Ipak mi ispada prosečan serijal. Nadao sam se nekom preokretu u četvrtom tankobonu, ali obzirom da se nije desio (bar ne onako kako sam očekivao) sumnjam da će se desiti nešto epohalno i u petom.
Vrti Igaraši u krug i razvlači priču. Volim onu izreku i često je koristim da "posao nije gotovo kad nemaš više šta da dodaš, već kad nemaš više šta da oduzmeš" pogotovo u kreativnom procesu. Igaraši kao da je izostavio taj najbitniji korak da sa priče skine višak. Jer da je ovo priča u tri tankobona sa najznačanijim delovima, mislim da bi priča mnogo bolje sela i bila efektnija.
Ovako se priča pomalo razvlači, autor nas vodi kroz vreme u ovom četvrtom tankobonu napred-nazad, kao i kroz san i javu, što nije toliko teško za praćenje ali postane monotono.
Takođe, nakon ovog četvrtog tankobona problem su mi likovi. Nisu dovoljno razrađeni i ostaju nekako "bezukusni". Anglad i Džimi su možda i zastupljeniji u ovom četvrtom tankobonu od tri glavna junaka, ali nekako kao likovi nisu uspeli da se razrade. Anglad je potpuno nedefinisan da li je dete ili nije i na momente ima neke detinjaste reakcije a u sledećoj sceni se budi pored neke devojke, dok Džimi je isto izgubljen lik, što delom i jeste njegova uloga, ali opet deluje nezamljiv. Roditelji Ruke kao da su trebali da imaju neku dublju karakterizaciju koja se nikad nije desila, kao i Dede koja je kao neki duh prošlosti i samo se pojavi od nekud.
Kako priča odmiče ni glavni likovi Ruka, Sora i Umi mi ostaju nedorečeni, kao i njihov odnos koji ostaje površan. Čak sam razmišljanja da deca kao nosioci ove priče nisu bila dobar izbor. I Hemingvej je pisao o stracu! i moru, nekako uz more bolje ide starost i mudrost, nego deca koja na momente deluju nezrelo (jer su deca) a na momente kao sveznalice i onda se stvara neki nerealan kontrast koji je neupečatljiv.
Pada mi na pamet par stripova koje sam nedavno čitao sa kojima se da porediti "Deca mora".
"Planete" u izadnju Čarobne knjige su možda najbolje za poređenje jer su em japanske mange em imaju tu neku paralelu sa kosmosom i životom koju Igaraši pokušava da napravi sa morem, ali i kosmosom. Ali Planete imaju priču i kostru priče ili bar par kraćih priča koje produbljuju likove i njihove odnose i time grade neku priču o kosmosu koja raste kao produkt glavnog narativnog toka. Igaraši u tome ne uspeva, on konstantno ubacuje neke motive i priče pokušavajući sa njima da izgradi glavni narativni tok, što je obrnut metod, ali on u tome nekako ne uspeva.
Što me je podsetilo na "Kartoline" Tomislava Košte u izdanju Fibre koje su zbirka kratkih priča na par strana. Ali kroz priče u ovom skupu priča Tomislav nam daje osećaj života u Dlamaciji i dalmatinskog priobalja kao jednu celuinu koja izlazi iz ovih ničim povezanih priča osim što se dešavaju na istom mestu u isto vreme.
I dok sam čitao ovo neizbežno je bilo setiti se Emanuela Lapaža (Fibra izdavač) i njegovih dela na morima i okeanima i nekog ko je po meni najbolje nacrtao i obojio sve te plovidnbe, kitove i talase. Iako je Lapaž meni uvek sa slabijom malo pričom, njegovi kadrovi mora su nešto čemu se uvel vraćam. E pa ni to nema Igaraši.
Ostaje da pročitam i taj poslednji tankobon, ali očekivanja us mi minimalna da će se išta novo i već neviđeno ovde desiti.