Zar nije bolje, govorio je, da od ove načisto razvaljene i upropašćene Srbije, najgoreg mesta za umiranje u Evropi, a i šire, zajedničkim snagama napravimo mesto u kome će biti milina umreti, Srbiju u koju će – kada je deratizujemo, dezinfikujemo, okrečimo, počistimo i dovedemo u red – nagrnuti bogati samrtnici iz cele Evrope da ovde, u Srbiji, umru na miru, takoreći na visokoj nozi, kao što su u XIX veku u velikom stilu umirali u Marijenbadu i drugim mondenskim, evropskim banjama. Srbija, pravo mesto za vašu smrt, Srbija, vaša poslednja destinacija, tako bi mogala da glasi naša reklamna poruka na CNN-u, tako je govorio Ðinđić, čovek sa istančanim smislom za humor. Ako već ne možemo da živimo bez smrti, takođe je govorio Ðinđić, šaljivdžija, hajde da od smrti napravimo biznis...
Mandarić i Masleša, dva glavna lika ovog romana, obračunavaju se sa srpskim primitivizmom i mentalitetom, ali ovoga puta kolektivno izopačenje oličeno je u novijoj političkoj psihopatologiji, koja u još jednoj bespoštednoj Basarinoj satiri dodaje nove, manične crte u karakterologiji nacije. Njihovo se poimanje demokratske Srbije u osnovi ne razlikuje, samo su različite njihove reakcije na nastalu epohu navodno oslobođenu jednoumlja: jedan protagonista, rastrzan između euforije i depresije, dobija napade bipolarnog poremećaja, a drugi se trudi da ga smiri i uveri da je to sudbina koju ne možemo izbeći...
U pozadini njihovog dijaloga, koji će do suza nasmejati čitaoce i na kraju im ostaviti gorak okus u ustima, naći će se lik Zorana Đinđića, čoveka koji se, po mišljenju obojice protagonista, upustio u zaludan naum da dovede svoje sunarodnike u kakav-takav red.
Svetislav Basara (Serbian cyrillic: Светислав Басара) is a Serbian writer and columnist. He is the author of more than forty literary works, including novels, story collections, and essays. For his novel Fuss about Cyclists (Fama o biciklistima) David Albahari said: "After the appearance of The Fuss about Cyclists, one can safely say, the Serbian prose has never been the same, just like Basara has never been the same author, just like I have never been the same reader again."
Basara received the NIN Prize, a prestigious Serbian literary award for the best novel, twice. In 2006 for 'Uspon i pad Parkinsonove bolesti' (The Rise and the Fall of Parkinson's Disease). and in 2020 for the novel Kontraendorfin (Counter-endorphin).
He was the ambassador of FR Yugoslavia (Serbia and Montenegro) in Cyprus from 2001 to 2005.
Po prilično tačna dijagnoza Srbije...Namerno vulgaran do granice nepodnošljivosti da bi pojačao utisak gađenja i gnusobe kod čitaoca. Da ima decimalni zarez na goodreads-u, dobio bi od mene ocenu 3,50 jer ume neočekivano da me nasmeje svojim crnim humorom :)
Волим Басару да читам, али ово није био прави тренутак, нити је била права књига. Уништио ме је понављањима, видим неку реченицу, одушевим се, али је он понови толико пута, као кад неко исприча добру шалу, па је пет пута понови да би био сигуран да су је сви чули и онда ономе који је чуо први пут престане да буде смешна. Затим, опет Коштуница... ово је трећа књига у којој га опањкава, прва два пута је било духовито и забавно, сад већ помишљам да би требало да га позове на неки тв дуел, двобој, кафанску тучу и реши тај неки проблем који има са њим...
Оно што ме привлачи и истовремено одбија од Басаре је та његова брутална вулгарност и брутална искреност у изражавању својих погледа. Овај пут је превага била на страни привлачности.
Књига је прича о два пријатеља и Ђинђићу кроз које Басара даје рецензију овог друштва не штедећи никога, а можда и претјерујући у одређеним тренуцима.
"Pucajući u Đinđićevo srce, zajednički, udruženi zločinci pucali su u potiljak hiljadama, milionima, zapravo, nedužnih srpskih dečaka i devojčica, osuđenih na bedni, ništavni, neljudski život u Srbiji kojom žare i pale sifilističari iz takozvanih boljih beogradskih kuća, na čelu sa velikim državnikom. Katastrofalne posledice Đinđićevog ubista po ionako jadni i bedni život u Srbiji tek se sada osećaju i tek će se osetiti. Pucajući Đinđiću u srce, Srbija je sama sebi pucala u slepoočnicu. Sama je sebi prosula mozak, i evo je - svake godine na Saboru trubača u Guči radosno đipa, arlauče i gaca po toj odurnoj sluzavoj masi."