Црвене магле су можда и најбољи, мало познати, роман у српској књижевности. Објављене 1922. године, брзо су свом аутору донеле углед умереног модернисте. Васић је био писац који је дубоко осећао ритам и драматику модерног доба, али је њу умео да искаже мирним и разумљивим начином, који је прославио једног Иву Андрића.
Јунаци Васићеве прозе разорени су ратом. Њихова жртва и смисао те жртве, по речима Мила Ломпара, основа су његовог погледа на свет. „Поред рата, у приповеткама назначена, а у роману Црвене магле уметнички упечатљиво спроведена, јесте тема љубави и разорне чулности. Еротска страст не зна за ограничења и рат, она не води рачуна о паланачким обзирима, већ захтева реализацију, материјализацију, сад и одмах. За Васићеве јунаке љубав је борба, сукоб – бодлеровска идеја о љубави као борби и освајању. И љубав, као рат, изискује жртву.“
У роману Црвене магле, по први пут у српској књижевности обрађује се мотив дезертерства, а јунака мори недоумица избора између живљења пријатног живота уз вољену жену или жртвовања за отаџбину. У роману се јављају необични женски ликови, вероватно по први пут другачији од до тада уобичајене представе жене у нашој књижевности. Васић уједно осликава и смену патријархалног друштвеног модела, новим, модернијим уређењем и та промена се посебно ломи у свести баш те младе генерације која, тек што је изашла из ратова за ослобођење, мора да учествује у новом ратном ужасу.
Dragiša Vasić (1885–1945) je bio srpski advokat, pisac, akademik i političar. Rođen je Gornjem Milanovcu ali se kasnije preselio u Beograd, gde je studirao književnost i prava. Tragično je izgubio život početkom 1945. u logoru Stara Gradiška. Učestvovao je u balkanskim ratovima i u oba svetska rata. U međuratnom periodu bio je pripadnik Republikanske stranke i potpredsednik Srpskog kulturnog kluba. Zastupao je komuniste na procesima i učestvovao u radu levo orijentisanih časopisa. Početkom II svetskog rata pristupio je četničkom pokretu. Kao pisac ostavio je značajan trag u srpskoj književnosti. Pored Devetsto treće (1925), napisao je putopis Utisci iz Rusije (1928), roman Crvene magle (1922) i tri zbirke pripovedaka: Utuljena kandila (1922), Vitlo i druge priče (1924) i Pad sa građevine (1932).
Ko je voleo 'Krila' Stanislava Krakova, voleće i Vasićeve 'Crvene magle'. Ipak, iako užase Prvog svetskog rata prikazuje kako i dolikuje, najveći kvalitet dela uopšte ne pripada nacionalnom patosu, već patnji, haosu, razjedajućem nemiru, koji je vrlo blizak ekspresionizmu. Prizor kako Jurišić napušta front i u zemunici zapaža kolonu mrava je, prosto, blistav:
"Dole, po suvoj, peskovitoj zemlji, odnekud baš ispod njegovog poljskog kreveta, pa tačno sredinom zemunice ka vratima, milela je jedna tanka, vijugava i crna kolona sasvim sitnih, na prvi pogled i nevidljivih, mrava. Ovi mravi, vijugajući brzo, nečujno i vešto obilazili su jedan drugog i kao važno hitali negde puzeći i kotrljajući za sobom sasvim sitan, fin i perlast pesak kojim je nepatosna zemunica bila posuta i koji se prelivao. (...) 'Bogamu' mislio je Jurišić, 'šta ovi ovde rade? Šta se ovi ovde vrzmaju? Šta je sve ovo? Nešto se sporazumevaju, a opet sve ide kao pre i, koliko god gledam, ja ne mogu da vidim baš nikakvog smisla ovom njihovom pokretu. A sve je to dole jedan svet. I vere mi moje, taj svet nikakve pameti i razuma nema i ne zna šta radi. Pre svega, on ne zna za jednu osnovnu stvar: da je ovaj put, kojim on ide nesiguran. A to je najvažnija životna stvar za njega. Nesiguran je, jer je tu dole pod mojim nogama. I eto, i ne znajući i nenamerno ja ga jednom mogu uništiti; njega, taj mali svet, koji ne zna, ne sluti i ne oseća da neko ogromno jači stoji nad njim, niti sanja u kakvoj se smrtnoj opasnosti nalazi. I živi, miče se, muva tamo-amo i šeprtlji nešto dole pod mojim nogama."
Ko bude želeo da sazna nešto više, može pogledati odličan pogovor Predraga Petrovića u izdanju knjige objavljene u ediciji Prvi svetski rat u srpskoj književnosti.
Ocena 3/5 Teška knjiga za čitanje. Ne zbog dubine psihologije i nekog višeg smisla beć zbog stila pisanja Dragiše Vasića koji mi nije legao baš nešto.
Crvene magle su roman koji je pisan pre 100 godina i bavi se životima dva mlada vojnika koji odlaze u 1. Svetski rat te ostavljaju svoju verenicu i ženu u Beogradu. Tu su i teme dezerterstva, neverstva, ljubavi, osećaja beznađa zbog ratova.
Knjiga jako dobro počinje. Pisac opisuje to ludilo i neizvesnost u Beogradu kada je Austrougarska objavila Srbiji rat. Ljudi izlaze na ulice šetaju tamo amo, okupljaju se u kafanama. Mladi momci padaju u bedak jer opet moraju u rat i da ostavljaju svoje devojke i poslove. Ali s vremenom pisac sve više tone u poetiku i liriku.
Rečenice postaju sve duže sa nepotrebnim "kičenjem reči" tipa parafraziram: "Napolju je hladno. Sunce zalazi i sve postaje tiho kao svemir i zvezde, ljubičice spavaju dubokim snom što krase dvorove nebeske a voda žubori presijava se kao biser koji žudi za..."
Ukratko nije mi leglo....
Ljubavne scene su pomalo patetične za današnje vreme ali ovo je pisano pre 100 godina pa opraštam.
Stil pisanja je konfuzan jer je narator čas autor knjige čas neko od dva vojnika ili neko treći a prelazi u tekstu ko šta govori su previše grubi u knjizi. Pa ćete se često zbuniti.
Ako uz to dodamo da i glavni junak romana Aleksije Jurišić ima konfuzni tok misli koji ne može svitlati lako ni tim psihologa ( lik na kraju knjige zabršava u ludnici) jasno je da je ova knjiga teška za čitanje i mora baš da budete skoncentrisani.
Ipak. Knjiga je važno svedočanstvo istorijsko o tome kakvi su Srbi bili za vreme rata. Dileme i strahovi mladih vojnika na frontu su jasno prikazani. Do tada se pisalo samo o herojstvu a ova knjiga je pokazala i tu ljudsku stranu momaka da možda i vredi bežati i biti "kukavica" jer te kući čekaju neki drugi život i ljudi. Knjiga ukazuje i na tešku neuklopivost vojnika u normalan život posle rata.