Književnik Zija Dizdarević živio je kratko, svega 26 godina. Nastradao je u zloglasnom logoru Jasenovac 1942. godine. U svom kratkom životu napisao je zbirku pripovjedaka koja je objavljena pod naslovom Prosanjane jeseni. Knjiga obuhvata 29 pripovjedaka koje obrađuju život u bosanskom malom gradiću (kasabi).
Zija Dizdarević je rođen 18. februara 1916. godine u Vitini kod Ljubuškog, ali su njegovo djetinjstvo i mladost vezani za Fojnicu gdje se sa porodicom preselio 1920. godine. Osnovnu školu je završio u Fojnici, Nižu šerijatsku gimnaziju i Učiteljsku školu u Sarajevu. Tokom 1934. godine obolio je od tuberkuloze pluća, sa povremenim pogoršanjima, ali ga to nije spriječilo da nastavi školovanje. U Sarajevu nije mogao dobiti učiteljsko mjesto niti koje drugo zaposlenje zbog antirežimske političke aktivnosti. Već prvi objavljeni književni radovi Halucinacije i Zapisi bolesnog čovjeka nagovijestili su darovitog pisca. Od sredine januara do marta 1937. godine bio je skoro stalno pod nadzorom policije, kao istaknuti učesnik u štrajkovima u Srednjoj tehničkoj školi i Gazi-Husrevbegovoj medresi. U periodu od 1937. do 1941. godine napisao je pregršt nezaboravnih pripovjedaka i objavio ih u "Putokazu" (Bijeg Avdana Mujkića, Ramazanska noć). "Pregledu" (Umiranja - iz ciklusa "Jeseni") i "Politici" (U bosanskoj kafani, Mujo telal, Pitanja nad kasabom, Abidagina ograma, Lukina odluka, Brko mi je prič'o, Mašo cjepar, Majka, Tifanova pobuna, Blago u duvaru, Otmica, Bude to, Prvi nemiri, Bošnjakluk Joze Čavara, Jesen u mojoj kasabi, Prosanjane jeseni, Jedan dan u mojoj kasabi, Naza vezilja, Brkina priča o kugi, Studeni putevi Mešana Ćore, Svjedok Mujo Tica, Zimska slika). Iz beogradskih studentskih dana veže ga čvrsto prijateljstvo sa piscem Brankom Ćopićem. Poslije bijega iz beogradskog zatvora u prvoj godini Drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. Dan prije odlaska u partizane, jedne februarske noći 1942. godine u sarajevskoj gradskoj kafani prepoznao ga je neki agent. Uhapšen je i u jednom transportu upućen u logor Jasenovac. S posljednjeg putovanja uspio je kriomice da se javi majci jednom dopisnicom iz Zenice. Bila je to njegova posljednja pisana riječ.
Nema ništa ljepše nego uzeti Dizdarevićeve ili Ćopićve pripovijetke i vratiti se u djetinjstvo, barem na tren :)
"Jeseni moga djetinjstva imale su zlatnu boju. Danas, vidim, jeseni su sive i mučne. Danas se jeseni uvuku kradom, ko lopovi, zaobiđu kuće, i djevojke i pobjegnu u magle a ništa ne donesu. Zlatne jeseni mog djetinjstva bile su pune drhtaja i snova i po tome ih se sjećam..."
I was reading it about 2 month ago, didn't get to finish it, but the stories are amazing. 😭😭 (Čitala sam je prije možda dva mjeseca,nisam je stigla završiti do kraja,ali su priče super. 😭😭)