Nakon knjiga "Kino Lika" i "Eskimi", treća Karakaševa zbirka priča "Pukovnik Beethoven" predstavlja finale njegove priznate kratkopričaške trilogije. Kako je vidljivo i u ovoj knjizi, Karakaševe priče nisu nikad "light" - nije to štivo prilagođeno zabavi masovnog čitateljstva, jer je uvijek zasoljeno nekakvom arhetipskom nelagodom, koja može i šokirati one navikle na očekivana rješenja.
Njegove su priče i u ovoj knjizi precizno komponirane, često s neočekivanim točkama obrata koji mijenja perspektivu, a lišene su svakog viška.
Rođen 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj, a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinajdžer objavljuje karikature i crteže u mnogobrojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, i dobio je nekoliko nagrada za karikaturu. Objavio je knjigu putopisa „Bosanci su dobri ljudi“ (1999), roman „Kombetari“ (2000), zbirku priča „Kino Lika“ (2001), roman „Kako sam ušao u Europu“ (2004) zbirku priča „Eskimi“ (2007), roman „Sjajno mjesto za nesreću“ (2009), zbirku priča „Pukovnik Beethoven“ (2012), te roman „Blue Moon“ (2014). Po knjizi „Kino Lika“ redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Dramu „Skoro nikad ne zaključavamo“ u sklopu predstave „Zagrebački pentagram“ na scenu ZKM-a postavio redatelj Paolo Magelli (2009). Po romanu „Sjajno mjesto za nesreću“, u režiji Dalibora Matanića, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, postavljena je i istoimena drama (2010). Dramu „Snajper“ na scenu ZKM-a postavila je redateljica Franka Perković (2013), a u Abidjanu u Obali Bjelokosti redatelj Ivica Buljan (2013) Prevođen je na desetak jezika.
Ovo je riječ o zbirki priča koja će vas sablazniti, razljutiti, zgaditi, ali i oduševiti. Prvi put sam čitala nešto njegovo, i moram priznati kako nisam neki obožavatelj kratkih priča, ali ovo su neobične priče. Na prvi pogled neke djeluju nestvarno, ali kad se čovjek zamisli, shvati kako je u današnjem svijetu sve moguće.
Neke od pročitanih priča toliko su ne dotukle i slomile... Bila sam bijesna nakon čitanja, ali koliko mi je teško pojmiti da je takvo nešto moguće, ipak se sjetim ljudi kako su različiti.
Neke priče će vas više, neke manje dotaknuti, ali mislim da zbirku ipak vrijedi pročitati.
Ovo nisu horor priče, ali mi se od njih pod kožu uvukla tiha jeza koje ću se teško osloboditi. Ova knjiga zbog toga ostaje u siječanju dugo nakon čitanja.
Dajem čistu peticu pričama, ali je ovo vjerojatno zadnji put da čitam Karakaša.
Ne volim kako mi u mozak upila neku svoju ideju, misao, priču, sličicu. Sve onako lagano gradi zamku, uvlači me u svoj svijet, a onda iz njega izlazim "obilježena". Ne znam to opisati. Istovremeno obožavam i mrzim njegove priče.