Ove godine sam otkrio "Samoobrazovni Univerzitet Svetozar Marković". Sedimo u KC Magacin, nedaleko od zgradurina Beograda na vodi (kakav kontrast!), i u nekakvoj sobi/aktivističkom bioskopu, razgovaramo o interesantnim temama. A to su teme za koje ne možeš lako naći sagovornike.
Anarhizam je bio jedna od tih tema - i slušajući ovih dana o studentskim plenumima, drago mi je da je bilo tako. U Magacinu je najpre nas dvadesetak četiri nedelje zaredom razgovaralo o anarhizmu uopšteno, kroz istoriju, glavne pokrete i ideje koje su ga oblikovale. Nakon toga, pričali smo o konkretnim anarhističkim društvima ili komunama - od one najveće, u Kataloniji za vreme Španskog građanskog rata, pa do primera preuzimanja fabrika u Latinskoj Americi, Zapatista pokreta, fascinantnog primera preuzimanja sela na jugu Španije, i pretvaranje istog u "anarhističko" društvo koje temelji na pravičnosti i solidarnosti. Ti "uspesi" su tema za neki drugi put.
Prva serija razgovora je ustvari temeljila na čitanju jednog od najpoznatijih dela na ovu temu. Gerin je knjigu napisao sa ciljem da pruži jasan pregled ove ideologije svima zainteresovanima - pa i onima poput mene, koji nismo imali baš potpuno jasan pogled, te smo (uprkos pokušaju da gledamo otvorenih očiju) pokret ipak videli često kao nasilan.
Gerin kombinuje istorijski pregled i ideološko objašnjenje razvoja pokreta. Piše o ključnim ličnostima anarhističkog pokreta - od vremenu Prudona, Bakunjina i Kropotkina, kad je anarhizam po broju pristalica bio čak i jači od komunizma, pa do praktičnih primera (ponajviše pomenutog Španskog građanskog rata).
Gerin piše jednostavno i pristupačno, s ciljem da se intelektualno suprotstavi stereotipima o anarhizmu kao ideologiji haosa. Gerin objašnjava anarhizam - a sam sad to bolje razumem - kao društvo koje je zasnovano na slobodarskoj organizaciji, na solidarnosti i na protivljenju autoritarnim strukturama. Nisam bezveze pomenuo studentske plenume na početku - koliko sam uspeo da ih ispratim kao insajder, deluje mi da su nešto najbliže pozitivnim idejama anarhizma.Knjiga je pisana 1965-te, tako da nije videla propast levičarskih odeja u prethodnih 30 godina. Zbog toga je u mogućnosti da piše sa puno ideala, u jednom delu i analizirajući samoupravni sistem u Jugoslaviji pedesetih godina. Gerin naglašava značaj decentralizovane ekonomije zasnovane na kooperativnim principima, gde radnici preuzimaju kontrolu nad proizvodnim sredstvima, i zbog toga samoupravljanje u Alžiru i Jugoslaviji, nakon Drugog svetskog rata, vidi kao nešto najbliže idejama ekomonskog anarhizma u formalnom društvu.
Istovremeno kritikuje komunizam, ne samo zato što u Sovjetskom savezu nije uspeo da donese ono što je anarhizam obećavao, te je izgazio ideje slobodarstva, već i zbog samih razlika između anarhizma i marksizma, posebno u pogledu njihovog odnosa prema državi i revoluciji. Dok marksizam zagovara centralizovanu vlast (jaku državu) kao nešto obavezno da bi se postigla socijalna pravda, anarhizam teži ukidanju svakog oblika autoriteta i hijerarhije. Guérin takođe analizira kako marksističke revolucije često rezultiraju novim oblicima represije, dok anarhistički pokreti insistiraju na decentralizaciji i direktnoj akciji kao glavnim sredstvima promene. Istovremeno, Gerin na nekoliko mesta govori o tome da njegova vizija anarhizma nije nikakva utopija - i iako nama danas to zvuči čudno, on je smatrao da te ideje nude mogućnosti organizovanja harmoničnijeg društva kroz primenu anarhističkih principa. da bi se harmoničnije društvo moglo organizovati kroz primene različitih anarhističkih principa. Naravno, oštro kritikuje kapitalizam kao sistem koji će zauvek razvijati samo nepravdu i iskorišćavanje. To je verovatno i najvažniji deo anarhističke filozofije.
Dakle, kako te ideje oživeti danas? Nažalost, pod nazivom "anarhizam" verovatno nikako, jer je kroz istoriju povezivan sa nasiljem i haosom, često iskrivljeno tumačen u medijima, svakodnevnim razgovorima ili u proizvodima popularne kulture. Međutim, analizom osnovnih principa poput solidarnosti i slobodarstva, moguće je privući nove slušaoce i oživeti neke od ključnih vrednosti anarhizma na drugačiji način.
"Osnovna teza anarhističkog učenja sadržana je u apsolutnom pobijanju svakog poretka koji je reguliran zakonima ili nekim drugim oblicima odozgo nametnutog vladanja ljudima. Vladanje ljudima putem zakona u biti vrijeđa, otuđuje i uništava individualnu slobodu, koja je apsolutna vrijednost sama po sebi i iznad koje ne smije biti nikakvih nadređenih, viših i po nečemu vrednijih sila. Onaj oblik društvenog života koji upravo najviše ugrožava autonomiju ličnosti i najsnažnije sputava individualnu slobodu jest država, odnosno takav društveni poredak u kojemu je pojedincu 'ugovorom' oduzeto njegovo neotuđivo pravo da svoj lični život uređuje prema vlastitim potrebama, strastima i aspiracijama."