Meni iskreno nije legla ili sam imala previše očekivanja posle Virdžinije Vulf i Džejmsa Džojsa koje sam tada čitala. Ono što mi se svidelo je to što sam naučila milion puta više o Debisijevom životu nego što sam znala (mada ruku na srce nisam znala ništa). Prijalo mi je na momente jer je tečna knjiga, nije nešto mnogo teška i onda to dopušta da se kontinuirano čita. Međutim, u jednom momentu mi je postala straaaaaaaašno hladna, jer nije imala nikakvu razdradu lika samog Debisija (realno roman je, ne mora i ne može 100% tačno da mu se ocrtaju misli, al bar NEŠTO), osim Debisija, nije razvijen ni jedan drugi lik, svi su bili nekako dvodimenzionalni bez neke dubine, pogotovo je to bilo tužno jer su gomila likova bili žene, koje nisu bile lik za sebe nego uvek nekako zavisne od Debisija (na nerealan tipičan malegaze način). U svakom slučaju, dobra knjiga za odmor od kvalitetnih teških knjiga, jer nije krš, ali definitivno postoje bolje.