Čini mi se da sam povratak uvijek ovako zamišljao: prostrano nebo bez prijetnje, sunce što rađa boje, pomalo tupo osjećanje sreće bez iščekivanja. I vedra lica oko mene.
Ljudi su zaista vedri. Gledaju niske muljevite obale obrasle šibljem ili mutnu vodu rijeke, dovikuju se s onima na gotovo potonulim pristaništima kad brod pristane u nekom malom mjestu, i smiješe se zadovoljni zbog nečega. Ili ja želim da tako bude.
Boli me glava od pića i noga zbog gelera. Za glavobolju sam ja kriv, za geler na nozi nisam: dobio sam ga u borbi za promjenu svijeta. Glavobolju sam dobio želeći da sa sviejtom uspostavim prisnost. Sad mislim kako je možda lakše mijenjati svijet nego s njim postati prisan.
Ljudi nisu glupi da ne bi vidjeli kako je teško pomiriti svijet i sebe, ni dovoljno pametni da to ne pokušavaju, i stiču iskustva uviđajući da je svijet tajanstvo.
Puno joj je grlo smijeha, ima ga napretek, visi joj s usana, presipa se, zvoni njima kao na uzbunu protiv zle volje. Ništa joj ne moženi kratak trenutak tuge, tanka sijenka, što brzo prolazi, nema na čemu da se zaustavi, nije hrapava, nije ranjava, nema ožiljaka, ne misli šta joj je život dao,a šta oduzeo, ne razmišlja da li ima razloga za veselost: vesela je. To je dar, kao i svaki drugi, nije njena zasluga što ga ima, već što ga ne krije.
Smijeh joj ne trađi razlog izvan sebe, n u njoj vri, i brizga, prirodan kao gejzir, neodoljiv, čist, ne opominje, ne upozorava, nije opterećen ruganjem, ni željom da se čuje, ni prazninom, ima svoju boju i zvuk, i širinu i neki naročiti smisao, liči pomalo na blagotvornu mudrost pretvorenu alhemijom njene nezlobive vedrine u lakoću što oslobađa.
- Ne bojim se ljubavi. Bojim se rizika. I zavisnosti. I mogućeg bola. Podržavam u sebi spremnost na odstupanje. Da ne bude gore.
Umrle su djetinje godine sijeta. Treba ih nekako vratiti.