Savremena zbirka priča o stvarnosti i životu novijih generacija
O usamljenosti, o melanholiji, o mladima, o problemima. Pomalo gorko, povremeno toplo, uvek saosećajno. Kroz devetnaest priča u maniru urbanog, milenijalskog realizma, zbirka “Kitovi koji imaju drugačije frekvencije” vodi vas na sva ona mesta na kojima još uvek boli i ono što ne treba.
Od mračnih i zagušljivih noćnih klubova, do otuđenih kutaka naših soba i svih onih momenata koji nam ne daju mira – prošlih, sadašnjih i budućih – zbirka priča Olivere Mitić upoznaje nas sa junacima našeg doba koji neprekidno pokušavaju da pronađu svoje mesto u svetu i sebi samima, a u tome, naizgled, retko kada uspevaju.
Neki se od ovih likova poznaju, neki zauvek ostaju stranci, ali svi se oni kreću u istim krugovima, nose se sa istim teretom i uporno od njega ne uspevaju da pobegnu.
Ima nečeg prikladnog u književnom slikanju mlađih generacija kroz kratku formu. Od milenijalaca pa "na niže" sve se više prepuštamo diktatu algoritma, instinkt i zdrav razum ostavismo starijima, te tako kroz šerovanje, lajkovanje, mimovanje, seenovanje, pinovanje, skrolovanje i naravno,meni omiljeno, krindžovanje,pozvani smo da iskažemo bilans naših očekivanja, strahova, uspeha i padova, sve uz napomenu da ne pređemo 250 karaktera.
Između dve zbirke priča prošlo je nešto više od pola godine. Autorka, samodisciplinovano, poravnava pukotine- ako je "Samodisciplina" u pojedinim segmentima bila "hit and miss", novoj zbirci Olivera Mitić dodaje nužni sloj analitičnosti. Trezven pripovedač, zna svoj cilj, put i metod kojim ga ostvaruje, bez jezičkog razmetanja, što njene priče priče čini skoro pa savršenim glasilom generacija koje svoj glas u javnoj sferi nemaju.
Najveći adut gospođice Mitić leži u sposobnosti da kreira dirljive intimističke minijature; sitni biserni, momenti gde njeni likovi, u potpunoj otuđenosti i usamljenosti, proživljavaju unutrašnju bujicu ili neki veliki momenat odluke/promene- za njih tektonski, a za njihovo okruženje neprimetan.
Sigurno je, svi imamo neku svoju frekvenciju: generacijsku, grupnu, induvidualnu. Kako prevazići kolektivni momenat gde parališuća alijenacija, prečesto tumačena kao introvertnost, dobija sve dublje korenje, a ti retki momenti hrabrog iskoraka prema nekom drugom, kada želja za ikakvim kontaktom postane neizdrživa, se uglavnom završavaju udaranjem čela u pleksiglas sopstvene anksioznost- kako onda? Da li je to samo pitanje drugačijih frekvencija ili drugačijih samnica?
Ta, svi smo se – valjda i napokon – zasitili grompucatelnih najava za kojima su blicale svakovrsne nedotupavnosti, a mnoge valjanosti ostale sapletene bremenom očekivanja, pa – valjda i napokon – nije greh zadovoljiti se pridevom dobar, -a, -o u njegovom punom dostojanstvu, uz napomenu (za lenje ili nemaoce Matičinog šestotomnika) da nijedno od devet navedenih tumačenja ove reči ne prilazi ni blizu kolokvijalnim asocijacijama „pa ok“, „trica“, „osrednje“.
Zbirka kratkih priča „Kitovi koji imaju drugačije frekvencije“ je dobra.
Olivera Mitić se, čvrsto stojeći na stvarnoj, okrugloj Zemlji, iz sve snage živa, te hrabra koliko i nežna, širom otvorenih očiju pažljivo i celim bićem osvrće oko sebe. A piše iz stomaka – metidom, što bi kazali Jungovci – ostavljajući nas u nedoumici da li bi svoje likove najpre propisno izdevetala, a potom ih povela da zajedno grle miholjske breze ili bi obrnula redosled. Svi su, naime, vrsni kandidati za promašene ličnosti, ljuta opozicija sopstvenoj motivaciji, obični u htenjima, ovdašnji, sadašnji i svagdašnji, više naši nego svoji, prerano presiti prećutanog, smoždeni čežnjom. Magnoveno lako, jezgrovitošću koja liči na razmenu pogleda sa najbliskijim, čitalac se oseti dovoljno upućenim i pristiglim taman na vreme da posvedoči prelomnom trenutku. I rezultirajućem survavanju. No autorka tu spusti zavesu, pa ostajemo bezbedni pred ambisom, slobodni da domišljamo posledice pada i sa punim puncatim pravom na nadu da će Dobro pobediti.
Mesta za napred ima, tačno koliko ga i treba biti: repeticija, jezička nesigurnost (uprkos izvesnoj autentičnosti), turiranje po licima i strpljenje za otklon od teksta koje bi te nedostatke učinilo stilskim sredstvima su najupadljivije smetnje koje će, izvesno, same od sebe nestati (kao „trbuščić od detinjeg sala“) dužim čitalačkim/spisateljskim stažom. Utoliko je izvesnije da su autorkin izuzetan osećaj za formu, naročiti dar za dubinu krupnog kadra i sposobnost za knock out Tuga kategorije – talenat.
Olivera Mitić, čini se, ima snage da do „odličan“ dosegne brže nego što je uobičajeno, za šta bi nadobronamernije bilo ne opterećivati je grompucatelnim izjavama.
Samodisciplina 2.0. Samodisciplina, brža, jača, bolja. Svaka priča originalnija i maštovitija od prethodne. Svaka čast, Olja, drago mi je da je ovo prva knjiga koju sam se udostojila da pročitam ove godine!
Prvi virtuelni susret sa Oliverom dogodio se putem njenog Instagram profila @tekstigrad, čije objave zrače kreativnošću, duhovitošću i dobrim poznavanjem pop kulture generacije milenijalaca.
Sve ove odlike utkane su i u njenu zbirku priča ''Kitovi koji imaju drugačije frekvencije'', uz dodatak melanholične atmosfere i isto takvih osjećanja skoro svih likova, koji se nalaze na određenim životnim prekretnicama, stresnim situacijama ili događajima iz svakodnevnice.
Nesnađenost, zbunjenost i povinovanost drugima prožimaju se kroz devetnaest priča, u kojima je dat glas jednoj generaciji o kojoj se u domaćoj književnosti ne piše često, a koja je prisutna, ona postoji kako u stvarnosti, tako i virtuelno, pokušavajući da mišljenje iskaže u bespućima internet prostora, sve dok ih realnost ne dočeka, nerijetko veoma nemilosrdna, hladna, sa prividom iskrenih prijateljskih i ljubavnih odnosa.
Prepušteni sebi i zaglušujućoj usamljenosti, traumama i napuštenosti, protagonisti ove zbirke dobijaju uvid u svijet iza ružičastih naočala, oni plivaju u sopstvenoj i tuđoj gorčini, uz povremeni odsjaj nečeg lijepog, koji se odmah potom izgubi u sjenci nekog novog razočaranja, zbog čega realizam ovog djela ostavlja pomalo neoptimistično iščekivanje za sve što dolazi.
Da odma izuzmem prvu, koja mi se i nije baš svidela, ostale su prezanimljive i lako i brzo se čitaju, zaista sam uživala! Poželela sam da neke od priča traju duže jer taman se emotivno infiltriram u njihove živote i onda kraj ali bez obzira Olivera nam je u par strana dočarala sve šta je potrebno a pritom i dotaknula jer svi smo verovatno bili jednom nekad jedna Una, Stevan, Nađa...
Obožavam da čitam svoje vršnjake! Olivera piše tako da se atmosfera jasno uočava i oseća u svakoj od priča. Ideja za ovakav naslov je fenomenalna!! . Toliko je lepo čitati priče koje su nam bliske, a teme koje se obradjuju su nam svima poznate, te se brzo povezujemo sa likovima i navijamo za njih, iako smo svesni njihovog kraha. Tako je i u životu.. . Jedva čekam sva tvoja nova pisanija, Olivera🌸
4/5 ⭐️ Sve u svemu, prijatno sam iznenađena knjigom. Uživala sam u svakoj priči. Olivera piše o vrlo bitnim stvarima i ono što mi se posebno dopalo je način kako nas je autorka upoznavala sa junacima. Jedva čekam da ponovo čitam neko Oliverino delo!
Uzeo sam knjigu da bih podržao mladu i domaću pisarku, znajući da sam totalno na drugoj hemisferi kada su u pitanju žanrovi koje čitam, ali baš kao i sa svakom knjigom koju uzmem da čitam, dao sam joj šansu...
Posle prve priče, koja mi da budem iskren nikako nije legla, rekao sam sebi, "Auh, u šta sam se to uvalio" i ostavio knjigu negde ispod 4 druge knjige, samo da je ne vidim očima bar nekoliko dana. Ipak, kao što rekoh, svakoj knjizi dam šansu, a davati šansu ne znači odustati nakon prvih 5 stranica... I upravo ta, nazovimo je "druga šansa" je nešto najbolje što sam uradio u poslednje vreme.
Za razliku od te prve koja mi nije legla, sve ostale priče, a ima ih ukupno dvadesetak, bile su i više nego dobre, a neke od njih, usudio bih se reći, na neki svoj način i savršene.
Da mogu dati tačnu ocenu u decimalu, ocena bi bila 4.9 ... I to ne zbog te famozne prve priče, koju sam prežalio već kada sam počeo da čitam treću, već zbog toga što knjiga nije toliko obimna, a meni se čitalo još tih pričica, barem još 20 komada!
Ne želim da pišem šta, ko i kako, pošto sve i da hoću ne znam jel bih uspeo, ali ću da vas posavetujem da uzmete knjigu i pročitate, pošto eto mene u tridesetim, dolazim iz sveta epske fantastike, čitao sam o gomili polupanih tinejdžera i njihovim problemima, i bilo mi je vrh!
Stvarno mi je žao ali mi se nije svidela ova knjiga. Ne zato što autorka ne zna da piše, čak nasuprot, ima u ovim pričama prilično dobrih detalja, interesantnih likova i situacija i definitivno drži pažnju.
Razlog zbog koga mi se ne sviđa je taj što je bukvalno u svakoj priči glavni lik u bezizlaznoj, najnižoj tački koju bi ikako mogli zamisliti, gotovo nešto što bih nazvao "desolation porn". Nema tu nikakvog saosećanja za likove, nema objašnjenja, nema ni trunke ljubavi niti saosećanja (ni u priči, ni ka likovima), samo očaj, užas nemogućnosti ostvarenja bilo kakvog ljudskog kontakta. Svaka od tih priča bi se i mogla zamisliti, ali je jednostavno preterana u deliću koji je prikazan, a pogotovu u zbirci sa ostalima koje su poput nje. Gotovo kao varijacije na temu.
I na kraju, jedina vinjeta koja ne prikazuje istu situaciju predlaže samoubistvo kao potencijalno razrešenje dosade.
Sve me je ovo podsetilo na Lars von Trira i njegovu provokaciju radi provokacije u koju je prerastao tokom karijere. Od početka znaš šta će da se desi i nema nikakve potrebe da trošiš vreme na to. Pogotovo zato što je priča namerno sastavljena da ti bude loše. Čak i ako je bazirana na stvarnim likovima...
Kitovi koji imaju različite frekvencije je mala knjiga velikih misli koja se bori sa svakodnevnim situacijama pojedinica. Emocije su duboke i nije teško ući u likove i njihove borbe sa demonima shvatiti kao svoje, poistovijetiti se sa patnjama kroz koje prolaze i nedaćama koje su ih snašle.
U grudima me probada isto ono mesto u kojem mi stanuje sestra i sve što hoću da joj kažem počinje da odzvanja kao crkvena zvona. Ne mogu da dišem isto onako kao što nisam mogla ni prethodnih godina i na svetu nema vazduha koji će ikad biti sposoban da mi se ponovo nastani u plućima. Ne mogu ni da plačem. Ne mogu da radim ništa od onoga što je umela Sofija jer stvari pre toga nikada nisam morala da radim bez nje.
Dopala mi se zbirka, neke priče manje, neke baš. Vratila me je na momente u tinejdž doba/rane dvadesete, od čega mi iskreno nije bilo dobro. Nisam naišla na sličnu zbirku domaćeg autora, ni u pogledu tematike ni u pogledu stila, i generalno mislim da je autentično napisana. Radujem se budućim knjigama ove autorke. Priče koju su se izdvojile: Kitovi koji imaju drugačije frekvencije, Cvetna posteljina u našoj sobi, Ono što probada ispod dijafragme, Dva dinara, Večeras te ja častim.
Ima nesto u Oliveri, nesto sto ne umem recima da objasnim, ali cini mi se da ovo nije poslednji put da cujem njeno ime, a i citam njenu knjigu. Tesko je predvideti na osnovu jedne knjige kuda ce ici necija karijera, ali nesto mi govori da je pred njom jako svetla buducnost.
Inace knjiga je super, odmorila sam dusu citajuci je i setila se nekih laksih dana :)
odužila sam ovu knjigu iz nepoznatih razloga… spoj nečega što je izuzetno pitko, a ujedno i mučno za čitanje jer svaka priča zvuči poznato kao da si je već čuo od neke bliske osobe, poznanika ili se možda to tebi desilo i onda imaš osećaj kao da sve to ponovo proživljavaš.