Uh, cijeli ovaj roman je zaista jedan dobro izveden, snažan udarac u bradu i čini mi se da ne dobija pažnju koju zaslužuje. S obzirom na sam naslov, izgled naslovnice i ime autora (žensko) mislila sam da je u pitanju djelo koje obrađuje temu nasilja nad ženama (ne znam uopšte iz kojeg razloga sam očekivala atmosferu romana Smrtni ishod atletskih povreda, ali tako je moj mozak radio u tom trenutku, što je, doduše, irelevantno za ovaj prikaz).
Protagonistkinja ovog romana je mlada žena u svojim tridesetim koja živi u Beču i opisuje proces nastajanja emotivne bliskosti s jednim Farisom tokom njihovih susreta u klubovima dok se prava priča, zapravo, dešava 90-ih godina prošlog vijeka na ulicama beogradskog Dorćola u kojem je naratorka odrastala. Dakle, ključna radnja romana su epizode, takozvani flešbekovi, surovih formativnih godina junakinje obilježene nasiljem sa svih strana - u školi sa vršnjacima, na ulici sa komšijama, slučajnim prolaznicima ili ozloglašenim kriminalcima, te konačno u kući, od strane oca ogrezlog u alkoholu i depresiji. U takvim okolnostima bezumlja i izostanka empatije - gdje su scene maltretiranja vršnjaka, zlostavljanja životinja, neprimjerenog ponašanja nastavnika i nedostatka topline doma uobičajene - djeca su prinuđena da brzo sazrijevaju razvijajući stabilne mehanizme opstanka. Ogrubjele i tuči sklone djevojčice izrastaju u čvrste djevojke koje se bore da sačuvaju izgrađenu autonomiju i dostojanstvo.
U recenziji knjige, između ostalog, stoji da "odnos sa ocem i surovom sredinom pravi od nje neku vrstu savremene Amazonke". I zaista, sama protagonistkinja, svojim temperamentom, neodoljivo podsjeća na kakvog ženskog gorštaka, pomalo mračnog i tajanstvenog Konana, a sama, nevjerovatno fotogenična autorka Maja Iskra (izraženim crtama lica i dubokim iskustvenim pogledom) mi liči na Hilari Svonk u filmu Djevojka od milion dolara. Zapravo, i izgleda upravo tako, kao djevojka od milion dolara.
Što se tiče pisanja, vrlo je svedeno i živo, filmično, mogu da zamislim ovaj roman u vidu visokobudžetne serije kvalitetne produkcije. Struktura romana/tok radnje je naizgled vrlo labav, što dodatno pogoduje dramskoj ekranizaciji.
Bez obzira na slabiju marketinšku zastupljenost ovog debitantskog djela, što pripisujem samozatajnosti poznatog izdavača naslova provjerenog kvaliteta, roman Aperkat je na konkursu izdavačke kuće Booka 2022. godine osvojio drugo mjesto (u konkurenciji od 575 pristiglih rukopisa), te se našao u najužem izboru za nagrade "Beogradski pobednik" i "Zlatni suncokret" za najbolji roman napisan na srpskom jeziku u 2023. godini.
Maja Iskra će se banjalučkoj publici predstaviti na ovogodišnjem, sedmom po redu, Regionalnom festivalu književnosti "Imperativ", u okviru programa "Note i slova", 31. maja sa početkom u 21:30 časova. Nije mi poznat sadržaj plej liste koju će naša gošća pripremiti za puštanje u pauzama od razgovora, ali muzika koja je obilježila odrastanje glavne junakinje (a koja naratorku podsjeća na odabrane događaje iz prošlosti) je čista poezija svjetski poznatih kantautora poput Koena, Lu Rida, Dejvida Bouvija, Marka Lanegana, Džonija Keša i mnogih drugih.
„Kakav je tvoj odnos prema Jugoslaviji? Da li je osećaš kao svoju?“ -Naprasno menja temu.
„Naravno“, kažem bez razmišljanja. „Provela sam na Balkanu dvadeset punih godina. Tamo su moji koreni. Naravno da osećam Jugoslaviju kao svoju.“
„Kako je to dobro.“ Čežnjivo me prostreli očima, ali pogledao je mnogo dublje i dalje od mojih zenica. Video je sve: od Durmitora, preko Jadrana do Dorćola.
„Meni je Jugoslavija. . . znaš šta?“ „Šta?“ pitam, uvlačeći dim, ne skidajući pogled sa njega. Oči u oči. „Kao jedna bolna crna rupa, ispod srca. Ispunjena čežnjom, nedodirljiva. Nikad ne mogu da stignem to tog mesta u sebi. To ti je za mene Jugoslavija“, kaže.
Sada je već potresen. Ćutimo. „Zvuči kao Hiraeth. Znaš za izraz?“ pitam. „Velški. Znači čežnju za domom, kome nikada nećemo moći da se vratimo, za domom koji više ne postoji. Nostalgija za izgubljenim mestima naše prošlosti. Tako nekako.“ „Ma ne, nije to.“ Ne želi ni da čuje, okreće glavu od mene. Kao da je uvređen što uopšte tražim bilo kakvu referencu iz ovozemaljskog života. Njegova čežnja je neka druga čežnja. Crna rupa Jugoslavija. Verovatno i jeste.