Nije mi bilo lako dok sam čitao ovu knjigu. Ne zato što je ona teška (mada obrađuje jednu tešku temu), već zbog činjenice da sam knjizi morao da pristupim iz najmanje tri ugla. Prvo i osnovno (ono najstarije u meni) kao hrišćanin, zatim kao roker i potom kao analitičar po struci. Čitao sam knjigu sa dosta pauza za promišljanje.
Pratio sam emisije u kojima je gostovao monah Arsenije i dobrim delom sam sagledao njegov ugao posmatranja priče o svetu oko nas, kao i njegove životne priče koja ga je dovela tu gde jeste. Tako sam, dobrim delom informisan i pripremljen, pristupio čitanju. Analiza ovog dela bi mogla da potraje, pa ću samo izneti samo kratke crte i ono što mi je delovalo da zastanem i razmišljam.
Saosećao sam se sa tugom i bolom autora koji je izgubio najboljeg druga, koji je napustio ovozamaljski život pokošen konzumacijom droga. Srž knjige i čini ova priča. Isto tako razumem i njegov razlog zašto je pobegao iz tog sveta i način na koji su mu se oči „duhovno“ otvorile. Tu je još dosta stvari koje mogu, kao brat u veri, da opravdam i kažem da su tačne ili zavređuju pažnju i oprez.
Ali ne bih mogao da se složim sa svim što je izneo, naročito oko tvrdnje da celokupna rok muzima ima za cilj neki vid izopačenosti, rigidnosti i nečega po difoltu lošeg. Prošao sam i ja period kada mi jer rok i metal bio glavna preokupacija, kada sam imao svoj bend i slično, ali nikada nisam ulazio u neka iskušenja koja on povezuje sa ovom muzikom. I ne samo to. Slušam je i danas, kao i još najmanje 10ak muzičkih pravaca različitih senzibiliteta, a opet sam vernik i ne upadam u grozna iskušenja. Opet, odrastao sam u malo drugačijoj vremenu gde je upliv religije u svakodnevni život bio veći.
Autor je bio svedok jedne posebne epohe u muzici i života u Jugoslaviji i neko od koga, sa te strane, možemo dosta toga da naučimo. Ono što sam primetio da je upario jedan muzički pravac sa njegovom ličnom sudbinom, te da je takav obrazac preslikao na celokupnu muziku, doživeći je kao odstupnicu od Boga.