Istorija mentaliteta obavezuje istoričara da se pobliže zainteresuje za nekoliko suštinskih fenomena u svojoj oblasti: za nasleđe čije proučavanje nam govori o kontinuitetu, gubicima, raskidima (otkuda, od koga i otkad dolazi ta mentalna navika, taj izraz ili gest?), za tradiciju, tj. načine kako se u mentalnom smislu društva reprodukuju, za razilaženja, proizvod duhovnog kašnjenja u procesu prilagođavanja promenama i nejednake brzine razvoja različitih segmenata istorije. To je povlašćeno polje analize za kritiku linearnih koncepcija istorijskog razvoja. Tu je, zatim, inercija, osnovna istorijska snaga, koja je više proizvod duha nego materije, jer je materija često življa od duha. Ljudi se služe mašinama koje su izmislili čuvajući mentalitet ljudi iz vremena koje prethodi tim mašinama. Vozači automobila zadržavaju rečnik jahača, radnici u fabrikama XIX veka mentalitet seljaka iz vremena svojih očeva i deda. Mentalitet je ono što se najsporije menja. Istorija mentaliteta je istorija sporosti u prošlosti.“
U kakvom god tonu bio izgovoren, iz ubeđenja, osećanja ili zanosa, ljudski govor je najčešće hrpa predubeđenja, opštih mesta, duhovnih starudija, neobični odvodni kanal ostataka kultura i mentaliteta različitog porekla i raznih vremena. (71)