„Amaruši“ je čudna knjiga – radnja nam je pretstavljena jedino pomoću dijaloga koje vode glavni likovi – djevojčica koju zovu Amaruši (zbog ciganske pjesme koju je pjevala), koja ima četiri godina i čija razmišljanja jedina nisu data u znacima navoda. U stvari, radnja je data njenim očima, tačnije ušima.
– Svi me zovu Amaruši jel sam bila mala pa sam plesala kad je noni zvonio telefon, amaruši amari, amaruši vibori trjalalalaalal,la. Mama me je obukla u crvenu haljinicu i hulahopčice na Heloukiti i rekla mi, a sada idemo noni. Ja sam rekla da ja bi išla u vrtić. Mama je rekla, idemo noni jel ju je ostavio nonić. I još je tati rekla, jako se bojim za nju, jedna moja pokojna teta se bacila u bunar. Pa smo ušle u auto pa smo došle do nonine kuće pa smo parkirale na njenom parkiralištu pa mi je mama rekla, daj mi ručicu, ne smiješ sama na cestu. Pa smo išle u noninu kuću a sad smo na noninoj terasi i moja mama noni govori. –
Nona je njena baba od majke, uspješna kao književnica, ali koja proživljava krizu – napustio ju je mlađi muž zbog mlađe žene, a njena majka i otac imaju krizu zbog finansijske situacije. Tako mala Amaruši živi na relaciji: Kod None (gdje se nalazi i prijateljica njene none, ujedno i njena domaćica) –Kod mame i tate – Kod Nonića (povrijemeno). Dijalozi između glavnih likova (koje je na početku jako teško pratiti, ali se polako navikavate) nam polako otkrivaju njihove životne drame i daje se gorka, cinična, pomalo bizarna slika hrvatskog društva (a imala sam dojam da je preslikana i naša, makedonska svakodnevica onima koje su nekad bile srednja klasa, a koja je dotakla dno). Sve to uveliko začinjeno vulgarizmima koje svatko od nas svakodnevno upotrebljava, njenim oštrim jezikom i feminističkim pogledom na svijet.