Šušanj

by Almin Kaplan

"Šušanj je roman sa prigušivačem. Sve je svedeno na najniži ton, htijenje i nastojanje da se na zgarištu srušene kuće načini nova ne uspostavlja više od minimuma posla i razgovora. Nikotin i kofein su konstante, varijable su eksplozije, smrti, esfor, sve prigušeno. Posljednji su mjeseci rata u Bosni, još se gine, a od pripovjedača daidža uporno zahtjeva da izmjesti majku iz groba u koji je ukopana, pripovjedač odbija, to se ponavlja sve do daidžine smrti, razgovori minimizirani, služe samo u dokaz da se još hoda na dvije noge. Prigušena je empatija, očaj je prigušen, u prvi plan dolaze fiziološke potrebe i tvrdoglavosti koje gube apsurdnost. Nema junaštva, nema patriotizma, nema patetike, nema ni ljubavi, puka tjelesnost, sve je golo kao glog ujesen. Nema izgrađenih likova, likovi su prigušeni, prigušeno je i kad u bijednoj kuhinji bijedno cvrči maslo i „lombraju sudi“. I cvrčci i automobili su pod prigušivačem, prigušeni su daidžini dnevnici, sjećanje na spuštanje na Mjesec, radost je neznana i u sadašnjosti sela i u sarajevskim uspomenama. Sve je pod prigušivačem, i dan i noć, pod prigušivačem su i šušnjevi, i onaj što ga puzanjem čini zmija, koji se inače ne čuje, ali je svejedno prigušen."
- Sinan Gudžević

180 pages, Hardcover

Published January 1, 2023

About the author

Almin Kaplan (1985) bosanskohercegovački je pjesnik i prozaist. Pored knjiga poezije, objavio je četiri knjige proze: Trganje, Meho, Dubravske priče i Kućni ljudi. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada među kojima i nagrada "Mak Dizdar", "Ratkovićeve večeri poezije", "Zija Dizdarević" i "Edo Budiša". Živi u Rivinama kod Stoca.

Reviews

[Bogdan Panajotovski · Rating 5 out of 5]

Sugestivno, tihog tona, savršenih opisa, iskreno, jako emotivno. Prvi Alminov roman koji čitam, mnogo mi se dopalo.

[Tatjana Bordukalo Nikšić · Rating 4 out of 5]

Još jedan roman atmosfere, tipičan za Kaplana, s njegovim profinjenim rečenicama, nalik na poeziju. A okruženje u kojem se odvija ovaj nevelik roman sve je prije nego poezija. Zadnji su dani rata u BiH, povratnici se vraćaju u sela iz kojih su izgnani, žive u privremenom smještaju nagurani na malom prostoru, gdje ima mjesta tek za najobičniju fiziologiju (roman počinje prdežom u mraku). Pokušavaju raščistiti ruševine, pokrenuti obnovu kuća, iščupati smokvu koja se ukorijenila u zidu. Svaki auto koji prođe kroz selo izaziva strah. O ratu se ne govori, samo indirektno. Nigdje još nisam naišla na tako uvjerljiv prikaz beznađa kao kod Kaplana, a ipak nema tu mraka i depresije, naprotiv, imam dojam da sunce probija i u zadnji zakutak ovog romana. Čak i kad glavni lik na zgarištu nađe majčinu nagorjelu papuču. Smokva koja se uporno probija kroz zidove najbolje prikazuje kako se život nastavlja, čak i onda kad je sve što smo dotad poznavali porušeno.

[Dženan Mušanović · Rating 5 out of 5]

Eksplozivnost tihog tinjanja (O romanu Šušanj Almina Kaplana)

Već prvo saznanje o romanu Šušanj i prva recenzija koja je pratila ovaj roman tvrdila je da je to „knjiga sa prigušivačem,“ riječi Sinana Gudževića. Mislim da niko ne može pronaći bolju konstrukciju od navedene da bi opisao ovaj roman. Naziv moga osvrta blizak je tome, no ne dostiže tu snagu a izbjegavam repetitivnost. A kako govoriti o ovom romanu a ne naznačiti stilsku i književnu snagu koju Kaplan postiže upravo opetovanjem fraza, riječi i rečenica koje u sve širim zamasima, kao kistom, šaraju duž ovog romana?
U jednoj (isto tako obujmom kraćoj) knjizi Emila Siorana, Brevijar poraženihBrevijar poraženih, stoji: „Gdje tražiti stvarnost? Nigdje, dakako, osim u raznovrsnosti osjećaja. Ko se ne uzdigne do njih, kao da i ne postoji.“ Baš mi ta misao o stvarnosti i u čemu je ona oličena odzvanja svom silinom u podtekstu Šušnja koji svedenim, ogoljenim rečenicama, minimiziranim dijalozima, jednostavnošću samog sižejnog tkiva otvara prozor u dubinu, paradoksalno, uzdižući čitaoca do raznovrsnosti osjećaja.

Šušanj je snažan roman u kojem, doista, svako malo nešto „šušne.“ Knjiga u kojoj se zmije provlače kroz šušanj; u kojoj granje, lišće i drveće vrhune, u kojoj se iz tihe patnje pomalja nada, pomak i otklon od unutrašnje, konkretne boli koja je pritajena i prigušena. U ovome romanu Kaplan oslikava jednog naizgled (in)diferentnog lika koji uopće nije takav u svjetlosnoj geografiji vlastitoga Ja. Pripovijedajući o čovjeku koji želi da obnovi ognjište, nekadašnju kuću u kojoj je živio i u kojoj sada umjesto ruina vidi realistična sjećanja i uspomene; hamsunovski iznoseći narativ o prirodi koja se splela sa čovjekom; utkajući u tkivo svoje priče dajdžu koji neprestano ponavlja pitanje „kada će prenijeti majku“, Kaplan priča eksplozivnu priču u kojoj nijedna rečenica nije eksplozivna već podrazumijeva tiho tinjanje koje odgara do samog kraja i finalne, dinamitne rečenice koja konkretizira, ovaploćuje i u zbilju dovodi sukob protagoniste sa vlastitim strahovima koji mogu postati i zbilja a onda se ne može natrag.

Kod ovog i ovakvih romana više je stvar u neizrečenim sekvencama, u onome prešućenom, u onome što je zaptiveno „između redova.“ Semantički horizont koji se time pokriva postaje širi a polisemnost se ubrizgava u samo jezgro i sve slojeve teksta. Tako u Šušnju to opetovano šuštanje može biti doslovno samo to što jeste, dočim može biti i simbol tišine koju nešto naglo prekine. Onaj zid, podzida koji biva izgrađen uistinu može biti i fungira kao zid, no istodobno može biti i razdvojba dvaju svjetova – onoga jučer i ovoga danas u kojem postajemo svjesni sebe, vlastitih postupaka i strahova; onoga jučer u koje se ne možemo više ni uspomenom vratiti i ovoga danas u koje smo kročili plahovito i prustovski.

[Lucija L. · Rating 3 out of 5]

Knjiga započinje sjajnim citatom iz odličnog djela Olea Thorstensena "Raditi kako treba" u kojem autor do u detalja analizira svoj stolarski rad. Imam dojam da je Kaplan pokušao isto, pogotovo u prvom dijelu romana, ali ne i s jednakim uspjehom. Previše zamornih i nezanimljivih detalja, opisa vršenja nužde (nisam čistunac, ali ovo mi je jednostavno bilo dosadno i nepotrebno) nije doprinjelo zamišljanju i uživljavanju u radnju, nego mi je proizvelo nemir dosade i pri kraju sam počela površnije čitati. Reminiscencije na djetinjstvo i posebice majku draži su mi dio romana ovog autora koji me oduševio svojim Dubravskim pričama.

[Amina Halilovic · Rating 5 out of 5]

The precision and subtlety by which this genius captures the essence of what it is to be human is astounding.

[Sanja Knezovic · Rating 4 out of 5]

Podsjeca na rat u malom mjestu, sa običnim junacima kakvih je bilo na hiljade. Kroz svu (namjernu) neupečatljivost, mislim da neću zaboraviti glavni lik pripovjedača, Mirsadu i dajdzu. Sve je oskudno, svedeno na osnovne ljudske potrebe u preživljavanju rata, pa je takav i jezik. Vrlo autentično, čak kritički i tužno, znalački napisano.
Svidio mi se naslov knjige i omot i tek sam poslije shvatila da je to zid i smokva. Upečatljivo pisanje, teška tematika. Kao da sam gledala neki crno bijeli dokumentarac , bez muzike, fokusiran na banalne ljudske potrebe.

[Branka · Rating 4 out of 5]

Written from a very interesting point of view.
It's a story of the ordinariness of every day life under unimaginable life circumstances.
There is a war, somewhere in the background, but the row emotions of the main characters and how they cope with all what is happening around them is so well captured.
The prose, the language, the local dialect and short sentences put the book on another level.

[Bara · Rating 3 out of 5]

3/4*