"Ova moja antologija je, svakako, prvi rad ove vrste kod nas", pisao je Crnjanski u Parizu, 1920. godine, ukazujući na mnoge prepreke i zbrke koje prevodioca pri ovakvom radu čekaju. "Najteži deo moga rada bio je, po tome, odabiranje teksta… I, u Parizu, ja sam, utvrdivši tekst, provodio u muzejima, duge i svetle noći, koje se iz vidika nisu spustile na zemlju, nego samo na vrh srebrne neke trske, na starim svilama, dovodile su me do mirnog osmeha, kojim se jedino može razumeti tekst Lao-cea." Veliki srpski pesnik osetio je ogroman značaj kineske, još više japanske lirike, koju je "polako prevodio, red po red". U međuvremenu su na srpski prevedene mnoge pesme sa kineskog i posebno sa japanskog jezika. Ti prevodi samo potvrđuju veliki značaj Miloša Crnjanskog, kao antologičara i prevodioca, kao nekoga ko je, skoro pre jednog veka, u kineskoj i japanskoj poeziji prepoznao "vrhunac svega prozračnog, mirnog, večnog, eteričnog, do čega duh i osećaji mogu doći". Dve neponovljive antologije u jednoj knjizi.
Miloš Crnjanski (in Serbian Cyrillic: Милош Црњански, pronounced [mîlɔʃ t͡srɲǎnskiː]) was a poet of the expressionist wing of Serbian modernism, author, and a diplomat. He initially wrote poetry but later turned to prose fiction and drama, as well. He wrote about his disillusionment, the futility of war and the destruction of his country.
Crnjanski was born in Csongrád, present day Hungary in 1893. His father was a municipal notary. The family moved to Temesvár (now Timisoara in Romania), where he grew up in a Serbian environment, favouring Serbian nationalism. After high school, he studied in Rijeka and then Vienna. After the assassination of Franz Ferdinand, he was persecuted like other Serbs and then drafted into the army to fight the Russians. He was wounded in 1915, spending time in a hospital in Vienna. He was later sent back to the Italian front. He then studied art history and philosophy in Vienna and graduated from the University of Belgrade, where he had edited the student newspaper. He later worked as a teacher, a newspaper editor and an embassy press attaché in Berlin and then in the Yugoslav Embassy in Rome. He also worked as reporter in Spain during the Spanish Civil War. In World War II, he escaped to London, where he remained after the war, becoming a British citizen. He worked in Hatchards, the bookshop, while his wife sewed dolls dresses for Harrods. He returned to Belgrade, Serbia in 1965, where he died in 1977.
Prijatelji, ne znam šta i da li išta čitate u ovom trenutku, ali voleo bih s vama nešto sa podelim.
Imajući u vidu da me zanima književnost Japana i Kine, počeo sam da čitam ,,Pesme starog Japana" i ,,Antologiju kineske lirike" koje je izabrao i preveo Crnjanski ( Tanesi izdavaštvo je izdalo knjigu ).
U XVIII veku, pesništvo haikaija imalo je svoje velike pesnike. Među njima se izdvaja i pesnikinja Kaga No Džio koja je, između ostalih, napisala jedan haiku o smrti sina.
Ostavljam vam ispod nešto najlepše i istovremeno najtužnije što sam u poslednje vreme pročitao:
Od svih pesama iz ovog izbora izdvojila se jedna, koja govori o smrti sinčića pesnikinje Kage No Džio:
𝘿𝙖 𝙝𝙫𝙖𝙩𝙖𝙨̌ 𝙡𝙚𝙥𝙩𝙞𝙧𝙚, 𝙖𝙡𝙖 𝙤𝙩𝙧𝙘̌𝙖 𝙙𝙖𝙡𝙚𝙠𝙤, 𝙙𝙖𝙡𝙚𝙠𝙤.
Zbirka me nije naročito pronašla, ali su mi bili interesantni komentari Miloša Crnjanskog, kroz koje sam saznao korisne i bitne informacije o Japanu i njegovoj istoriji, tradiciji i književnosti.
Prelep izbor pesama koje sežu od samog početka lirike Dalekog Istoka pa sve do novog veka, komentari Crnjanskog neizmerno doprinose potpunom razumevanju pesnika i doba u kom su živeli. Mislim da je ova antologija najbolje opisana u završetku pogovora antologije kineske lirike:
"A nad svim tim, među crnim lakovima, zelenkastim sedefima, pozlaćenim ticama, srebrnim šumama, previjali se beli mostovi u vidik, nad kojim je bilo providno nebo, a pod njima nepomične plave vode i mir. To je trebalo prevesti. Jer su nestale sve teškoće, i ostale proste i večne reči i opšte i lako prevodive, kao: cvet, slast, tuga, voda, smrt, oblak. I što je trebalo prevesti beše lako razumljivo i jasno: proleće, samoća, obronci dalekih planina i mirno nebo."
Knjiga je pravo poetsko blago. Neke pesme su toliko emotivne, setne, tužne da su mi suze navrle na oči. Prosto da ne poveruješ da te od nekih pesama deli više stotina pa i hiljadu godina! Svakom (ko pre svega voli poeziju) bih je preporučila. Knjiga kojoj se redovno vraćam!