O engenheiro Álvaro de Campos, viajante do mundo que acaba por radicar-se em Lisboa, é o heterónimo virado para a vida urbana e moderna, para as máquinas, a técnica, a velocidade e os pequenos pormenores da vida quotidiana — tudo o que o faz sentir. Esta antologia inclui as suas obras maiores, desde «Opiário» e «Ode Triunfal» até à «Ode Marítima» e «Tabacaria», e ainda uma larga seleção dos seus outros poemas, permitindo-nos seguir um percurso que é feito de inaudita invenção poética e da mais forte emoção.
Fernando António Nogueira Pessoa was a poet and writer.
It is sometimes said that the four greatest Portuguese poets of modern times are Fernando Pessoa. The statement is possible since Pessoa, whose name means ‘person’ in Portuguese, had three alter egos who wrote in styles completely different from his own. In fact Pessoa wrote under dozens of names, but Alberto Caeiro, Ricardo Reis and Álvaro de Campos were – their creator claimed – full-fledged individuals who wrote things that he himself would never or could never write. He dubbed them ‘heteronyms’ rather than pseudonyms, since they were not false names but “other names”, belonging to distinct literary personalities. Not only were their styles different; they thought differently, they had different religious and political views, different aesthetic sensibilities, different social temperaments. And each produced a large body of poetry. Álvaro de Campos and Ricardo Reis also signed dozens of pages of prose.
The critic Harold Bloom referred to him in the book The Western Canon as the most representative poet of the twentieth century, along with Pablo Neruda.
Pesoino stvaralaštvo je introvertnost uzdignuta do nivoa najslađeg, aristokratskog poroka. Zna da deluje jako čudno na mene iako ga obožavam.
Uglavnom, ovo je znameniti odabir Pesoinih stihova napisanih kroz pesnički heteronim Alvara de Kampuša. Od svih Pesoinih heteronima Alvaro de Kampuš je najveći dasa, ako mene pitate. Visok rastom, kosmopolita, pomorski inženjer obrazovan u Glazgovu, sa monoklom i brkovima, elegatni modernista, opijumski dekadent, i, poput svih Pesoinih heteronima, osobenjak.
Svi koji su pokušali Pesou da imitiraju u stvaranju heteronima (a takvih je uvek bilo mnogo iako su to uvek bili neslavni pokušaji) nikako da shvate da on nije imao nikakve unapred osmišljene koncepte. Pesoa se u stvaranju ponašao poput Boga. Stvarao je nezavršene ličnosti, delimično „po liku svome” delimično po onome što (ni)je mogao biti, a onda ih je odvojio od sebe dopustivši im da budu svoji i da se razvijaju nezavisno od njega.
Kada se čitaju ove pesme, vidi se da Alvaro de Kampuš nije zaokruženi koncept, on je sastavljen od međusobnih kontradiktornosti, protivrečnosti, nedorečenosti, nesotvarenosti. U tome leži ubedljivost Alvara de Kampuš kao Pesoine tvorevine, jer on u pokušaju da se zaokruži ostaje nezavršen, baš poput pravog čoveka.
Adoro mergulhar nos seus poemas e perceber a mente desassossegada deste "senhor"... A ânsia de querer sentir tudo de todas as maneiras, o descontentamento e o vazio que isso provoca..
Nisam skoro čitao pesnika koji me je toliko podsetio na našeg Rastka Petrovića. Pravi pesnički srodnici. Ne bih da dužim, u poemama ima dosta vitalizma, nabacanih stihova i jakih emocija, ali u pojedinim trenucima to izaziva utisak preteranosti. Međutim, kraće pesme predstavljaju pravo remek-delo. Na momente, Pesoa traži od vas da zastanete i zamislite se nad svakim njegovim stihom. Toliko od mene, a sada neka Pesoa govori za sebe:
U meni je pre svega umor - Čak ni od svega ili ni od čega, Umor sam po sebi, on sam, Umor.
Istančani beskorisni osećaji Silovite strasti ni za čim, Snažne ljubavi prema onome što u nekome samo slutim Sve te stvari One sve i ono što im večito nedostaje; Sve to čini umor, Ovaj umor, Umor.
Ima zasigurno onih koji vole beskonačno, Ima bez sumnje onih koji hoće nemoguće, Ima sigurno onih koji ne žele ništa - Tri vrste idealista, a ja nijedan od njih: Jer beskonačno volim ono konačno, Jer na nemoguć način želim moguće, Jer želim sve, i još malo, ako se može, Ili ako se ne može čak...
A ishod? Njima život proživljen ili sanjan, Njima san sanjan ili proživljen, Njima sredina između svega i ničega, to jest, život... Meni samo jedan velik, dubok, I, ah s kolikom srećom besplodan umor, Jedan prvoklasan umor, Veliki, veliki, veliki Umor...
Não é o meu heterónimo preferido mas não é possível deixar de gostar de Tabacaria. Com este livro, uma edição com muito gosto, descobri alguns poemas que desconhecia mas que gostei bastante, como Lisbon Revisited e Ai, Margarida.
simplesmente um dos meus livros preferidos. não sei se encontrarei novamente uma personagem fictícia tão admiravelmente parecida comigo, cuja leitura das suas insanidades e monólogos interiores me desperta um alívio interior. um alívio profundo, provocado pela descoberta da não-solidão, de me poder sentir acompanhada nos meus delírios, mesmo que por um heterónimo num livro em verso. obrigada Fernando Pessoa, por me dares um amigo para a vida.