I Dušan Silni nekada je bio dete. I imao trinaest godina. Naizgled bio poput svih ostalih dečaka svog uzrasta. Osim po ozbiljnosti, hrabrosti, i po kraljevskom držanju... Na svom putu ka zidinama hladnog dvorca ćerke vizantijskog cara Andronika II Paleologa, Dušanove misli obuzimaju mnoga teška pitanja. Zašto je deda Milutin toliko strog prema svom sinu Stefanu? Zar je morao neposlušnost sina da kazni tako surovo da ga progna u Carigrad i naredi da ga usput, u Skoplju, oslepe? Najzad, zašto je njegovom dedi toliko važno da Stefanova žena i deca tavore među zidinama hladnog Simonidinog dvorca? A sve tegobe mu uvećava bolešljivost njegovog mlađeg brata Dušice, od rođenja blagog i nežnog kao duša... Brige koje ovaj dečak ima, njegova umešnost s mačem, iznenađujuća za mnoge koji će na tom putu poželeti da mu naude, njegova plemenitost i vladanje dostojno budućeg cara plene i danas, sa stranica ovog romana. Srpska istorija i srpske kraljevske i viteške glave u pričama koje će učiniti da vam Milutin, Simonida, Stefan, Teodora i vitez Jovan Oliver zaliče na likove iz bajke. Jedne bajke s ovih prostora, koju maestralno pripoveda Slobodan Stanišić u romanu o detinjstvu cara Dušana, „princa sunca“.
Slobodan Stanišić rođen je 1939. u Beogradu, gde je završio Filološki fakultet i dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti. Jedan je od naših najomiljenijih pisaca za decu i mlade, velikog stvaralačkog zamaha i već decenijama prisutan na literarnoj sceni. Poznat je po brojnim književnim susretima na kojima glumi, recituje i crta na licu mesta. Crtao je karikature za mnoge domaće i strane listove, uređivao brojne radio i televizijske programe, bio je urednik dečjeg lista Neven, časopisa Lenji Gaša, Zmaj, Čika Jova (Švajcarska), a potom i glavni urednik Programa 202 i odgovorni urednik Programa za decu i mlade RTS-a. Dobitnik je gotovo svih nagrada koje se u oblasti dečjeg stvaralaštva dodeljuju na našim prostorima: Zmajevog štapa na Zmajevim dečjim igrama 1993. godine, nagrade Politikinog zabavnika, nagrade Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i Godišnje nagrade Festivala humora za decu u Lazarevcu za roman Tango za troje, međunarodne nagrade Stara maslina, koja se dodeljuje najistaknutijim piscima za decu i mnogih drugih. Godine 1996. dobio je nagradu Zmajevih dečjih igara za stvaralački doprinos izrazu u književnosti za decu, a 1998. nagradu Zlatni leptir za životno delo u stvaralaštvu za decu... Teško je na jednom mestu nabrojati sva priznanja koja je ovaj pisac za decu dobio za svoj vrlo raznovrstan rad, a svakako da je jedno od omiljenijih ono koje dodeljuju sama deca: Dečji žiri, koji svojim omiljenim knjigama dodeljuje godišnje nagrade, odao je priznanje – Dositejevo pero – sledećim romanima Slobodana Stanišića: Dušan, princ sunca (2000), Lučka kapetanija (2001), Cvonki i Cvonki i vilin konjic (2003), Bomba u školi (2004), Cvonki i Šumski duh (2004). Objavio je romane: Plastična kifla, Zelena Zua, Tango za troje, Dandan i Dandani, Sedmo nebo, Alek trejd, Dušan, princ sunca, Lučka kapetanija, Cvonki, Dušan, dečak na prestolu, Dušan i Durundilo, Bomba u školi, Cvonki i vilin konjic, Cvonki i Šumski duh, Dvoje na vetru, Igor u Lejkersima, Cvonki i gusari sa Okrakoke, Vitezovi Dušana Silnog, Zamka za Alfu, Cvonki i vesela kamila, Simonida, Cvonki i zlatni leptir, Zgrabi Igora, Cvonki i čarolija i Vulkan na Terazijama; zbirke priča: Plave šargarepe, Osmica s brkovima, Kockaste lubenice, Pokvareni telefoni, Tetka, tetka, Šum sa Tare i Voleo sam radio i zbirke pesama: Bila jednom dva robota, Princeza solitera, Kako se kaže: volim te, Deco, parkirajte se, Ne diraj Vesnu, Čekam te, Pasulj s violinom, Soba je u kvaru, Izlet u Robotgrad, Smehmobil, Čudna knjiga, Roboti putuju, Ljubav za početnike, Imam gosta iz druge galaksije, Voleo sam školu i u školi, Neradinka, Šapni mi, Prasak cvetanja, Večeras dolazim kasnije kući, Školske ljubavi, Kiša nas voli, Opet roboti, Letipesma, Smejalište, Đačke tajne, Ne koristi ruž za usne, Kuća u stihu, Roboti, Crtanšuma, Boja škole, Nebo boje meda, Jabuka od zlata, Ruž, Zabranjeno zaljubljivanje pred školom, Grom sa usne, Božić je blizu, Srce škole, Prvaci porodice, Novi roboti, Bašta kneginje Milice, Tavan moga dede, Smehi, Miš pojeo rotkvicu i Trač o nama. Priredio je jedanaest antologija poezije (Neventologija, Srcologija, Dete je najlepša pesma, Otkud dolazi vetar i druge). Knjige su mu prevedene na engleski, ruski, beloruski, kineski, švedski, mađarski, rumunski, bugarski, slovački, rusinski... Godine 2011. u izboru časopisa Danica, koji izdaje Vukova zadužbina, proglašen je za ličnost godine. Živi i radi u Beogradu.
lepa knjiga, fino napisana za decu - a i za odrasle uz njih. ima dosta istorijskih podataka, za koje ne znam bas koliko su tacni - ali sve u svemu , sve to lepo zvuci i lepo je za citati .