Liebe in einer kleinen Stadt. Jüdische Geschichten aus Bosnien

by Ivo Andrić

=Love in Kasaba and other tragic love stories of human disorders

175 pages, Paperback

First published January 1, 1933

About the author

Ivo Andrić (Serbian Cyrillic: Иво Андрић; born Ivan Andrić) was a Yugoslav novelist, poet and short story writer who won the Nobel Prize in Literature in 1961. His writings dealt mainly with life in his native Bosnia under Ottoman rule.
Born in Travnik in Austria-Hungary, modern-day Bosnia and Herzegovina, Andrić attended high school in Sarajevo, where he became an active member of several South Slav national youth organizations. Following the assassination of Archduke of Austria Franz Ferdinand in June 1914, Andrić was arrested and imprisoned by the Austro-Hungarian police, who suspected his involvement in the plot. As the authorities were unable to build a strong case against him, he spent much of the war under house arrest, only being released following a general amnesty for such cases in July 1917. After the war, he studied South Slavic history and literature at universities in Zagreb and Graz, eventually attaining his PhD. in Graz in 1924. He worked in the diplomatic service of the Kingdom of Yugoslavia from 1920 to 1923 and again from 1924 to 1941. In 1939, he became Yugoslavia's ambassador to Germany, but his tenure ended in April 1941 with the German-led invasion of his country. Shortly after the invasion, Andrić returned to German-occupied Belgrade. He lived quietly in a friend's apartment for the duration of World War II, in conditions likened by some biographers to house arrest, and wrote some of his most important works, including Na Drini ćuprija (The Bridge on the Drina).
Following the war, Andrić was named to a number of ceremonial posts in Yugoslavia, which had since come under communist rule. In 1961, the Nobel Committee awarded him the Nobel Prize in Literature, selecting him over writers such as J.R.R. Tolkien, Robert Frost, John Steinbeck and E.M. Forster. The Committee cited "the epic force with which he ... traced themes and depicted human destinies drawn from his country's history". Afterwards, Andrić's works found an international audience and were translated into a number of languages. In subsequent years, he received a number of awards in his native country. Andrić's health declined substantially in late 1974 and he died in Belgrade the following March.
In the years following Andrić's death, the Belgrade apartment where he spent much of World War II was converted into a museum and a nearby street corner was named in his honour. A number of other cities in the former Yugoslavia also have streets bearing his name. In 2012, filmmaker Emir Kusturica began construction of an ethno-town in eastern Bosnia that is named after Andrić. As Yugoslavia's only Nobel Prize-winning writer, Andrić was well known and respected in his native country during his lifetime. In Bosnia and Herzegovina, beginning in the 1950s and continuing past the breakup of Yugoslavia, his works have been disparaged by Bosniak literary critics for their supposed anti-Muslim bias. In Croatia, his works had occasionally been blacklisted following Yugoslavia's dissolution in the 1990s, but were rehabilitated by the literary community. He is highly regarded in Serbia for his contributions to Serbian literature.

Reviews

[Tijana]

Ovim pričama sam se vratila u suštini zbog "Mare Milosnice", pa sam se posle više godina opet zapanjila kako Andrićeve pripovetke kidaju. Konkretno je "Mara" neverovatno dobra i sa smelom i modernom kompozicijom koja nije simetrična kao u klasičnoj noveli nego sadrži tri oštro odeljene priče (i još par njih u drugom planu) koje funkcionišu kao odjeci i komentari jedna drugoj. I to kako Andrić posmatra i vidi sve likove i kako svakom od njih dodeli nužni minimum ljudskosti, ali i kako ih bez pardona iseče iz daljeg toka radnje kad mu više ne trebaju, to treba stati pa gledati.


(Imala sam u planu i jedan rant o tome kome sve DOZVOLJAVAJU da piše o Andriću i šta sve ljudi umeju da učitaju, ali evo Božić je pa ću preskočiti.)
(Lažem, preskočiću jer sam se setila kako sam tokom čitanja naglas izjavljivala stvari poput "Vidi se kako je Andrić bio teška švalerčina" pa kao hajde da se ne bacam ja prva kamenom.)

[Jovana Iv · Rating 3 out of 5]

Sjajan opis balkanskog mentaliteta.
Tragično, tužno i istinito.

[Erik · Rating 4 out of 5]

Har kun læst novellen Ljubav u kasabi - Kærlighed i Kasaben. Den er bare ikke som enkeltstående novelle herpå.

[milica · Rating 4 out of 5]

Andrić Andrićuje

[Radonja · Rating 5 out of 5]

Divni Andrić i divne priče. Ne znam kako se to desilo, ali od svih jevreja, jedino Sefardi imaju mesta u mom srcu. Prvo sam se susreo sa njima u biografiji Huga Pratta, i on ih je cenio. Svaka lepa priča koju sam čuo o jevrejima, odnosila se na Sefarde. Imaju čak i veliku zaostavštinu u Beogradu, koju bih voleo da istražim.. Ovde je izdvojeno deset priča iz raznih Andrićevih dela, ima dječijih, ima odraslih, ima ratnih, ima onih o ljudima, a i onih o riječima.. Pogotovo mi je prijalo što sam knjigu čitao tokom i nakon svog trećeg boravka u Sarajevu.. Na poslu sam i bliži se kraj radnog vremena, pa ću ostaviti ovaj citat da dovrši ono što cenim kod Sefarda, a i kod Andrićevog literarnog umeća, mada ko sam ja da kažem da cenim Andrića..


Nikad neće moći biti kazano šta je to što guši Salomona Atijasa u ovom trenutku, što mu nateruje suze na oči i uzbuđenu drhtavicu u ćelo telo. Kad bi umeo, kad bi mogao uopšte da govori, on bi rekao otprilike ovo:
»Gospodine, vi ste preko sedam godina bili ovde među nama i za to vreme vi ste nama Jevrejima ukazivali pažnju kakvu nikad nismo doživeli ni od Turaka ni od stranaca. Prizivali ste nas kao ljude, ne izdvajajući nas od ostalih. Možda vi ni sami ne znate koliku ste nam dobrotu time ukazali. Sad, vi odlazite. Vaš car je bio prisiljen da se povuče pred nadmoćnim neprijateljima. U vašoj zemlji se dešavaju mučne stvari i velike promene. Ali vaša je zemlja plemenita i moćna i sve joj se mora na dobro okrenuti. I vi ćete naći svoj put u svome zavičaju. Za žaljenje smo mi koji ostajemo ovde, ova šaka travničkih Jevreja sefarda od koje su dve trećine Atijasi, jer vi ste bili za nas kao malo svetlosti očima. Vi ste videli život koji provodimo, i učinili nam svako dobro koje čovek čoveku može da učini. A ko dobro čini, od njega svak još više dobra očekuje. Zato se usuđujemo da vas zamolimo još i ovo: da budete naš svedok na Zapadu odakle smo i mi došli i koji bi trebalo da zna šta se od nas učinilo. Jer, čini mi se, kad bismo znali da neko zna i priznaje da mi nismo ono što izgledamo ni onakvi kako živimo, lakše bi nam bilo sve što moramo da snosimo.

Pred više od tri stotine godina digao nas je iz naše otadžbine, jedinstvene Andaluzije, strašni, bezumni, bratoubilački vihor, koji i danas ne možemo da shvatimo, i koji ni do danas nije sebe shvatio, razbacao nas svuda po svetu i načinio od nas prosjake kojima ni zlato ne pomaže. Nas je, evo, bacio na Istok, a život na Istoku nije za nas lak ni blagosloven, i što čovek dalje ide i bliže se primiče sunčevom rođaju, sve je gore, jer je zemlja sve mlađa i sirovija, a ljudi su od zemlje. I naša je muka u tome što nit smo mogli da potpuno zavolimo ovu zemlju kojoj dugujemo što nas je primila i dala nam utočišta, nit smo mogli da zamrzimo onu koja nas je nepravedno oterala i prognala kao nedostojne sinove. Ne znamo je li nam teže što smo ovde ili što nismo
tamo. Ma gde bili izvan Španije, mi bismo patili, jer bismo dve otadžbine imali uvek, to znam, ali ovde nas je život suviše pritisnuo i unizio. Znam da smo odavno izmenjeni, ne pamtimo više ni kakvi smo bili, ali se sećamo da smo bili drukčiji. Davno smo krenuli i teško smo putovali i nesrećno
smo pali i zaustavili se na ovom mestu, i zato nismo više ni senka onoga što smo bili. Kao prah sa voćke koja ide od ruke do ruke, sa čoveka spadne prvo ono što je najfinije na njemu. Zato smo i mi ovakvi. Ali vi nas znate, nas i naš život, ako se ovo srne životom zvati. Živimo između Turaka i
raje, bcdne raje i groznih Turaka. Odsečeni potpuno od svojih i bliskih, staramo se da čuvamo sve što je špansko, pesme i jela i običaje, ali osećamo kako se sve u nama menja, kvari i zaboravlja. Pamtimo jezik naše zemlje, onakav kakav smo poneli pre tri veka i kakav se više ni tamo ne govori, a smešno natucamo jezik raje sa kojom patimo i Turaka koji nad nama vladaju. Tako da nije možda dalek dan kada ćemo čisto i ljudski moći da se izrazimo samo u molitvi kojoj zapravo i ne treba reči. Ovako usamljeni i malobrojni, ženimo se između sebe i vidimo da nam krv tanča i bledi. Savijamo
se i sklanjamo pred svakim, zlopatimo se i dovijamo, što se kaže: na ledu vatru ložimo, radimo, stičemo, štedimo, i to ne samo za sebe i svoju decu nego za sve one koji su jači i drskiji od nas i udaraju nam na život, na obraz, i na kesu. Tako smo sačuvali veru zbog koje smo morali da napustimo svoju lepu zemlju, ali izgubili gotovo sve ostalo. Na sreću, i na našu muku, nismo izgubili iz sećanja ni sliku te naše dra478ge zemlje, onakve kakva je nekad bila, pre nego nas je maćehinski oterala; isto kao što nikad neće ugasnuti u nama želja za boljim svetom, svetom reda i čovečnosti u kom se pravo ide, mirno gleda i otvoreno govori. Toga ne možemo da se oslobodimo kao ni osećanja da, pored svega, takvom svetu pripadamo, iako, prognani i nesrećni, u protivnom živimo.

To bismo, eto, hteli da se zna tamo. Da naše ime ne ugine u tom svetlijem i višem svetu koji se stalno zamračuje i ruši, stalno pomera i menja, ali nikad ne propada i uvek negde i za nekoga postoji, da taj svet zna da ga u duši nosimo, da mu i ovde na svoj način služimo, i da se osećamo jedno sa njim, iako smo zauvek i beznadno rastavljeni od njega.

I to nije sujeta ni prazna želja, nego stvarna potreba i iskrena molba.

[Aleksandra Ćukić · Rating 5 out of 5]

Ova knjiga je prava poslastica za mene. Poslednji put sam ovako uživala dok sam čitala ,,Stare dane" Bore Stankovića.