Great story! Beautifully written!
***
Predpostavljam da će mi Moravia biti jedan od najomiljenijih egzistencijalista, portretista tjeskobnih individua, dok ne počnem da čitam Sartra ozbiljnije i u cjelini a ne fragmentima kao do sada :)
Divno piše! Pravilan i harmoničan dah proze! Oduševljena sam slikama koje dočarava, potpuno su žive i realne. Ne radi se samo o tome da mogu sve da zamislim lako, nego su takve da se nikad ne bih sjetila takve kombinacije karakteristka likova i detalja priče. Iskače iz očekivanog, iz uobičajenog. A baš je vjerovatno da je bilo puno parova kao što je ovaj iz knjige. Moravia ima sluha za sve nijanse koje roman učine životnim, stvarnim i lako me prenese u neko vrijeme koje nestaje...
Najveće uživanje mi je pričinjavalo to da čitam o nečemu što mi je istovremeno daleko i nepojmljivo, a opet, pomalo poznato i blisko, kao da se prisjećam, kao da imam u kolektivnom pamćenju da je bilo tako.
Knjiga je objavljena 1951. (radnja se odvija 1937.) Iako to nije pree-davno postoji velika promjena u muško-ženskim odnosima, u rodnim ulogama, u predstavi o braku, u očekivanjima, u mišljenju o tome kakav koji supružnik treba da bude...
Brak likova u romanu nije patrijahalan na klasičan način jer je ovo priča o skladnom braku, sa zadovoljnim ljubavnicima, lagodnim životom, mužu-intelektualcu, oni su čak imali moderan brak za to vrijeme, ali su ipak rodne funkcije muža i žene izrazite. Rascijep između njihovih pozicija je totalan. Postoje muški poslovi, i klasične muške osobine, i ženski poslovi i klasične ženske osobine. U tom smislu, iako ima ljubavi i strasti, između njih nema zajedništva.
(Danas je sve manje tako, samosvijesni i zreli parovi teže da dijele iskustva i znanja i vrijednosti oba pola i oboje postaju bogatiji i potpuniji. Ne više kao dvije spojene polovine koje čine jedno, nego dva cijela zajedno. Biti zajedno postaje slobodan izbor a ne egzistencijalna i socijalna/društvena potreba. Čini mi se da su ovome najviše doprinjeli homoseksualni parovi, jer ako dvije žene i dva muškarca mogu da budu zajedno, oni obavljaju funkcije i zadatke i osobine oba pola, dakle, nije nužan "drugi pol" da nas upotpuni.)
Glavni muški lik je iz ove perspektive pomalo šovinsta, ali takav da mu se to ne može nimalo zamjeriti, jer on je otvorenog pogleda na svijet, samo opšte znanje o nekim pitanjima je u to vrijeme prosto bilo ograničeno...
Silvio i Leda su bogati, rasterećeni svega, i ne rade ništa. On pokušava da piše, i ima svoj intelektualni rad kao zanimaciju. Pošten je u svojim sudovima o samom sebi i svom djelu. Roman prati razvoj njegovog kreativnog ploda koji on sam oštro kritikuje.
Po "prirodi" poretka, on racionalan i pametan jer je muškarac, a ona je žena. Njegova žena. I ništa više. Ali on joj tu prazninu ne uzima za zlo jer je društveno očekivanje od žene samo da bude "gospođa", "dama", "divna žena". Ona se često pretvara i sputava, ne izražava nikakva negativna osjećanja, da bi odigrala vjerno svoju ulogu, udovoljila mu u svemu, i bila mu ugodno društvo. On to zove njenom "dobrom voljom." Ali to njeno neprirodno otuđenje od sebe same i od njega, će da ostavi posljedice. Ona će ga prevariti.
On će joj oprostiti jer je to u duhu njegove uloge onog koji je racionalan i sve razumije. A ona će nastaviti da "bude dobra".
***
"Nisam smatrao da se Leda odlikuje nekom silnom pameću, ali je ona svojom osrednjom inteligencijom ipak uspjela, zajhvaljujući odmjerenosti, iskustvu, i praštanju koje je bilo obazrivo protkano ironijom, da kod mene stekne nekakav autoritet, tako da je svaki njen i najmanji gest razumijevanja i hrabrenja za mene bio dragocjen."
"Nikad nisam bio siguran da je potpuno imam i baš mi se činilo da ću se nasititi, od jednog njenog postupka, od jedne njene riječi odjednom bih se uplašio da ću je izgubiti. Ta naizmenična raspoloženja - radost posjedovanja i strepnja - držala su me tako reći sve do dana kad smo stupili u brak."
"Napustio sam je misleći zbunjeno da moj život više nema smisla i kako je ovo, ukoliko nisam kukavica, jedinsvena prilika da se zaista ubijem."
"U divljoj noći što se kroz otvorene prozore uvlačila sa svojom dubokom tišinom koju je katkad narušavao krik neke ptice, u toj visokoj i mračnoj sobi naša ljubav se odmah razgarala i dugo plamtjela, tiho, jasno, i živahno, kao plamen starinskih uljanica koje su nekad osvetljavale ove mračne odaje. (...) U tim noćima, prvi put u životu, učinilo mi se da sam proniknuo smisao onog što se naziva strašću bračne ljubavi, proniknuo smisao onog spleta snažne odanosti i ozakonjene razbludnosti, potpunog i bezgraničnog posjedovanja i tajnog uživanja u samom posjedovanju. Prvi put sam osjetio smisao gospodarenja, tako često bezobzirnog, koje neki ljudi smatraju sastavnim dijelom bračnih odnosa, izgovarajući "moja žena", isto onako kao što kažu "moja kuća", "moj pas", "moj automobil"."
"Postao sam svjestan toga da ono što dajem svojoj ženi, u istoj mjeri uskraćujem svom radu."
"Trebalo je da pomislim kako je sve ovo suviše lijepo da bi bilo istina."
"Neko rješenje će nametnuti sama priroda stvari, bez mene."
"Samo kroz bol možeš shvatiti da postojiš, i ti, i drugi oko tebe."
"... pomislio sam da u pitanjima ima nečeg muškog, a u odgovorima nečeg ženskog: kroz njih su se ispoljavala dva jasno određena stava - jedan aktivan, a drugi pasivan, jedan nasrtljiv, a drugi snebivljiv, jedan onog koji laska, drugi onom kome se laska."
"Ja sam i dalje morao razmišljati, a prije svega morao pokazati razumijevanja. Tako mi je bilo suđeno."
"... ono je bilo dokaz više moje nesposobnosti, slabosti i nemoći. Meni su u stvari i umjetnost i žena pravili ustupke iz sažaljenja, blagonaklonosti, dobre volje - smišljene dobre volje. Plodovi tih ustupaka nikad nisu bili ni ljubav ni poezija već prilježeno rađen kitnjast sastav i mlaka sreća. Da li sam morao da se zadovoljim osrednjošću? (...) U tom trenutku osjetih koliko mi je karakter slab, koliko sam nemoćan, mlitav i sebičan pa se odjednom pomirih s tim. (...) Ja sam sasvim osrednji duh i tu nema pomoći."
"Ona je mislila na mene stoga što je uvijek bila puna dobre volje, ali meni je išlo u račun da smatram kako je osim te njene dobre volje sve ostalo u njoj bilo mračno i uzburkano. (...) Jesam li se mogao nadati da će ta dobra volja izvojevati pobjedu nad njenim budućim iskušenjima? Znao sam da to jedino budućnost može pokazati."