Na početku izgleda da je ovaj esej na 60-ak strana (uz to sa velikim fontom i ogromnim proredom) zastareo u svojoj kritici globalizacije. Napisan 2001, zvuči kao da autor vodi bitku protiv nečega protiv čega je bitka izgubljena u prethodnoj deceniji. Međutim, iz reda u red shvataš da nije sve tako jednostavno, da se Bariko tek zagreva, i kad u trećem delu donese originalna razmišljanja na temu brendova i kulturne uravnilovke, shvataš da je vredelo.
"Znam da će se mnogi uzbuditi ako ovo kažem, ali ono što nam stvara neprijatan utisak kada se radi o patikama ili hamburgerima, kada su u igri uzvišenije stvari - postaje doživljaj kome se prepuštamo bez imalo otpora. Betoven je firma. Firma su i francuski impresionisti. I Kafka. I Šekspir. [...] Ne verujem da je potrebno da objašnjavam da je svet koji je izgradio Kafka bogatiji, kompleksniji i inteligentniji od sveta koji je osmislio lanac restorana Mekdonalds. To znamo. Ali to ne treba da nas spreči da shvatimo da je reč o istoj igri, o istom tipu doživljaja, da Kafkin svet nije realniji od Mekdonaldsovog, da poseta izložbi francuskih impresionista pokreće naš mozak na isti način kao šetnja po tržnom centru Najki..."
"Mogu li da navedem još jedan nezgodan primer? Kulturna uravnilovka. Da li je istina da globalizacija dovodi do monokulturnog sveta, zgusnutog na liniji osrednjosti bližoj donjoj granici? Verovatno je tačno. Ako želite da napravite film koji bi se, apsurdno, dopao celoj planeti (a to je upravo ono što rade u Holivudu) morate da se držite stereotipa, da budete svima jasni do granice idiotluka, da koristite univerzalni jezik, da sintetizujete i pojednostavite sve do bola. Stotine filmova tog tipa doprineće da se kod publike stvori jedan određen ukus, svrstavajući je na liniju priproste osrednjosti. I tako se stvara začarani krug koji u stvari teži da sažme beskrajne razlike planete u jednu sintetičku gomilu u centru.
A kad smo već kod toga: ma koliko želimo da smatramo Travijatu umetničkim delom, možda treba podsetiti da je, u vreme kada je stvorena, Travijata bila, u svemu i po svemu, proizvod koji bi se mogao uporediti sa nekim boljim savremenim holivudskim filmom. Poštovala je pravila određenog stvaralačkog sistema, namena joj je bila da se dopadne širokom sloju tadašnje publike, jezik joj je bio očajno prost, svodila je ljudski rod na nekoliko prilično površnih modela, a muzički nije prezala da se razmeće pasažima koji su ušima naviknutim na Betovena sigurno zvučali kao čist prostakluk."