Strvinari starog svijeta

by Tea Tulić

"Kratki roman Tee Tulić Strvinari starog svijeta pripovijeda kći o ocu, a u priči se povremeno dotakne i onostranih Volge i Buge, mrtvih žena koje još žive u njihovom sjećanju i koje ih navigaju. Melankoličnu priču o odrastanju uz oca koji od frajera pritisnuta životom postaje – kako mu kopni volja uslijed razočaranja u svijet i vrlinu – tek sjena prijašnjeg bića. Priča je bajkovita i ponekad trpka, sjetna raspoloženja smjenjuju se s komičnim situacijama uz prodore naturalizma i simbolizma. Otac i kći uspostavljaju nježan i brižan odnos udaljujući se iz stana do tjeskobe nakrcanog uspomenama i predmetima – zato kći sanjareći gradi beskonačnu kuću u kući – od svojih trauma starih i novih, od grada i ljudi. Osamljuju se na brodici Kaljinki, okruženi morem, ribama i pticama, gdje je sve jasnije i čišće, pa i okrutnost. Ali otac počinje halucinirati, a ispod njegovog se vrata pomalja sazviježđe crvenih točkica. Morat će u bolnicu, stižu ga godine, došlo je vrijeme za promjene… Ovo je roman za meko rastajanje s ocem i otisnuće na pučinu života bez broda i ikoga svoga. Zaploviti ovim rečenicama put je do čitateljskog užitka!" Kruno Lokotar

144 pages, Paperback

Published September 1, 2023

Reviews

[Tonkica · Rating 4 out of 5]

Update: I nakon slušanja audio knjige imam iste utiske. Aplikacija book&zvook ima odlične produkcije! Odlična je i radio drama koja se može poslušati na aplikaciji Hrvatskog radija HRTi.


Autorica je kroz životne crtice u kojima kći pripovijeda o ocu govorila kratko, a rekla puno. Pisala je o puno tema koje su mi bile bliske podsjećajući me često i na moj život koja je djetinjstvom glavnog lika ocrtavala i moje, kao i grad, običaje, obitelj, prijatelje... Jasno, bez uzmicanja, skrivanja ili suzdržavanja od bilo kakvih tema, često lijepo ali melankolično, uvijek atmosferično i na momente lirično.

Više o utiscima pročitajte klikom na link: https://knjige-u-svom-filmu.webador.c...

[Željko Erceg · Rating 4 out of 5]

3 1/2
Rekli bi Englezi "not my cup of tea". No ja, očito pijem sasvim drukčiji čaj od npr. stručnih ljudi koji su ovaj kratki roman izabrali među svega 5 finalista TPortalove književne nagrade za 2024. I tu valja čestitati, jer ja sam ipak običan čitatelj, a struka valjda zna što radi. Doduše, na čelu ovogodišnjeg žirija je pjesnikinja, a roman je bodlerovski, lirski, tvrd, opor reklo bi se koncentrat autoričinih crnih misli. ( EDIT: 19.6. objavljeno da je Tea dobila nagradu TPortala https://www.tportal.hr/kultura/clanak... )

Ovo zapravo i nije roman u pravom smislu onoga što sam ja očekivao, ovo su više zapisi glavne junakinje, njenih osjećaja i atmosfere. Utoliko sam ostao možda i razočaran, teško se privikavši na često i larpurlartističke rečenice koje su odnijele radnju. Rekao bih da je autorica pojela vlastiti roman.

Naravno, kao i uvijek, moj dojam ovisi i o onima koje sam netom pročitao ranije ili atmosferi u kojoj čitam. Teško je čitati nešto crno na suncu u Splitu. Sjetilo me sve to skupa na trenutak kad je sarajevska Scena Obala, netom nakon mega uspjeha s humorističnom predstavom Audicija došla na Splitsko ljeto s teškom, socijalnom predstavom, koja je i nagrađena na nekim internacionalnim festivalima.

Ljudi su očekivali smijeh, pa su se već na pojavu glumaca svi smijali, pa je taj smijeh zamirao malo po malo, da bi nakon pauze u publici ostalo samo nekolicina gledatelja koji su se uspjeli prilagoditi onome što gledaju.

Kad bih trebao dodijeliti nagradu za najpogođeniji naslov u zadnjih 50 romana koje sam pročitao - ovaj bi bio pobjednik. A strvinari mi baš i nisu omiljene životinje.

PS Život je htio da je i mojim kćerima preminula majka, a one ostale sa mnom, pa su me najavne riječi s omota kako se radi o priči suživota kćeri i oca privukao. Dakako, svaki je život priča za sebe, ja nisam ribar, nismo ni u sredini ali ni na ekonomskom dnu ali se nadam da one imaju ljubav prema ocu poput Teine junakinje ali i da nemaju takve misli. A tko zna.

Dakle, ako volite lirska, atmosferična, teška i crna djela - ne oklijevajte, a kao što rekoh na početku - not my cup of tea.

[Valentina · Rating 5 out of 5]

Grad koji teče, tako TZ naziva grad u kojem je Tea rođena, a Tea kaže da je to mali grad, natiskan u brdo.

Teine rečenice su emotivne, igrive, slikovite i ne perolake. Teške su poput vriska, poput nakupljene boli:

“Ljudi umjesto vriskanja, radije škripe zubima noću. Izbjegavaju gledamje filmova s nasilnim scenama. Vrisak im se smješta između lopatica, a one ubrzo od tog tereta postanu bolne. Bol putuje vratim i ramenima, sijeva uz sljepoočnice, slabi dotok kisika u glavu pa nastupa prekomjerno zijevanje zbog kojeg izgledaju nezainteresirano i pospano. U salonima za masažu ne kažu: skini mi ovog čovjeka s ramena. Kažu: sav sam se zagropao.”

“Čini mi se da smo poduzeli sve što se dalo poduzeti i da nam je sad dosta poduzimanja. Svijet traži da crkneš od poduzimanja.”

“Uspomene su najvažnija i najkrhkija stvar na svijetu.
Što je čovjek sam sa svojim uspomenama? Silueta na prozoru.”

Ma mogla bih ja i cijeli roman citirati. Mogla bih iznova i iznova čitati ovaj kratki, ali snažan roman.

Nije ovo format za to, ali svakako je za preporuku, pamćenje i vraćanje.

Tea, piši nam još.

[Esteban · Rating 4 out of 5]

Ovo je odlično i osmišljeno i napisano. Svaka čast. A sad kome se svidja, a kome ne to je druga tema...

[Bogdan Panajotovski · Rating 5 out of 5]

Izvrsno. Tako nežno, lomljivo, iskreno. Pomalo podseća na poetiku Proljeća Ivana Galeba, kao da je tekst nastao od druge materije, ali je prošao isto sito.

[Puella Sole · Rating 3 out of 5]

„Strvinari starog svijeta“ donose priču o ocu i kćerki, ali i o Volgi i Bugi, ženama čije je prisustvo zadržano uprkos njihovom odsustvu, koliko to god možda paradoksalno zvučalo. Upravo je potenciranje takve slike odnosa sa mrtvima, slučajno ili ne tako slučajno po ženskoj liniji, koji se njeguje i održava uprkos samoj smrti, ubjedljivo jedan od najupečatljivijih i ponajboljih segmenata romana, slika koja se ne zaboravlja, antologijskog kvaliteta.
U pripovijedanju se smjenjuju različite vremenske ravni (ono nekada i ono sada, ali i ono što bi možda moglo biti), prožima se lirsko i duboko intimno s onim uličnim, sučeljava se more i kopno, pogotovo u motivu ptica, koje spajaju ta dva istovremeno suprotstavljena i komplementarna prostora. Fragmentarnost se prirodno nadovezuje na prethodno spomenute elemente, a minimalistički pristup radnji kao događajnosti i suptilnost izraza nisu pokvareni potrebom za suvišnim pojašnjavanjem. Iz rečenice povremeno odjekne metaforička slikovitost i sugestivnost kakva se sreće kod Magdalene Blažević recimo, ali se brzo preoblikuje u nekakvu posebno literarizovanu verziju Toma Vejtsa.
Nema u ovom romanu ni potrebe ni mjesta za romantizaciju međuljudskih odnosa, prošlosti i života u njegovoj sveukupnosti. Tea Tulić piše o usamljenosti, o porodici, o domu koji se razgrađuje i izgrađuje, i tako više puta, o gradu koji i nudi i uskraćuje prostor. Gotovo u pozadini grade se i granaju dvije linije koje ove fragmente drže na okupu – linija nasilja i linija održavanja veza, održavanja uprkos promjenama, uprkos starosti, uprkos bolesti, uprkos nesrećama, uprkos smrti. Koliko su te linije u mogućnosti da održe cjelovitost romana – na čitaocu je da prosudi.

[Gabrijela · Rating 5 out of 5]

Slušala sam ovaj tekst i jako mi je drago da sam se odlučila na auditivnu inačicu.
Mislim da je knjiga koja se treba čuti prije više nego vidjeti.
Izgovorene rečenice pružaju sinestetsko iskustvo - ozvučene riječi pomažu u tome da poetske slike oživljuju i lakše se sidre.
Teu Tulić pratim od Maksimuma jata i drago mi je da je i u ovoj žanrovskoj formi stilski dosljedna i za mene iznimno poticajna - jako mi se sviđa odnos prema tijelu, traumi, ocu i djeci, ali i prema drugima koji je uvijek metaforički raslojen i zanimljiv, ali ne i hermetičan da ne može biti prijemčiv.
Postoji neki oblik nježnosti koji Tulić razvija prema glasovima koji se pojavljuju u njezinim knjigama, a koji nije prvoloptaški, patetičan i sažaljiv, nego pun razumijevanja i brižan tako da ih primiš kao svoje.
Posebno su mi upečatljive pojave Buge i Volge - ja ih zamišljam kao zamišljene prijatelje koji ostaju pored junakinje unatoč njezinu odrastanju, kao glasove koji pomažu u sazrijevanju, kao utjelovljene unutrašnje monologe.

Knjiga je osvojila tportalova nagradu za roman godina pa je prema tome dobila i svoju auditivnu inačicu na aplikaciji book&zvook. Roman možete besplatno slušati preko aplikacije do kraja kolovoza.

[Vedran Mavrović · Rating 4 out of 5]

Isprva sam imao deja vu osjećaj, jer mi je roman bio jako sličan pobjedničkom romanu od prije godinu-dvije. Poezija u prozi, snažne slike, nedostatak radnje.
No Teine rečenice su me uspjele prikovati i ulovio sam se da u svakom poglavlju (ako te crtice možemo zvati poglavljima) tražim tu jednu specifičnu metaforu koja mi štrecne mozak (na dobar način).
Nadalje, uhvatio sam se kako i lovim paragrafe koji su poveznica s prethodnim poglavljima, tako da se određeni tok radnje ipak osjeti (premda ne kao u klasičnoj formi romana).
Rijeka domaće književnosti kao da dobiva novi rukavac (ili je on već dulje tu, samo ja nisam zaplovio u njega), koji njeguje poeziju na malo drukčiji način. Kako će to oblikovati korito "romana", ostaje vidjeti.

[Antonija Čirjak · Rating 4 out of 5]

- Što je čovjek sam sa svojim uspomenama ? Silueta na prozoru.
- Teško je biti među ljudima kad ti se ništa ne događa u životu. Ili kad ti se događa i previše. Toliko previše da one koji te slušaju lako potištiš. Pogled im ode negdje sa strane, u pod, kad im je previše.

[Daniel Radočaj · Rating 5 out of 5]

Prva zvučna knjiga koju sam poslušao. Zgodna stvar sa svim tim efektima; Lucija je dobro to odradila.

S autoričine strane, sasvim je nepotrebna bila ikakva mistika oko imena likova. Također, ima nekoliko pjesničkih slika koje iz tog ogoljenog proznog teksta naprosto suvišno strše. Svejedno, to ne umanjuje Tein neupitan spisateljski talent.
Knjiga je “zrelija” od Kose posvuda (koja je zapravo jednake kvalitete), a bolja od Maksimuma jata ❤️
Čitajte Teu!

[Ankica · Rating 5 out of 5]

Premda tek krećem s 3. poglavljem audioknjige u izvrsnoj izvedbi Lucije Šerbedžije, Tei Tulić i njezinim Strvinarima već sad dodjeljujem čistu peticu jer u ovom romanu zapravo nema radnje, pa tako ni straha da će proklizati u neuvjerljivost. Liričan, ogoljelih emocija, Tein je tekst dnevnički autentičan: mnogo bitniji od pitanja je li riječ o istini ili fikciji, autoričin je uvjerljiv glas koji tvrdi da "dok piše, i ne pomišlja na čitatelja". Jer da pomišlja, puno bi nam preciznije nacrtala radnju umjesto koje nam nudi razliveni akvarel, baš poput onoga na zidu stare kuće...
Premda duboko utišana, u registru smirenih emocija, ali precizno biranih riječi i krhkih metafora koje se ne nameću, nego tek daju naslutiti, ova je knjiga pravo osvježenje na domaćoj literarnoj sceni. Čast je biti poražen(a) od ovakve umjetnice. 🩷

[Nora · Rating 5 out of 5]

Impresivna, zapanjujuća, a opet tako jednostavna za čitanje. Od samog početka bila sam oduševljena autoričinom poetičnošću, lirskim opisima, preciznošću i dubinom. U tako malo teksta, ona je rekla jako puno. To može samo vrstan pripovjedač!
"More slobodu začas pretvori u zatočeništvo."

Tea piše o svom odnosu s ocem, njihovom trošnom stanu i svim neprilikama koje su ih snašle. Ona mašta o kući svojih snova, njene ambicije nisu velike, gotovo da se i miri sa situacijom u kojoj se našla. Iako je roman posvećen ocu, velikim dijelom ona piše i o svojom majci koja je preminula, a čiji život nije bio lagan. Gotovo da sreću nije ni spomenula, a opet osjetila sam veliku ljubav u napisanome.
"Znam i da je moja kuća iznutra kao um dobro situirane, njegovane i zdrave starice. U njoj se gaji strpljivost prema životu i ljubav prema bilju. Nešto paučine za sreću i zlatni retriver za ljubav. U noj još nitko nije umro."

Ovaj je roman oda ocu. Ovo je roman ljubavi kćeri prema ocu, ocu koji nije savršen, koji nije snalažljiv, ali koji ne zna za bolje. Otac nije pripremljen za ovaj svijet, on mu se nikako ne može prilagoditi. Njegova kćer to osjeti i ona ga voli i poštuje unatoč svemu. Ona prihvaća život uz njega. Snovi su njen bijeg od stvarnosti, u njima pronalazi svoj mir i sve ono čega u javi nema.
"Po našim snovima motaju se razni ljudi koje smo sastavili, a da ni sami ne znamo od kojih sve ljudi. Pamtim neka lica iz snova, lica koja ne susrećem na javi. Pamtim i prostore koje ne nalazim budna."
"Kad sanjaš, ne moraš donositi odluke. U snu ti se sve događa samo od sebe. San je jedna velika nesmotrenost bez suca."

Bitan element ovog romana je smrt - odnos prema mrtvima i bol koju ostave kad odu. Smrt majke i prijateljice autorica je prikazala kao odnose s njihovim dušama. Ona komunicira s njima i ne dopušta im da odu. Oni su i dalje prisutni u svemu što su ostavili, ali i u svim uspomenama koje su stvorili.
"Mi boravimo u prostoru zaborava, ali nismo ništa zaboravili. U taj smo prostor ušli s punom sviješću. Kakav je to prostor? Kao smrt. Mi smo se sakrili u smrti."

Naslov romana nisam shvatila kao negativan. Pogotovo ne nakon što sam pročitala roman. Strvinari brinu o prirodnoj ravnoteži, imaju svoju ulogu u hranidbenom lancu. Čak sam imala dojam da autorica žele sebe i oca prikazati kao strvinare koji u očima drugih izgledaju kao nešto negativno, a zapravo su dobri, imaju svoju svrhu i mjesto pod suncem, njih ovaj svijet treba - baš kao i strvinare.
"Strvinari su strpljive ptice. Bog pravde je jahao supa. Zoroastrijanci su tim pticama poklanjali tijela svojih umrlih. One prenose ljudske duše u onostranstvo."

[Tiana Ferenčić · Rating 4 out of 5]

Tea Tulić vrlo poetično grebe gdje svrbi, govoreći o ocu, mrtvima, gradu (Rijeci), životu, ljubavima i o svome odnosu prema svemu navedenome. Sam roman nema radnju za koju se možemo držati, već strujom svijesti pred čitatelja stavlja čitav život neimenovane pripovjedačice u prvome licu.

Slušala sam je u izvedbi maestralne Lucije Šerbedžije i to je popravilo dojam knjige, inače ne volim ovakvu vrstu romana i realna bi mi ocjena bila 3/5.

[Marko Mravunac · Rating 4 out of 5]

"Ako gradovi crknu, živjet će more. Ako more crkne, crknut će sve."

I've been wanting to read this for a while now, but I couldn't get to it until today. I read it all in one sitting at the beach as the first book of my #30booksin30days challenge (which is back!). The book was very poetic, lyrical, and melancholic. I enjoyed the writing style and the small, everyday observations and tidbits. It was a quick read, but one that I expect will linger with me for some time.

[Petra Jovanović]

Ova knjiga je (a)more! 🤎

[Zo Perlin Moj osvrt · Rating 5 out of 5]

U ovoj kratkoj i moćnoj obiteljskoj prozi naratorica pripovijeda priču o odrastanju s ocem, o najboljoj prijateljici Olgi i majci koja je prerano umrla, a koje su na neobičan način svakodnevno prisutne u njenom životu.
Nesretan splet okolnosti stvara tužno i melankolično ozračje, pa otac krišom pije jer se ne snalazi u sadašnjosti, a kćer nalazi utjehu u mašti.
Tjeskobu i odvojenost od ljudi i grada liječe u ribolovu, na brodu Kaljinka, daleko otisnuti od kopna. Ona se napaja očevim savjetima i podrškom, uživa biti okružena plavetnilom, pticama i ribama. Snovi su njen bijeg od stvarnosti, u snovima gradi kuću u kući, mašta o pripadanju.
Kad otac zbog haluciniranja završi u bolnici, ona osjeća da je stiglo vrijeme za rastanak..

Ovo je priča o obitelji, odrastanju, smrti, traumi, prihvaćenosti, podršci i snazi međuljudskih odnosa.
Ujedno je kritika i samog društva u kojem živimo.
Usamljenost je glavna nit vodilja ove knjige kao i strah od odbacivanja od društva,
koji vodi u izolaciju.
Izrazito je poetična i atmosferična, na momente brutalna, s odlično razrađenim likovima.
Roman nije autofikcija, mada se stalno provlači taj osjećaj. Ostavlja definitivno dubok i emotivan utjecaj na čitatelja.

📖
"Mrtve treba pustiti. Treba ih prestati sidriti između ovde i nigdje."

"Mi nismo rođeni na krivom mjestu, točno smo korijeni za ovaj grad. Sitni smo pa se lako provlačimo između parkirnih automobila i zidova zgrada."

"One koje pustiš blizu, koje pustiš u tu sobu, izlažeš predmetima koji su ti jako važni, do kojih ti je stalo kao do samoga sebe. Izlažeš ih predmetima koje oni oprezno dodiruju kao da je riječ o skrivenim blagu, a ne o karmi. One koje pustiš u tu sobu, čuvaš uza sebe. Da čuvaju tvoju tajnu. Tako sam čuvala Volgu dokle god sam mogla. Tako je, plutajuću, čuvam i sad."

Preporuka od mene.

[.:Monik:. · Rating 4 out of 5]

Knjiga me nije uspjela uvući. Unatoč tome, radi se o dobroj i kvalitetnoj književnosti. Valjda samo nije bilo naše vrijeme za susresti se.

[maga · Rating 4 out of 5]

Kao i svaka neman, more je demonstrativno. Ono se propinje, pjeni, guta i guta. To što smo mi naučili plivati, ne mijenja prirodu mora.

Ako je Bog uvijek onaj drugi, netko izvan nas, nema šanse da budemo pošteni prema njemu.

[Mihaela · Rating 4 out of 5]

" - Bole li te noge? - pitam.
- Malo - odgovara.
- Boli li te srce?
- Nikad.
- A da nađeš kakvu ženu?
- A da ti nađeš kakvog muškarca? Nekog od kojeg nećeš gubiti kile?" (24)

"Muškarac koji je često vikao na mene svima je bio dobar. Prijateljima je gradio kuće, mom ocu postavljao zidne police, posuđivao novac kad je nekome trebalo, pomagao nam s ribom kad je trebalo. Nekad se nudio sam, a nekad ga je trebalo pitati za uslugu. Živjela sam s njim neko vrijeme. Od početka me upućivao u to kako se što pere i čisti i kako treba raspolagati s novcem. Meni se to nije činilo normalno, ali uvjerio me da tako treba. Tako, kako drugačije. Ali za jedno nisam bila spremna. Ni slutila nisam kakvu će trajnu štetu nanijeti rečenice: nisi dobro vidjela, nisi dobro upamtila, nisam tako rekao, drugačije sam mislio, to se nije dogodilo, preosjetljiva si, ovo nije plavo (a je, plavo je!), to je samo tvoje viđenje stvari, to je samo tvoje mišljenje, nemaš pojma šta ti je stvarni život, ti nikad, ti uvijek, nije se dogodilo, nisam rekao, nisam, nisam, nisam, a je, je i je... Tako u beskraj. Znala sam da to ne štima, ali ne i koliko, sve dok nisam počela obilaziti razne doktore zbog toga što sam neprestano bila bolesna, pitajući se što sa mnom ne valja. Moj um preselio se u trbuh, postala sam uplašena, nisam više vjerovala svojim očima, ušima i mislima, svaka odluka, pa i najmanja, postala je problem. Sva realnost, kakvu je ja vidim, postala je upitna. Nikome o tome ništa nisam govorila jer sam nas čuvala. Čuvajući nas, izgubila sam dobru probavu i nekoliko zuba, u mene su se uselili strah od bolesti, potreba da ni jedan predmet ne stoji sam (sve je moralo biti u grupi ili barem u paru), potreba za prebrojavanjem, gomila prebrojavanja i često stiskanje u prsima." (68)

[Ivana Vladilo · Rating 5 out of 5]

„Zaploviti ovim rečenicama put je do čitateljskog užitka!" Kruno Lokotar

Zaploviti ovim rečenicama vraća nas u luku u kojoj smo počeli graditi kuću u kući…samo našu i naš kraj bit će i njezin kraj…jer gradimo ju uspomenama…Titrala sam s ovim tekstom i dugo poslije…

Roman bez klasične fabule, komponiran od naslovljenih lirskih epizoda bez nužno kronološkog slijeda…rekla bih poetski roman. Jedno malo jezično i stilsko savršenstvo! Satkano od uspomena jer „Sve nas u ovoj kući gleda…Sve nas ovdje gleda…“ Volga i Buga, baka i majka „vilinske savjetnice za nizinska pitanja“, nakupine starudije koje se ne uspijevaju riješiti, sada sami otac i kći kojima barka Kaljinka postaje mjesto stvarnog života.

Prepoznatljiv mi Grad i More, iznijansirani paletom raspoloženja pripovjedačice. Izvrsna, autorska metaforika. Preplitanje stvarnosti i nadstvarnosti kojom se ova blaži…Jer: „Uspomene su najvažnija i najkrhkija stvar na svijetu.“ I „što je čovjek sam sa svojim uspomenama, silueta na prozoru…“
Ova poetska proza pravi je čitateljski, u ovom slučaju slušateljski užitak kroz savršeno odabrani ritam i glas Lucije Šerbedžija u audio knjizi darovanoj nam povodom nagrade T-portala kroz Zvook&Book.

[kris · Rating 5 out of 5]

Ovo je grad tihih dolazaka i još tiših odlazaka. Nekoć rječicom i ljudskom voljom podijeljen na dva dijela, ovaj grad tone svojim zgradama u more. Kuće se naginju i tonu. Miriše na kestene i asfalt. Na talijansku kavu i američke burgere. Gradske su mačke sterilizirane i rijetko svadljive. Ako neki pas zaluta, diže se uzbuna čiji je, čiji je. Ako ne nađu vlasnika, psa smještaju visoko iznad grada, gdje žive sve bivše lutalice, u ogradeni šumski dom pa se ponekad čini da šuma laje.

priča o malim životima, onima koji jesu i onima koji postaju vječni u predmetima nama dragima. o gradu rijeci pod kojim sam nebom stvorena. o ljetnoj vrelini i siječanjskoj buri.

nostalgija, toplina i pokoja suza.

[Hrvoje Peradin · Rating 5 out of 5]

Odlično napisana lirska proza, dirljiva osobna priča s elementima s kojima se puno ljudi iz našeg podneblja može poistovijetiti. Knjigu sam slušao u audio-izvedbi Lucije Šerbedžije, čija glumačka interpretacija je također odlična.

Kao komentar na audio-izdanje; Zvučni efekti i glazba bili su okej, iako na mahove iritantni, jer su mi djelovali prebanalni ili presugestivni, a mislim da je doživljaj ovakvog lirskog teksta bolje prepustiti mozgu čitatelja. Npr. neki duhoviti momenti su se utopili u melankoliji koju glazba forsira.

Definitivno planiram nabaviti i papirnato izdanje jer je ovo roman kojemu se ima smisla vraćati više puta, i najbolje ga je doživjeti samostalno.

[Želimir Periš · Rating 5 out of 5]

Poetična melankolija u malenom, izrazito osobnom knjižuljku velikog srca. Tematski, Tea piše o svemu onome što ja s mukom potiskujem, o samoći, o odnosu s ocem, o bolesti, o odnosu s mrtvima, svemu što su ostavili i svemu što su odnijeli sa sobom. To je lista stvari koje su mi bolne, koje naširoko zaobilazim, a Strvinari me stalno vode gdje radije ne bih išao, zbog toga sam s ovom knjigom imao 'bi-ne bi' sukob, no ipak sam je progutao u dva sjedenja.
Tea ima zadivljujuć stil, divnu laku rečenicu, tečnu poetičnost i snažne slike.

[Maja Solar · Rating 5 out of 5]

držati svoje mrtve ''između ovdje i nigdje'' tamo negde na zadnjem-zadnjem moru, tamo gde se s njima grade drugačiji odnosi od onih koji su postajali dok su bili živi, tamo gde se i dalje razvijaju odnosi, komunikacija, ljubav, prijateljsko savetovanje duhova i živućih... jedno je od najljepših slika u cijeloj književnosti : Tein gipki i mekani jezik nema ničeg suvišnog, a sve najteže teme nam priča, dakle bez ukrasa, okova, ugljena, glazura, potpora... stilski jednostavno i prozračno, a sadržinski brutalno : predivan roman, dva puta temeljito guštan i još će, jer se iz ovoga i uči!

[Neven Ušumović · Rating 5 out of 5]

Roman ima dva glavna junaka, oca i kćer, a njihov je odnos razrađen lirskim, figurativnim jezikom, istovremeno suosjećajno i nemilosrdno lucidno. Svako poglavlje knjige ima snagu izvrsne kratke priče. Mediteranski su motivi originalni: u rasponu od najcrnjih dubina do ushićene transcendencije. Figure sanjarenja i sna daju tekstu psihičku i emotivnu suptilnost. Roman odrastanja koji će se dugo pamtiti!

[Branimira · Rating 4 out of 5]

Poetična i melankoločna, pomalo opora i puna mora.

Svidjela mi se. Naslov je superb.

"Sve je dimno-plavo, nagomilano i iscrtano ništa. Kažu da plava boja sama u sebi razriješuje suprotnosti, kao što su dan i noć. Kažu da plavo smiruje i stišava, ali, za razliku od zelene, ne krijepi jer nudi samo bijeg bez osvojene zbilje. Kažu i da je to boja koja živi u prošlosti."

[Brujela · Rating 3 out of 5]

Mislim da je ovo vrlo dobro napisana knjiga i da je Tea Tulić dobra spisateljica i veselim se njezinim budućim uracima. No za mene ovaj roman (novela?) ostaje nekako prezatvoren u svoj svijet i uopće nije dopro do mene. Ne znam je li do moje faze života (sigurno je) ili do teksta, ili do kombinacije, ali baš sam se jako namučila s knjigom i trebalo mi je 100 godina da je zgotovim.

[Josipa Mintas · Rating 5 out of 5]

Ovaj kratki roman poetskiji je od mnoge poezije. Melankoličan i atmosferičan. Tein prvi roman "Kosa posvuda" u sličnome je tonu. Prilično sam sigurna da romani Tee Tulić nisu za široku publiku, ovo su romani za kontemplativne duše. Volim.

[Komuniststar · Rating 3 out of 5]

Dok sam slušao ovaj libar dobi sam jak dojam da listam album sličica životinjsko carstvo. Svako poglavlje ko jedna sličica jednog osobnog i/ili obiteljskog carstva. Jako plastična, puna detalja, i uz sličice pored sebe stvara zaokruženu priču.

[Lilake · Rating 5 out of 5]

Crtice o odrastanju i odnosu s ocem, bijeg u tišinu mora, smanjivanje vlastitog svijeta i istovremeno prerađivanje boli stvarnog života.
Neobičan roman jer je u toj formi, ali sadrži toliko emocija i pjesničkih slika da zadire u poetsko područje.
Sviđa mi se, no tekst nije za svakoga.