Що означають спогади про дитинство і юність у Славонії 1960–70-х років? Повернення в час, де не було війни, а була дружба з однокласниками, шоколадки з горішками, футбольні матчі, картаті спіднички і перші закоханості? І так, і ні. Все це було. Але ця збірка оповідань — не історії про золоті безтурботні часи. Це погляд дорослої жінки на своє формування. У ньому багато любові, змішаної з образою, і багато вдячності, змішаної з почуттям провини. Але насамперед у ньому зрілість і готовність, можливо, вперше бути чесною перед іншими і перед самою собою.
Julijana Matanović rođena je 6. aprila 1959. u Gradačcu (BiH). Od 1962. živi u Hrvatskoj. Osnovnu školu završila je u Đurđenovcu, gimnaziju u Našicama, a studije na Odsjeku jugoslavenskih jezika i književnosti na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. U jesen 1982. zaposlila se, kao asistent, na Odsjeku za jugoslavenske književnosti istoga Fakulteta. Postdiplomske studije završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gde je 1989. magistrirala na temi Primarna i sekundarna generička obilježja u Đurđevićevim „Uzdasima Mandalijene pokornice“. Doktorirala je 1998. godine s temom Hrvatski povijesni roman XX. stoljeća. Od 1993. zaposlena je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kada je i izabrana za asistenta na Katedri za noviju hrvatsku književnost. U zvanje docenta promaknuta je 1999, a u vanrednog profesora 2007. Stručne i naučne radove počela je objavljivati 1982. u časopisima, novinama i na radiju: Studentski list, Polet, Pitanja, Vjesnik, Treći program Radio Zagreba, Maslačak, Mogućnosti, Glas Slavonije, Slobodna Dalmacija, Republika, Polja, Quorum, Forum, Vijenac, Dometi, Dubrovnik, Dubrovački horizonti, Kaj, Revija, Književna revija, Kolo, Sarajevske sveske, Diwan, Bosnia Franciscana, Croatica... Do sada je objavila tristotinak rasprava, ogleda, izvornih članaka i književnih kritika. U svojim knjigama bavila se ponajviše književnošću 17. veka (Barok iz suvremenosti gledat, Ivan Gundulić) te temama vezanim za istorijski roman u hrvatskoj književnosti (Krsto i Lucijan, sumnja.strah@povijest.hr). Među prvima je u prostore interpretacije unela pripovedanje u prvim licu (Prvo lice jednine, Lijepi običaji). Učestvovala je na četrdesetak kongresa, simpozijuma i okruglih stolova vezanih za teme koje dolaze iz prostora nacionalne književne baštine i sinkrone književne produkcije (Dani hvarskog kazališta, Hrvatski književni barok, Krležini dani, Prvi hrvatski slavistički kongres, Drugi slavistički kongres, Đakovački dani književnih kritičara, Dani Josipa i Ivana Kozarca, Književni Osijek...). Pet godina (1991–1996) vodila je projekat Hrvatski književni barok i slavonska književnost 18. stoljeća pri Ministarstvu znanosti Republike Hrvatske. Kao sastavni deo tog istraživanja organizovala je naučni simpozijum (Osijek–Požega, 1993), čiji su radovi 1995. obelodanjeni u zborniku Ključevi raja. Bila je istraživač na projektu Enciklopedija hrvatske književnosti. Sarađivala je na projektima Stoljeća hrvatske književnosti, Leksikon hrvatskih pisaca, Hrvatska enciklopedija, Leksikon djela hrvatskih pisaca i Hrvatska književna enciklopedija. Vodila je postdiplomske doktorske studije kroatistike (2006/2007). Kao lektor i predavač četiri godine učestvovala je u programu Zagrebačke slavističke škole. Povodom godišnjica vezanih za živote i rad hrvatskih pisaca, te uz pojedina događanja (kao što je npr. Mjesec knjige) održala je preko pedesetak stručnih predavanja u zemlji i inostranstvu. Od 1988. do 1991. uređivala je i vodila nedeljnu emisiju o savremenoj hrvatskoj prozi (Hrvatski radio, Radio Osijek), a u 2003. redovno je prikazivala nove naslove u emisiji Kutija slova Hrvatskog radija. Uređivala je časopise Rijek i Quorum, od 1990. do 1997. bila je urednica u časopisu Književna revija. Od 1985. do 1989. uređivala je i biblioteku Quorum, a od 1995. do 1997. biblioteku hit. Dve godine (2003–2004) bila je urednica u Nakladnom zavodu Matice hrvatske gde je uredila dvadesetak naslova i pokrenula biblioteku Ženska polovica književnosti. Vodila je Đakovačke susrete književnih kritičara (2003–2006) gde je organizovala kolokvije o uredničkom radu Zlatka Crnkovića (2003), autorskom opusu Irene Vrkljan (2004) i dvadestogodišnjici izlaska časopisa Quorum (2005). Dve sezone uređivala je i vodila tribinu Književni petak. Za potrebe izdavača bila je recezent stotinak naslova iz savremene hrvatske proze. Bila je član žirija za nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“, Vjesnikove nagrade „Goran“ V.B.Z-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman godine, Nagrade „
Kad sam tek uzela knjigu u ruku, priznajem, ostala sam malo zbunjena. Naime, odmah na početku ugledala sam različite usporedbe s pletivom. No, počevši čitati otkrila sam kakva je Julijana Matanović ,,pletilja”..l
Njezino djelo usporedila bih s pletenicom. Svi znamo kako se plete pletenica (frizura). Barem bi trebali znati. Ako je netko i ne zna napraviti, sigurno zna kako izgleda. No, zamislite da je radite od tri različite boje. Dobili biste raznobojnu pletenicu, te tri boje bi se izmjenjivale, ali u konačnici tvorile bi jednu čvrstu i lijepu cjelinu. Tako je i s djelom Julijane Matanović. Spisateljica je krenula od prikaza vlastitoga života, od neke određene teme za svako poglavlje, i onda je iznenada prekida ubacujući različite asocijativne digresije, no konačni rezultat je zadivljujući. Riječ je o zaokruženim memoarima, koji čitatelja teleportiraju u spisateljičin svijet.
Iako čitatelj sa zanimanjem i vrlo rado upoznaje spisateljičin svijet, ipak imam jednu zamjerku. Riječ je o stilu pisanja, koji kod čitatelja može proizvesti zamor zbog duljine rečenica. Naime, čitajući djelo, čitatelj se vrlo lako može pogubiti odnosno na samom kraju rečenice i zaboraviti o čemu je prethodno čitao. Ponekad sam se znala više puta vraćati pojedinim rečenicama te ih pozorno iščitavati. Mislila sam da je možda problem u meni i mojoj koncentraciji, ali sam kroz razgovor s drugim ljudima došla do zaključka kako su mnogi imali isti problem. Ne znam što je spisateljica pokušala postići s dužinom rečenica, ali kada bi ih skratila dala bi tekstu prozračnost i lakoću. Šteta jer mnogi zbog pretrpanosti rečenica odustaju od knjige koja ima mnogo toga zanimljivoga za reći.
Naime, “Zašto sam vam lagala” otvara zahrđala vrata prošlosti, kako autoričine, tako i čitateljeve. Čitajući o Matanović, čitatelj čita o sebi, odnosno, njezina intimna ispovijest podiže se na viši nivo tvoreći kolektivni odraz prohujalih vremena.
"Danas mi je pomalo neugodno priznati da sam mnoge odluke, među kojima su nerijetko bile i one za moj budući život itekako važne, donosila nekomu u inat."
Knjiga Julijene Matanović sastoji se od nekih 14 poglavlja (ovisno o izdanju) koje nose podnaslove poput "Dnevnik", "Šuškavac", "Sat", a to su ujedno i glavni motivi koji se provlače kroz pojedina poglavlja. Pripovijedanje je fragmentarno, roman je pisan u prvom licu, radnja nije linearna, tema je odrastanje djevojčice u vrijeme Jugoslavije, a problematizira se odnos fikcije i fakcije. Riječ je o autobiografskoj prozi koja ima sve, čak i naslov (Zašto sam vam lagala?) koji podcrtava tu nesigurnost između književnosti i zbilje, ali u čemu je onda problem? Čemu 3 zvjezdice Možda u tome što ona za mene nije Irena Vrkljan, čiji je roman Svila, škare očito najveći literarni utjecaj u ovome djelu. Jedna i druga pišu o malim stvarima, o obiteljskim odnosima i o odrastanju, o iskustvima koje na jedan ili drugi način prođe većina djevojčica, ali glavna razlika je u izrazu. Dok su Irenine rečenice jednostavne i kratke, ali u isto vrijeme pune značenja, kod Julijane su rečenice jako duge, njezina su poglavlja puna digresija i mora asocijacije pa čitatelj izgubi iz vida glavni motiv. Sve se na kraju svodi na to da čitajući Irenu želiš pisati kao Irena, želiš ispričati svoju priču, ali kad kreneš pisati shvaćaš da si puno bliži Julijani u želji da sve objasniš odmah. Međutim, sve je stvar pojedinačnog ukusa čitatelja i u redu je što Julijana nije Irena, a od mene nije fer gledati ovo djelo kroz prizmu jednog drugog.
Knjigu sam čitao nastojeći provjeriti kritičku prosudbu svog profesora na fakultetu Gorana Rema, koji je istakao da struktura gustih, krležijanskih rečenica zapravo onemogućava užitak u sadržaju knjige koji je zasnovan na autotraču, autobiografskom materijalu i laičku prosudbu svoje majke, koja je inače iz rodnog mjesta autorice, koja je bila rezolutnija u ocjeni rekavši da je knjiga bezveze. Moram reći da i moja ocjena, što je moguće više odmaknuta od ocjena ljudi iz mog bliskog okruženja, također nije pozitivna. Isprva mi sintaktička zgusnutost nije predstavljala problem, no s vremenom je čitanje postalo zamorno. Nekako takav stil zapravo onemogućuje dopiranje emocije, osim u rijetkim trenucima govorenjem o smrti djeda Fabijana i o Jordanu pa i o smrti lijepog strica. Posebno me nerviraju bombastične ocjene na koricama, usporedbe s Kišem. Emocija u prvoj knjizi Rani jadi Kiševa obiteljskog ciklusa, posebice u priči o psu Dingu, neusporediva je s ovom knjigom, Bašta i pepeo svakako više zbog pisanja o adolescenciji koja većinski odgovara razdoblju u ovoj knjizi pa i stilom, no nekako ne treba nametati nekakve veze s drugim piscima koje su vrlo labave, svedive jedino na tematsku povezanost ili blago doticanje poetika. Veliko je pitanje može li se leksičkom sofisticiranošću koja je nekad štreberska, gustim rečenicama isporučiti emocija o onome što nam je svima blisko, prvim zaljubljivanjima, osobnim traumama. Po mom mišljenju ova je knjiga solidna, ništa više od toga i definitivno mislim da svoja višestruka izdanja i dobru prodaju duguje naslovu koji zavodi čitatelja na krivi trag.
Knjiga ima neki šarm, to moram priznati. Opisujući svoj fikcionalni život, Julijana unosi toliki entuzijazam, no knjiga je čitljiva tek ako se koncentrirate na rečenice, i tek onda vidite koliko je ova knjiga imala potencijala. No, više su me zaokupljale jezične konstrukcije, nego priča sama, te je to knjigu učinilo napornom. Ako imate fokusiran um, vjerojatno ćete uživati u ovoj knjizi, no nije mi jasno što je tako dobro da je prodana u 55000 primjeraka. Možda je kriv privlačan naslov, ili preteciozne krležijanske rečenice, ili možda imamo 55000 ljudi iznimne koncentracije. No, ja nisam baš uživala.
Cini se kao da je cijeli roman jedna dugacka recenica. Kao da je prica cekala, cekala i cekala biti zapisana, a kad je krenula nije bilo stajanja.
Prica je to o jednom djetinjstvu, o nekim ljepsim vremenima kojih se melankolicno, pomalo s tugom, prisjecamo. O trazenju sebe i povratku ljudima, mjestima i stvarima koje su nas obiljezile, izgradile i vezale. Prica je to koja nas ceznutljivo vraca u neka nasa djetinjstva i neka nasa, mozda i zaboravljena, ljepsa vremena.
Iako su mi bile zanimljive crtice iz običnog života iz prošlosti naših krajeva, priče su zaista bile pisane zbrda zdola. Rečenice su bile predugačke, dok bih došla do kraja, više nisam znala što sam pročitala jer je autorica natrpala u jednu rečenicu tri događaja iz različitih vremena, milijun rođaka te je skakala iz grada u grad, iz Jugoslavije u Italiju i sl.
not my cup of tea… čitajući ovo djelo, puno puta sam se sjetila Slavonske šume.. nije moj stil čitanja i gubila sam se tijekom čitanja u dugim rečenicama sjećanja prekinuti sjećanjima…
Ne znam zašto mi je to toliko loše. Autorica prepričava svoje priče iz djetinjstva, a čitatelj valjda ne shvaća da je riječ o autobiografiji, a jednostavno probija iz svakog retka, ali zašto je tako baš očito? Nemam odgovor. Te pričice mi nisu zanimljive, tehnika pisanja također me nije oduševila...
Nisam čak niti pročitala sve, preskakala sam i odustala putem. Nikako mi se nije svidio stil, umorilo me. Planiram dati priliku nekim drugim Julijaninim knjigama.
Часом навмання беру якісь книжки в книгарнях, які подобаються виключно за обкладинкою або вирваним з контексту абзацом на рандомній сторінці книги. І попадаю на досить класні твори 🥹
Це збірка історій від лиця дорослої жінки, яка згадує своє дитинство й юнацтво, проведені в маленькому хорватському містечку в 60-70х роках (в соціалістичній Югославії).
Стиль письма авторки доволі нетиповий. Речення довгі, в кожне вплетено купу начебто зайвих деталей про все, що тільки можна — і, судячи з відгуків на гудрідс, багатьох читачів (хорватів?) це дратує. Мені дуже зайшов цей прийом — так, ніби історії героїні, люди і події, про які вона розповідає, для неї настільки дорогі і важливі, що вона боїться забути найменшу деталь.
Завдяки цьому, історія за історією, можна дізнатися дуже багато про її родину та їх сімейні драми, про побут та життя людей в маленькій хорватській провінції 60 років тому. І саме через ці деталі важко вгадати, куди приведе вас початок історії: бо іронічна оповідка про обтягуючу футболку 13-річної дівчинки на початку оповідання може закінчитися роздумами зрілої жінки про те, хто останнім за її жи��тя вимовить її імʼя.
До кінця я так і не зрозуміла, до речі, чи книга автобіографічна. Ніби віхи життя героїні розходяться з біографією авторки, але імена у них однакові.
Через те, що в тексті багато невідомих назв та населених пунктів, незнайомих і незвичних речей, які для хорватів, певно, означають щось більше, ніж для мене, оцінюю її 4. Але це хороший варіант для зимніх вечорів.
Ocjena vrlo dobar. Pripovijedacki stil i tehnika ponekad zahtjevni za citanje, ali dobri - duge recenice s puno zareza i sporednih recenica ubacenih u glavnu, toliko neocekivano da se zacudis kakav je ta zena imala tok misli dok je ovo pisala. Dok dodjes do zadnjeg dijela te glavne recenice koja obgrli ove ubacene, zaboravis koji je bio prvi dio :) Da bi bila petica, za mene bi morala ipak imati jos malo 'mesa', posebno na kraju. Ovaj kraj s tetom je OK, al samo to. Zato cetvorka!
U pocetku imam potpuno krivi dojam, da autorica svojim izricajem, pomalo dosadjuje. Zbog, na primjer, ovakve recenice:” Njih mi je tata donio u brcansku bolnicu, gdje je poslije operacije zeluca lezao njegov najstariji brat, Marin tata, koji se nakon razvoda s njenom mamom ponovo ozenio i u novom braku dobio troje djece, pa zbog toga svojoj najstarijoj kceri nije nikada ni mogao, premda je znao koliko su joj potrebne, kupiti noce cipele.”
Vec u drugom trenutku stvara se ona poznatu toplina oko srca, koja se daljnjim okretanjem stranica sve vise siri i siri mojom nutrinom (kao da mi valunzi nisu dosta). Prica je to o odrastanju autorice u Slavoniji, pod paskom voljene tete i tetka, odvojene od roditelja u dobi od samo tri godine. Sto je zbilja, sto je fikcija, ne znamo, gdje je ta crta, i postoji li? Eh, ja se time i ne zamaram. Nije mi bitno.
Poglavlja, njih 13 ili 14, nose nazive od samo jedne rijeci; nazive onoga sto je spisateljici vazno, onoga kroz sto je precipirala svijet i ljude oko sebe; onoga sto joj je cesto nemilosrdno presjecalo zivot; onoga sto joj se snazno urezalo u sjecanje i onoga sto i danas nosi u sebi. Sjecanja su u njezinom slucaju, nuzno povezana s emocijama, koje su u mladom bicu, bile slojevite i slozene. Sam roman nije slozen, niti kompliciran za citanje pa cete u istome uzivati (osim ako vas na trenutke nece smetati, ponekad cak i zivcirati recenice poput gore citirane, zbog cega osobno nisam dala peticu).
Price su to koje progovaraju o malim i velikim zivotnim dogadjajima kroz koje na povrsinu izbijaju temljne ljudske vrijednosti, a koje nas formiraju od malih nogu; price o na primjer, postojanosti postovanja prema voljenima, cak i kada oni dosezu dno; o mirisu talijanskog sapuna koji dopire iz tetine skrinje, a koji je imao iznimnu vrijednost (samim time sto se takav u nasim krajevima nije mogao kupiti), danas neusporedivu s bilo kojim proizvodom siroke potrosnje. Naoko, obicne recenice, stavljene u kontekst, prostor i vrijeme uvlace vas u radnju, odnosno zivot i stanje duha malene djevojcice: pa se smijete njezinoj ljubavi prema nogometu i knjigama, divite njezinim izmisljotinama, sitnim lazima, veselite njezinom inatu zbog kojeg je mnoge stvari naucila.
Prica “Suskavac” ima snaznu i emotivnu simboliku, pa kada procitate toliko poznatu, cesto upotrebljavanu, prozaicnu izreku” Sto se da, to se vise ne vraca”, u kontekstu malene djevojcice koja je preko noci kao vaza ili komad namjestaja (nije DPD-om, nego vlakom) dostavljena u ruke drugih vlasnika, osim sto vam se stegne grlo od suza, shvatite svu vjestinu Julijaninog pisanja (snaga poruke).
Kada sam dosla do kraja knjige, toplina me potpuno obuzela. Privilegirani smo sto imamo veliku knjizevnicu, Julijanu Matanovic u ovom nasem malome drustvu.
Uvijek sam posramljena kada ovdje pisem i mislim da zato trebam stati i sloziti se sa Julijanom: “rijec knjizevnik postat ce mi vrijedno najveceg divljenja, nesto sto ne tolerira ni najsitniji nagovjestaj tudjeg podsmijeha”.
Jako zanimljivo štivo. Svi oni koji su nekada imali priliku da prisustvuju književnom susretu sa Julijanom Matanović definitivno će u ovom romanu prepoznati mnogo toga što Julijana i inače publici saopšti prilikom takvog druženja. Roman, podeljen na kraća poglavlja, što ga zaista čini lakim štivom, ustvari govori o autorkinoj prošlosti i njene autobiografske podatke iznosi u vidu laži i obrazloženja tih laži, kako mu i sam naziv govori. Nekada je čitaocu veoma jasno da se radi o lažima, dok su ponekad laži vešto utkane u sadržaj poglavlja. Sve u svemu, čitanje ovog romana predstavlja izvrsnu uvertiru u književni opus Julijane Matanović.
By all accounts there were many points of this book that should have made it easier for me to like it. Not even the many mentions of my hometown were not enough to make me like it any better. The prose diary like quality of the text felt overly sentimental and I was not inspired to care. I felt that the book is melancholy about all those values I could not feel myself close with. It is not even a generational gap...its nostalgia for something that was never part of my life that I could not vibe with...
Dala sam joj priliku, no nije išlo. Juliana opisuje crtice iz obiteljskog života i iako mogu cijeniti njezin život i odrastanje u Slavoniji odakle sam i sama, priče imaju nazive koji se samo tankom niti drže teme. Kao da je u svakoj satkan cijeli njezin život. Svaka rečenica je referenca na neki drugi događaj i, barem meni, je to u ovom trenutku bilo previše. Sve je bilo konfuzno i jako teško pratiti. No, dat ću joj novu priliku, nekada kada mi samoj život bude jednostavniji pa se možda uspijemo naći na nekoj bližoj frekvenciji.
Lik i djelo Julijane Matanović nije potrebno pobliže opisivati. Ovu knjigu sam pročitala u jednom dahu. Čitala sam ju i prije a sad u nedostatku knjiga iz knjižnice ponovo sam ju uzela i opet se nisam mogla odvojiti od nje. Još uvijek ne znam radi li se tu doista o autobiografiji ili je autorica, ipak, lagala i tako nadograđivala priču o svojemu životu ali to mi i nije važno. Pitanja su mnoga, a odgovor se krije samo u jednome: ponovnim posezanjem za knjigom
Malo mi je čudna ova knjiga. Nisam imala priliku da čitam do sada gđu Matanović pa ne znam kakve su joj druge knjige, ali mi nije baš za neku preporuku. Pomalo mi nije jasan taj njen cinizam i tvrdoglavost koji traje i traje i nikako da završi, a kad mu se jednom nazire kraj, ona je već u ozbiljnim godinama. Lično mislim da je zbog toga propustila mnogo dobrih i lijepih stvari u životu.
Divna Julijana, knjige koje se čitaju opet i opet, mirisi djetinjstva, uspomene lijepe i ne tako lijepe, ali ispričane sa bezgraničnom ljubavi, razumijevanjem i oprostom.
Možda bi ova knjiga od mene dobila puno veću ocjenu da sam ju kojim slučajem pročitala prije godinu dana kada sam bila u drugom filmu. Ovako me samo natjerala da se zapitam čega se ja to sve sjećam i koje trenutke svojeg života želim zapamtiti. Knjiga je ugodna i čitka. Iako neke rečenice znaju biti duge nisam nalazila nikakvih problema u pračenju.