U fokusu romana ovog suvremenog hrvatskog autora je propadajući odnos dvoje likova, Kapetana, koji je umislio da se u njegovu tijelu nalazi tajanstveni parazit, i sveučilišne profesorice portugalskog jezika, koja više nije u mogućnosti izdržavati teret tegobnog odnosa s njim. Treći lik je pjesnik Tomas Reis, za kojeg ona otkriva da je zapravo njen otac. Kroz tri različita narativna tijeka, tri istovremeno i zasebna i zajednička diskursa troje likova, autor u romanu razmatra fenomen otoka kao "krovnog" pojma njihova međusobnog umrežavanja, odnosno kao mjesta koje predstavlja svojevrsno jedinstvo suprotnosti – s jedne strane to je (ili bi trebalo biti) mirno utočište kao posljedica smirenog pristajanja, a s druge strane "tinja" kao žarište nemira i odustajanja. Za rukopis ovog romana autor je nagrađen 2017. godine književnom nagradom Drago Gervais.
posuđena nekako nabrzinu, ova je knjiga nešto meni posve neočekivano. drugačije kronološki posložena, pa iz tri perspektive i s preobratima koji su neočekivani, ostala sam oduševljena.
možda postoje dijelovi u kojima se sjetim rijeci: “ti su ti svi pisci ludi i drogirani.”, ali takvi se dijelovi odlično uklapaju u cijelokupnih 108 stranica.
Šeparovićev prvijenac koji je definitivno potvrdio da naš Darkan zna pisati. Ima momenata u radnji koji su mi nategnuti, ali i fantastičnih (i poetičnih) bljeskova koji su mi super.
Šeparović se i u Pristaništu i u Krvotoku bavi ljudima opsesivcima, onima koji su na nekom spektru poremećaja ličnosti, i onima koji se teško nose s tuđim "ne". Nešto slično pronalazimo u suvremenijoj japanskoj horor poetici, jako mi je drago da postoji i na našem književnom nebu blizak izričaj. U Pristaništu mi se ipak čini da je autor zrelije i neopterećenije pristupio pripovijedanju. U Krvotoku su najveći problem dijalozi koji djeluju neuvjerljivo, umjetno, potpuno nesmjestivi u prostor i vrijeme, a likovi počnu djelovati pretenciozno i naporno. Da se ostalo na unutrašnjem svijetu likova, cijeli roman bio bi uspjeliji. Ostalo je vrlo dobro.