Slobodno se može reći - jedna od najboljih knjiga srpske književnosti druge decenije dvadeset prvog veka. Uz neprekinutu i visoku čitljivost, potpomognutu odlično iskorišćenom epistolarnom formom, ona obiluje izvrsnom naracijom, dovoljno autentičnom izgradnjom karaktera, originalnošću, ali iznad svega uzbudljivim, inspirativnim i korisnim uvidima u lični, istorijski i kulturološki kontekst celokupne umetnosti prve polovine dvadesetog veka. Roman se bez uvijanja može nazvati i prosvetiteljskim, kakvi su nesumnjivo i motivi autora.
Cinik bi mogao napraviti dihotomiju mogućne ocene ukupne vrednosti ovog dela pa reći da ono, za prvi, nesrazmerno veći, deo publike koja se ne može odrediti kao vrsni istoričar umetnosti dvadesetog stoleća ima umnogome veću vrednost no za drugi deo publike, koji to jeste, i za koji bi se, stoga, ovo delo moglo smatrati tek pukim kratkim podsećanjem, maltene pikarskim pamfletom u slikama, nekih osnovnih obrisa jednog dela moderne u svom začetku, razume se uz solidnu literarnu nadogradnju, istorijsku faktografiju i fikciju.
No ostavimo cinizam cinicima i slavimo ovo delo kako i dolikuje, bez ikakve griže savesti. Jer ono to zaslužuje - zadržavajući svežinu, korisnost, lepotu, originalnost, zanimljivost, znanje i bogatstvo izraza na našem inače veoma tmurnom književnom nebu današnjice.
Završavam ocenu nadom da će ovo delo biti prevedeno na što veći broj jezika i naći put do što šireg kruga čitalaca, jer ono je sasvim univerzalne vrednosti i možemo sa pravom biti ponosni na njega.