, sjećanja na uvjete života tih burnih sedamdesetih, književnik iznosi i svoje viđenje političkih (ne)prilika koje su potresale tadašnju Socijalističku Republiku Hrvatsku unutar Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
CITAT:
Nisam tada još shvaćao ono čemu će me naučiti kasniji život u javnosti: da nikada nisu sporne ideje, nego su uvijek sporni samo ljudi. Samo onaj tko ima neku težinu i moć mora paziti što govori, jer mnogi samo vrebaju da se zakvače za neku njegovu riječ. Onaj tko je nevažan, mnogo je slobodniji, jer se na njegove riječi odmahuje rukom, ako ih uopće tkogod čuje.
Tih sedamdesetih bila sam još djevojčica pa tinejdžerica koju visoka politika uopće nije zanimala, bratići i ja samo nismo smjeli jurcati između djeda i televizora ako je u tijeku bio prijenos nekog partijskog kongresa (a kad nije?). Zanimljivo mi je iz današnje perspektive čitati o odnosima moći unutar Komunističke partije Jugoslavije na svim nivoima, o odnosima ljudi koje manje obrazovani ljudi smatraju intelektualnom elitom, o podjelama među književnicima zbog suradnje s časopisima više ili manje sumnjive političke orijentacije. Najzanimljivije je što su mnogi sudionici tih događaja, tih godina, još uvijek živi i zdravi, prekrojili stavove Bog zna koliko puta, pristajali su im uz svaku vlast, pristaju im još uvijek. Oni manje kreativni ovih su dana odlikovani (pišem tekst 29.12.2021.), ali su dio života ostavili u zatvorima iz vrlo jednostavnog razloga – mislili su svojom glavom i mislili su drugačije od propisanog, nije bitno što se propisano mijenjalo gotovo iz dana u dan.
Književnik se u knjizi osvrće na nestašice kave, praška za rublje, toaletnog papira, benzina, struje, na snalažljivost kojom su ljudi nastojali preživjeti, moram priznati da mi je iz tih godina ostala navika da uvijek imam na zalihama nešto, nikada ne idem u trgovinu tek kad proizvod potrošim do kraja pa mi još i ponestane (kao neki dan mlijeko, događa se). Bila su to vremena enormne inflacije, ali kasno su se dosjetili valutne klauzule pa nam sve u svemu nije bilo tako loše, kupiš u Bosni, platiš čekom, taj stigne na naplatu za 6 mjeseci i prođeš upola jeftinije. Još ako ček zagube ... dan danas žalim što se nisam pošteno opskrbila pločama i DVD-ovima u jednoj trgovini, ali tko bi znao.
O liječnicima:
„I, uvijek su u prednosti, nikad im ne možeš doskočiti: ako dovedeš dijete čim dobije temperaturu, reći će ti da si paničar, a ako čekaš da temperatura naraste, izderat će se na tebe da gdje si bio dosad. Hvataš ih u neznanju, nalaziš kontradikcije u terapiji, ali oni su uvijek jednako arogantni i jednako samouvjereni. A na kraju se sve svede na do da je njima uspjelo nešto što tebi neće uspjeti nikad: oni su bešćutni prema djeci, njima je zapravo svejedno. Njihova profesija dala im je osjećaj da je normalno da oni odlučuju o tuđem zdravlju i bolesti, jer su izabrani i jer na to imaju pravo. A društveni sistem navikao iz je da sve to ionako nije važno, jer isto tako postupaju i njihovi šefovi, i političari i svatko tko im uopće uđe u vidno polje.“
Da l´se išta promijenilo u zdravstvu pogotovo u svezi glede ove histerije koju već drugu godinu trpimo?
O školstvu:
„Ali, najveća šteta napravljena je valjda ipak u školstvu, gdje je stvoreno takozvano usmjereno obrazovanje. Pošlo se od pretpostavke kako se učenici moraju školovati za rad i kako se već od početka moraju pripremati za onaj posao koji će obavljati u proizvodnji.
...
Na kraju su izmislili i nekakav centaurski sustav u kojem se dvije godine učilo ono što je opće, a u druge dvije ono što će pripremati učenike za proizvodnju. A budući da su ta usmjerenja bila zasnovana na takozvanim programima, i budući da su škole bile financirane prema broju tih programa, onda su se izmišljala sve nova i nova usmjerenja, pa su se struke parcelirale i cjepkale do grotesknih razmjera. Živo se sjećam kako sam u beogradskim novinama pročitao da netko predlaže usmjerenje pripremalac brijanja nanošenjem sapunice. A nije to bio nipošto tako daleko od istitne, a ni tako šaljivo kako se danas čini.“
Eto, mene je zapala tzv. šuvarica nazvana po Stipi Šuvaru, vjerojatno je tada bio ministar neznanja. Prve dvije godine još sam išla u IV. gimnaziju, ali poslije toga I. i IV. gimnazija udružile su se pod moraš s Upravnom te Birotehničkom školom u Centar usmjerenog obrazovanja za upravu i pravosuđe, tako sam i ja završila na Pravu po sistemu kud svi Turci tud i ćelavi Mujo, nisam se osjećala spremna upisati išta drugo. Popis srednjoškolskih programa bio je debljine telefonskog imenika, sjećam se kako smo se smijali zanimanju „bušioc rupica na gornjištu cipele“, bilo je i bedastijih naziva, npr. nitko se nije školovao za krojača, jedni su šivali samo džepove, drugi rupice za gumbe, treći prišivali gumbe, četvrti su krojili samo rukave, tako je bilo i s postolarima, a i mi budući birokrati bili smo podijeljeni prema složenosti poslova prema ne znam čijoj zamisli i kriterijima. Kasnije su vratili gimnazije, ali preko koljena prelomili i uveli državnu maturu u koju nikada nisu uvedeni moduli za strukovne škole, na fakultete nespremni uveli bolognu.
Danas imamo samostalnu Republiku Hrvatsku, novac ne prosljeđujemo u Beograd, ali pitam se da li su sedamdesete zaista bile, pa prošle. Svjedoci smo političkih previranja, mijenjanja stranaka iz čiste ljevice u ekstremnu desnicu, zbližavanja onih koji se ni teoretski ne bi trebali zbližiti, a sve u cilju zauzimanja pozicija moći na svim razinama. Naučeni smo šutjeti, tko zine i uzdigne se iznad ravnodušne mase skrate ga za glavu po kratkom postupku (metaforički), niču fb stranice euforične podrške ovom ili onom političaru, stranci, pokretu za ili protiv, ali hrabrost ostaje na tipkovnici, udobno se smjesti u fotelji.
Posljednja godina koja se spominje u knjizi je 1980., odmah nakon dočeka objavljeno je kako je predsjednik Josip Broz Tito na liječničkoj kontroli u Ljubljani, bez daha se pratilo zdravstveno stanje, znalo se da je predsjednik vremešan i da jednoj eri dolazi kraj, ali nitko nije mogao predvidjeti rasplet, krvavi rasplet.
Pred nama je 2022., malo ljudi osjeća radost i nadu, tko i kada će netko moći reći: „Bilo, pa prošlo“.
Akademik Pavao Pavličić, rođen u Vukovaru 16.8.1946., ugledni je hrvatski lingvist, književnik, scenarist i prevoditelj. Široj književnoj javnost najpoznatiji je po kriminalističnim romanima, a do dana današnjeg (prosinac 2021.) objavio je 108 knjiga, najnovije su zbirka feljtona Sanjarije samotnog vozača te roman Ljekovito blato u kojemu je ponovno glavni lik novinar Ivo Remetin.
Iako se u književnosti predstavio zbirkom priča Lađa od vode 1972. godine (ponovljena izdanja Beograd 2003. te Zagreb 2020. u nakladi Umjetničke organizacije Lađa od vode), knjige Pavla Pavličića upoznala sam krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća nakon što je objavio romane Plava ruža, Stroj za maglu te Večernji akt. U tada vrlo popularnoj biblioteci roto romana Trag objavio je dva romana kojima je u književnost uveo lik novinara Remetina, predgovore za romane napisao je Igor Mandić.
Upravo se sedamdesetim godinama 20. stoljeća bavi akademik Pavličić u autobiografskoj prozi Bilo, pa prošlo. Zanimljivo je kako je ta knjiga, kao i knjiga Narodno veselje u kojoj autor opisuje šezdesete godine, ispitno gradivo na jednom od kolegija diplomskog studija povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.
Književnik već u Izjavi o namjerama piše: „Pri tome sam bio svjestan da ne stvaram nikakav dokument, a još manje objektivni prikaz jednog decenija. Dva su tome razloga. Prvo, dugo već znam da se povijest ne može prizvati niti rekonstuirati, jer ono što je u njoj bitno čestro se i ne sastoji od činjenica, nego od nekih odnosa koji se prodrazumijevaju, nekih slutnja koje lebde u zraku, nekog osjećaja svijeta koji je svima zajedniči. Drugo, vlastita me praksa uvjerila da se o prošlosti ne može istinito svjedočiti, naprosto zato što se govor o njoj uvijek pretvara u priču, dakle u nešto što se ponaša po vlastitim zakonitostima, a ne po zakonitostima zbilje.“
I zaista, kroz niz priča iz vlastitog života, sjećanja na uvjete života tih burnih sedamdesetih, književnik iznosi i svoje viđenje političkih (ne)prilika koje su potresale tadašnju Socijalističku Republiku Hrvatsku unutar Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
CITAT:
Nisam tada još shvaćao ono čemu će me naučiti kasniji život u javnosti: da nikada nisu sporne ideje, nego su uvijek sporni samo ljudi. Samo onaj tko ima neku težinu i moć mora paziti što govori, jer mnogi samo vrebaju da se zakvače za neku njegovu riječ. Onaj tko je nevažan, mnogo je slobodniji, jer se na njegove riječi odmahuje rukom, ako ih uopće tkogod čuje.
Tih sedamdesetih bila sam još djevojčica pa tinejdžerica koju visoka politika uopće nije zanimala, bratići i ja samo nismo smjeli jurcati između djeda i televizora ako je u tijeku bio prijenos nekog partijskog kongresa (a kad nije?). Zanimljivo mi je iz današnje perspektive čitati o odnosima moći unutar Komunističke partije Jugoslavije na svim nivoima, o odnosima ljudi koje manje obrazovani ljudi smatraju intelektualnom elitom, o podjelama među književnicima zbog suradnje s časopisima više ili manje sumnjive političke orijentacije. Najzanimljivije je što su mnogi sudionici tih događaja, tih godina, još uvijek živi i zdravi, prekrojili stavove Bog zna koliko puta, pristajali su im uz svaku vlast, pristaju im još uvijek. Oni manje kreativni ovih su dana odlikovani (pišem tekst 29.12.2021.), ali su dio života ostavili u zatvorima iz vrlo jednostavnog razloga – mislili su svojom glavom i mislili su drugačije od propisanog, nije bitno što se propisano mijenjalo gotovo iz dana u dan.
Književnik se u knjizi osvrće na nestašice kave, praška za rublje, toaletnog papira, benzina, struje, na snalažljivost kojom su ljudi nastojali preživjeti, moram priznati da mi je iz tih godina ostala navika da uvijek imam na zalihama nešto, nikada ne idem u trgovinu tek kad proizvod potrošim do kraja pa mi još i ponestane (kao neki dan mlijeko, događa se). Bila su to vremena enormne inflacije, ali kasno su se dosjetili valutne klauzule pa nam sve u svemu nije bilo tako loše, kupiš u Bosni, platiš čekom, taj stigne na naplatu za 6 mjeseci i prođeš upola jeftinije. Još ako ček zagube ... dan danas žalim što se nisam pošteno opskrbila pločama i DVD-ovima u jednoj trgovini, ali tko bi znao.
O liječnicima:
„I, uvijek su u prednosti, nikad im ne možeš doskočiti: ako dovedeš dijete čim dobije temperaturu, reći će ti da si paničar, a ako čekaš da temperatura naraste, izderat će se na tebe da gdje si bio dosad. Hvataš ih u neznanju, nalaziš kontradikcije u terapiji, ali oni su uvijek jednako arogantni i jednako samouvjereni. A na kraju se sve svede na do da je njima uspjelo nešto što tebi neće uspjeti nikad: oni su bešćutni prema djeci, njima je zapravo svejedno. Njihova profesija dala im je osjećaj da je normalno da oni odlučuju o tuđem zdravlju i bolesti, jer su izabrani i jer na to imaju pravo. A društveni sistem navikao iz je da sve to ionako nije važno, jer isto tako postupaju i njihovi šefovi, i političari i svatko tko im uopće uđe u vidno polje.“
Da l´se išta promijenilo u zdravstvu pogotovo u svezi glede ove histerije koju već drugu godinu trpimo?
O školstvu:
„Ali, najveća šteta napravljena je valjda ipak u školstvu, gdje je stvoreno takozvano usmjereno obrazovanje. Pošlo se od pretpostavke kako se učenici moraju školovati za rad i kako se već od početka moraju pripremati za onaj posao koji će obavljati u proizvodnji.
...
Na kraju su izmislili i nekakav centaurski sustav u kojem se dvije godine učilo ono što je opće, a u druge dvije ono što će pripremati učenike za proizvodnju. A budući da su ta usmjerenja bila zasnovana na takozvanim programima, i budući da su škole bile financirane prema broju tih programa, onda su se izmišljala sve nova i nova usmjerenja, pa su se struke parcelirale i cjepkale do grotesknih razmjera. Živo se sjećam kako sam u beogradskim novinama pročitao da netko predlaže usmjerenje pripremalac brijanja nanošenjem sapunice. A nije to bio nipošto tako daleko od istitne, a ni tako šaljivo kako se danas čini.“
Eto, mene je zapala tzv. šuvarica nazvana po Stipi Šuvaru, vjerojatno je tada bio ministar neznanja. Prve dvije godine još sam išla u IV. gimnaziju, ali poslije toga I. i IV. gimnazija udružile su se pod moraš s Upravnom te Birotehničkom školom u Centar usmjerenog obrazovanja za upravu i pravosuđe, tako sam i ja završila na Pravu po sistemu kud svi Turci tud i ćelavi Mujo, nisam se osjećala spremna upisati išta drugo. Popis srednjoškolskih programa bio je debljine telefonskog imenika, sjećam se kako smo se smijali zanimanju „bušioc rupica na gornjištu cipele“, bilo je i bedastijih naziva, npr. nitko se nije školovao za krojača, jedni su šivali samo džepove, drugi rupice za gumbe, treći prišivali gumbe, četvrti su krojili samo rukave, tako je bilo i s postolarima, a i mi budući birokrati bili smo podijeljeni prema složenosti poslova prema ne znam čijoj zamisli i kriterijima. Kasnije su vratili gimnazije, ali preko koljena prelomili i uveli državnu maturu u koju nikada nisu uvedeni moduli za strukovne škole, na fakultete nespremni uveli bolognu.
Danas imamo samostalnu Republiku Hrvatsku, novac ne prosljeđujemo u Beograd, ali pitam se da li su sedamdesete zaista bile, pa prošle. Svjedoci smo političkih previranja, mijenjanja stranaka iz čiste ljevice u ekstremnu desnicu, zbližavanja onih koji se ni teoretski ne bi trebali zbližiti, a sve u cilju zauzimanja pozicija moći na svim razinama. Naučeni smo šutjeti, tko zine i uzdigne se iznad ravnodušne mase skrate ga za glavu po kratkom postupku (metaforički), niču fb stranice euforične podrške ovom ili onom političaru, stranci, pokretu za ili protiv, ali hrabrost ostaje na tipkovnici, udobno se smjesti u fotelji.
Posljednja godina koja se spominje u knjizi je 1980., odmah nakon dočeka objavljeno je kako je predsjednik Josip Broz Tito na liječničkoj kontroli u Ljubljani, bez daha se pratilo zdravstveno stanje, znalo se da je predsjednik vremešan i da jednoj eri dolazi kraj, ali nitko nije mogao predvidjeti rasplet, krvavi rasplet.
Pred nama je 2022., malo ljudi osjeća radost i nadu, tko i kada će netko moći reći: „Bilo, pa prošlo“.
April 24, 2024
Pavličić kao i obično piše tečno, jasno i slikovito. No, knjiga nije jednoznačna. S jedne strane, sadržaj ove knjige može za naivnog čitatelja biti dokument vremena i karaktera, ali u kritičnijem čitatelju ipak izaziva neka pitanja i nedoumice.
Primjerice, autorovo članstvo u Savezu komunista. Piše da se, slučajno, zaboravio ispisati iz članstva (ili ne javiti "novoj" partijskoj ćeliji) kad je iz rodnog Vukovara prešao na fakultet u Zagreb. Kao što se slučajno i zapravo ne vlastitom voljom upisao u tu istu partiju.
Ali je onda, usprkos tome što je dobro vidio što se zbiva početkom sedamdesetih, nastavio odlaziti na partijske sastanke i biti član mrske vladajuće stranke jednopartijskog sustava. Očito, komunistička uvjerenja nije zastupao, događaji na sastancima su mu bili u najmanju ruku nesimpatični i odbojni, no na sastanke je ipak nastavio odlaziti. Zašto? Možda nisam dovoljno pažljivo čitala, ali odgovor nije ponuđen.
Slična stvar: odlazak (ili odlasci) u Trst. Opisujući shopping - "Meku" tadašnje SFRJ autor ne skriva svoje gađenje. Tamo sve vrvi sumnjivim "tipovima", švercerima, polusvijetom koji se bavi nekim sitnim, čovjeka nedostojnim transakcijama. Veli, slična "ekipa" se još na takvom okupu mogla u ono doba sresti samo u JNA. Shvaćamo što je htio reći. Samo, što li je on tamo radio, pita se dobronamjerni čitatelj? OK, u JNA se moralo ići, ali u Trst nitko nikoga nije prisiljavao da ide ukoliko dotični to nije želio.
Dalje, recimo, autor studira talijanistiku. Kako? Zašto? Nitko ne sumnja da je pisac darovit znanstvenik i talentiran proučavatelj talijanske barokne književnosti, koja je dakako imala velikog utjecaja i na hrvatsku književnost. Nitko ne sumnja da je njegovim odabirom naša znanost o književnosti samo dobila, pa valjda i talijanistika. Ali, kako baš taj dečko, ljubitelj "kruha i masti", ravničarske Slavonije i Dunava, dolazi na ideju da studira talijanski? Bilo bi zanimljivo saznati. I kud baš od cijele barokne Italije da pohodi (ili spominje) tek prljavi Trst?
I tako, ima toga više za čitatelja koji voli postavljati pitanja.
Primjerice, autorovo članstvo u Savezu komunista. Piše da se, slučajno, zaboravio ispisati iz članstva (ili ne javiti "novoj" partijskoj ćeliji) kad je iz rodnog Vukovara prešao na fakultet u Zagreb. Kao što se slučajno i zapravo ne vlastitom voljom upisao u tu istu partiju.
Ali je onda, usprkos tome što je dobro vidio što se zbiva početkom sedamdesetih, nastavio odlaziti na partijske sastanke i biti član mrske vladajuće stranke jednopartijskog sustava. Očito, komunistička uvjerenja nije zastupao, događaji na sastancima su mu bili u najmanju ruku nesimpatični i odbojni, no na sastanke je ipak nastavio odlaziti. Zašto? Možda nisam dovoljno pažljivo čitala, ali odgovor nije ponuđen.
Slična stvar: odlazak (ili odlasci) u Trst. Opisujući shopping - "Meku" tadašnje SFRJ autor ne skriva svoje gađenje. Tamo sve vrvi sumnjivim "tipovima", švercerima, polusvijetom koji se bavi nekim sitnim, čovjeka nedostojnim transakcijama. Veli, slična "ekipa" se još na takvom okupu mogla u ono doba sresti samo u JNA. Shvaćamo što je htio reći. Samo, što li je on tamo radio, pita se dobronamjerni čitatelj? OK, u JNA se moralo ići, ali u Trst nitko nikoga nije prisiljavao da ide ukoliko dotični to nije želio.
Dalje, recimo, autor studira talijanistiku. Kako? Zašto? Nitko ne sumnja da je pisac darovit znanstvenik i talentiran proučavatelj talijanske barokne književnosti, koja je dakako imala velikog utjecaja i na hrvatsku književnost. Nitko ne sumnja da je njegovim odabirom naša znanost o književnosti samo dobila, pa valjda i talijanistika. Ali, kako baš taj dečko, ljubitelj "kruha i masti", ravničarske Slavonije i Dunava, dolazi na ideju da studira talijanski? Bilo bi zanimljivo saznati. I kud baš od cijele barokne Italije da pohodi (ili spominje) tek prljavi Trst?
I tako, ima toga više za čitatelja koji voli postavljati pitanja.
December 24, 2024
Vrlo zanimljivo štivo koje govori o različitim društvenim temama i događajima koji su bili aktuelni tokom 70-ih godina prošlog veka, ali iz pozicije i perspektive pisca kao člana društva o kom govori i neposrednog ili posrednog učesnika tih događaja koji se neminovno u određenim delovima prepliću i sa njegovim vlastitim životnim događajima. Poglavlja u knjizi, koja nazive nose prema godinama u kojima se opisani događaji odvijaju, jesu pozamašna, ali su vizuelno razdeljena, tako da se lako čitaju.
Read
June 7, 2022Ne mogu ocjenjivati Pavličića niti kad ne piše krimiće! Opet je Pavličić, specifično sentimentalan, u isto vrijeme precizno zapaža prepoznatljive elemente vremena i prostora
Displaying 1 - 4 of 4 reviews