Spisateljica u obliku ispovijesti djevojčice Kečkice priča o jednom djetinjstvu punom životne dramatike, ali i tragike. Uživanje u toplini obiteljskoga doma, prijateljevanje sa sluškinjama, nesretni gubitak brata, sve ostale nevolje, živopisni likovi generalice, tete Valike i kume Pepice, sporovi i nadmetanja sa susjedima, bolest i smrt roditelja - našlo se kondenzirano u pravoj maloj epopeji uspona i propadanja jedne zagrebačke građanske obitelji. Ilustrirao Vladimir Kirin.
Blanka Dovjak–Matković (Zagreb, 7. prosinca 1920. - Zagreb, 6. ožujka 1993.), hrvatska književnica.
Pisala je pjesme za djecu i odrasle (standardnim jezikom i kajkavštinom), kratke priče, tekstove za slikovnice, a najcjenjeniji je njezin posljednji književni uradak, roman “Zagrebačka priča”.
U rodnom Zagrebu je stekla osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Još kao gimnazijalka objavljuje pjesme i prozu u podlistku tadašnjeg dnevnika “Jutarnjeg lista”, a sa samo osamnaest godina izdaje zbirku kajkavskih pjesama “Od protuletja do zime” (1938.). Nakon te zbirke pjesama slijedi tridesetogodišnja stvaralačka pauza uzrokovana autoričinom zaokupljenošću obiteljskim životom.
1970. godine izlaze priče za djecu pod naslovom “Neobična ulica”, 1973. g. “Priče iz Dubrave”, 1974. g. zbirka kajkavskih pjesama “Lamentacija na lanci”, 1980. izlaze priče za djecu pod naslovom “Neke male važnosti”, zatim 1986. g. izlazi zbirka pjesama “Striptease”, 1987. g. izlazi njezin najbolje djelo – roman “Zagrebačka priča”.
Osim toga objavila je i dvanaest slikovnica s naslovom Tajana posvećenih njezinoj unuci Tajani preminuloj u petoj godini života u prometnoj nesreći. Slikovnice su prevedene na njemački i ruski jezik, a lik djevojčice Tajane pojavljuje se i u drugim njezinim djelima. U zbirci priča “Neobična ulica” Tajana je glavni lik, a u zbirci “Priče iz Dubrave” povezuje sve priče zbirke.
Iako se afirmirala i svojim pjesmama, posebice onima na kajkavskom dijalektu, još više je stekla književno ime kratkim pričama. Vješta je i duhovita pripovjedačica, koja i o naoko sitnim i beznačajnim stvarima zna saplesti zanimljive i neobične zgode. Polazi uvijek od nečeg zbiljskog, ali ne ostaje na tome nego pušta krila svojoj mašti i plovi u carstvo bajki. No nema onih grubih skokova karakterističnih za narodnu bajku, nego se pričanje gotovo neprimjetno pretapa iz realnog u irealno. Sve su to maštarije koje bi se i djeci, u trenucima maštovite razigranosti, u sličnom obliku mogle javiti.
Jedna od najboljih i meni najdražih hrvatskih priča za djecu. Pročitana više desetaka puta, apsolutno me svaki put uvuče u tu neku melankoliju za prošlim vremenima, za starim Zagrebom, za Ksaverom, Mandaličinom, Ilicom, uspinjačom i fijakerima.... Predivan, istovremeno smiješan i nesretan, interesantan, vrlo emotivan i realan prikaz uspona i pada jedne obične zagrebačke obitelji.
Obožavam način na koji Blanka piše. Tako neposredan, iskren, dječji a opet uspije u detalj pretočiti prizor gledan očima jedne djevojčice. Majstorica riječi i rečenica, od korica do korica. Sigurna sam da ću uskoro čitati opet. I veselim se što ću je jednog dana čitati svome djetetu.
Sjećam je se još iz osnovne škole kao lektire. I inače volim čitati o Zagrebu u to doba između dva svjetska rata i nisam naišla na puno literature (možda loše tražim).
Nevjerojatno je kako nas autorica vrlo lako odvede u ta neka prošla vremena starog Zagreba tog doba. Stare gradske vile na Ksaveru, Šestine, kave u Korzu, kazališta, dječje guvernante, šetnje Ilicom,... baš lijepo probudi taj neki stari duh grada, istovremeno i vedar i melankoličan (zbog kojeg ga mi Zagrepčani volimo). I nakon ove knjige još jače osjetim djeliće te atmosfere kad šetam gradom. I još ta prava stara kajkavština.
Istovremeno se isprepliće taj realizam, koji u početku je pomalo šarmantan, upoznajemo jednu bogatu zagrebačku obitelj koja je uživala u obilju i rastrošnosti, kroz naivnu perspektivu djevojčice, najmlađeg člana. Kasnije, dolazimo u onu brutalnu stvarnost, koju je gospodarska kriza donijela i koju su mnogi osjetili, pa i oni financijski najstabilniji. Ujedno i kritika kako jedna generacija u svojoj rastrošnosti nije mnogo razmišljala o crnim danima dok jedna po jedna tragedija samo započinju kao domino efekt.
Odlično štivo za svaki uzrast a posebno za osnovnoškolce kojima je i lektira da razviju kritički način razmišljanja.
A svaki put kad ju čitaš, takva tuga te obuzme iznova i iznova.
Priča prati zagrebačku familiju ispričanu kroz oči "Kečkice". Prvi dio sličan je Dnevniku malog Perice kaj se tiče nekakvog djetinjeg humora. Međutim, drugi dio prelazi u tužnu priču o propasti "fine, gospodske familije". Kako napreduje priča, i dalje iz perspektive mlade Kečkice, koja je nepouzdani pripovjedač, nije mi bilo moguće razlučiti tko je krivac za obiteljsku propast. Iako, ako je za uzeti u obzir tihi kritički glas kojim se opisuje rasipnost Mamice Štefice i manjak kritike za ponašanje Tateka Jurice, mislim da je autorica ciljala na kritiku "fine gradske puce koja ne razmišla kak troži penez". To kaj je Tatek jebaval neku drugu žemsku, očito ni bitno. I kaj mu je ćerkek ostala beskućnik, a sinek na čuvanju u Zagorju i kaj je zapil ostatak mizerije kaj im je ostalo. Sad sam se uzrujala.
This entire review has been hidden because of spoilers.