What do you think?
Rate this book
Rogus
Mlada osječka arheologinja Angelina Pavković na životnoj je prekretnici: obožava svoj posao, ali sve drugo postalo je kolotečina. Svjesna je da dalje ovako ne ide. Žarko želi upisati doktorat, a sa svojim partnerom, perspektivnim fizičarem Jakovom, nikako da pronađe zajednički jezik. Kada na jednom osječkom lokalitetu otkrije mjesto gdje su spaljivali vještice, život joj se okrene naglavce. Zainteresira je slučaj prezimenjakinje joj Anice Pavković, posljednje spaljene vještice u Osijeku 1738. Odjednom sve postaje jasnije i njezini snovi i ono što se događa oko nje. Počinje se pitati je li ona njezina reinkarnacija, tko je Jakov, a tko njezini prijatelji, gimnazijska profesorica Jasna, s kojom se druži od malih nogu, kolega arheolog Igor i drugi oko nje...Ivana Šojat u Rogusu fascinantno spaja dva svijeta, dva Osijeka, suvremeni i barokni, te pripovijeda o ženama koje se i danas kao i prije gotovo tristo godina jednako bore za svoje pozicije u muškom svijetu. Junakinje Rogusa stvarne su u svojim strahovima, kao i u svojoj snazi da izdrže najokrutnija mučenja i pobijede smrt, kao posljednja “vještica”, te da se izbore za sebe, svoje snove, ljubav i strast poput Angeline.
“Žene su podložnije grijehu, takav je stav, pronalazim. Žene su sumnjive u svim svojim stanjima. Udovice, neudane, siromašne, ali i one bogate koje se mogu same skrbiti za sebe, mršave, žene čudnih frizura, buntovne, one koje su rodile previše, ali i one koje imaju premalo djece, koje nisu rađale, one koje su se usudile zasijati polje različitim sjemenkama, koje su dodirnule mrtvu svinju, koje nose odjeću šivanu od više vrsta tkanine, žene koje imaju madež ili bradavicu, silovane žene. Sve mogu biti vještice. Dovoljno je uprijeti prst u jednu od njih. Jer svaka će naposljetku priznati. Mora priznati.”
“Žene su podložnije grijehu, takav je stav, pronalazim. Žene su sumnjive u svim svojim stanjima. Udovice, neudane, siromašne, ali i one bogate koje se mogu same skrbiti za sebe, mršave, žene čudnih frizura, buntovne, one koje su rodile previše, ali i one koje imaju premalo djece, koje nisu rađale, one koje su se usudile zasijati polje različitim sjemenkama, koje su dodirnule mrtvu svinju, koje nose odjeću šivanu od više vrsta tkanine, žene koje imaju madež ili bradavicu, silovane žene. Sve mogu biti vještice. Dovoljno je uprijeti prst u jednu od njih. Jer svaka će naposljetku priznati. Mora priznati.”
216 pages, Hardcover
First published August 1, 2023
About the author
Ivana Šojat
78 books48 followersRođena u Osijeku, gdje je završila gimnaziju (novinarsko usmjerenje) i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam je godina živjela u Belgiji, gdje je završila studij francuskoga jezika. Godinu dana radi kao dopisnik Glasa Slavonije iz Bruxellesa. Već šest godina aktivno se bavi književnim prevođenjem. Suradnik brojnih književnih revija. Napisala zbirku poezije na francuskome jeziku Saint Espoir koja još nije objavljena, no čiji su dijelovi objavljeni u belgijskom književnom časopisu Le Fram. Književni i pjesnički krug iz Kraainema (Bruxelles) zbirku je proglasio najboljom od njima pristiglih rukopisa 1999. godine. Godinu dana pisala kolumnu u Magazinu osječkog Glasa Slavonije. Kolumne su kao eseji objavljene u knjizi I past će sve maske. Članica DHK.
Objavila: Hiperbole, pjesme (Hrašće, Drenovci, 2000.), proglašena najboljim pjesničkim rukopisom na pjesničkim Susretima u Drenovcima 1999.; Šamšiel, roman (Matica Hrvatska, Osijek, 2002.), koji je na Kozarčevim danima u Vinkovcima, 2002. nagrađen Poveljom za uspješnost; Uznesenja, pjesme (Triler i DHK-ogranak Rijeka, 2003.); Utvare, pjesme (Solidarnost, Zagreb, 2005), nagrada Bl. Ivan Merz.; Kao pas, priče (DHK-ogranak Rijeka, 2006.); I past će sve maske, eseji (Alfa, Zagreb, 2006); Sofija plaštevima mete samoću, pjesme (VBZ, Zagreb, 2009.); Mjesečari, priče (Fraktura, Zaprešić, 2009.).
Objavila: Hiperbole, pjesme (Hrašće, Drenovci, 2000.), proglašena najboljim pjesničkim rukopisom na pjesničkim Susretima u Drenovcima 1999.; Šamšiel, roman (Matica Hrvatska, Osijek, 2002.), koji je na Kozarčevim danima u Vinkovcima, 2002. nagrađen Poveljom za uspješnost; Uznesenja, pjesme (Triler i DHK-ogranak Rijeka, 2003.); Utvare, pjesme (Solidarnost, Zagreb, 2005), nagrada Bl. Ivan Merz.; Kao pas, priče (DHK-ogranak Rijeka, 2006.); I past će sve maske, eseji (Alfa, Zagreb, 2006); Sofija plaštevima mete samoću, pjesme (VBZ, Zagreb, 2009.); Mjesečari, priče (Fraktura, Zaprešić, 2009.).
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 8 of 8 reviews
July 26, 2026
26.7.2026.
sve moje prvotne kritike (u tekstu niže) nažalost vrijede i za drugu polovicu teksta. ova knjiga želi biti previše stvari odjednom, i zato ni u jednoj ne uspijeva, jer se ni jednoj ulozi ne prepusti u potpunosti. ovo je jedan psihološko-filozofski bildungsroman preokupiran ljudskom naravi i povijesti, zaogrnut u plašt povijesnog romana s nagovještajem fantasyja. stil kojim je roman pisan je krasan, ali tekst ponekad pati od logoreje, i radi toga se s vremenom ushit stilom istroši. moj osobni pet peeve je koliko puta Angelina pomisli nešto, i onda to odluči prešutjeti: u tekstu previše puta iskorišten manevar koji isto brzo izgubi na emocionalnom značaju.
uzbuđenje oko radnje i zapleta izostaje, jer je sve što se desi više-manje već navedeno u kratkom sadržaju na poleđini knjige, nema nekih velikih zapleta niti iznenađenja, osim toga da posve ok za jedan filozofski roman, ali letdown u kontekstu romana o ženi koja kroz pronađe sebe prisjećajući se svog prošlog života u kojem je bila vještica spaljena na lomači. također, ne mogu ga u potpunosti ni čitati kao nekakav suvremeni twist na bildungsroman, jer
u prvoj recenziji nisam previše pisala o drugoj, paralelnoj radnji, pa ću ovdje samo kratko napomenuti da mi je krivo što smo vješticu Anicu morali gledati kroz nečije tuđe oči, umjesto doživjeti svijet kroz njene, i ta umjetnička odluka mi je nejasna iz kojeg god kuta je odlučim ssgledati. ostalo je toliko neodgovorenih pitanja u vezi Aničinog života, i fokus je stavljen na nekog mlakog pisara kojemu se svidjela, svjedoka njenoj patnji i nemoći, koji ništa živo nije napravio da joj proba pomoći. zašto je on dobra figura u Aničinom životu? jer mu je bila draga? vjerujem da je Anicu bolio papak za njega, što joj znači naklonost nekog muškarca dok je krvnik muči spravama za mučenje?? girl please
njegova reinkrancija u Angelininom sadašnjem životu je također netko posve plošan i nedovoljno istražen. uz to, simboli i elementi koji povezuju prošlost i sadašnjost su mogli biti suptilniji, npr. odmah sam pri opisu znala da je on bio netko "pozitivan" u Aničinom životu. inače nemam problema kada predvidim neki budući događaj u romanu, ali u ovom tekstu je toliko malo iznenađenja da moram biti stroža kada jedno od rijetkih planiranih iznenađenja ne uspije.
sve u svemu, ako pristupite ovome kao psihološkom romanu o ženi koja navodno prolazi kroz osobni razvoj i pritom puno filozofira o smislu života, smrti i povijesti, svidjet će vam se više nego meni.
25.7.2026.
pročitala sam nešto manje od polovine romana, ali moram zapisati misli da mi ne isteknu iz glave:
stil je krasan, autorica zaista barata jezikom na zavidnoj razini i sposobna je s par riječi oslikati veoma precizne, atmosferične ugođaje — i važnije od toga, konzistentna je u tome. užitak je čitati ovu knjigu i diviti se njenom umijeću. ipak, nekih riječi je previše: previše je detaljnih opisa nezanimljivih, popratnih radnji koji ne doprinose ni ugođaju ni radnji ni karakterizaciji. pod tim prvenstveno mislim na opise konzumacije cigareta i pića, koje, s obzirom na izostanak opisa hrane i hranjenja, u dobroj namjeri možemo čitati kao znake neurotičnosti ili kaosa unutarnjeg svijeta junaka, ali na nekim mjestima je jednostavno samo zamorno.
radnja je zasad, iako spora, zanimljiva, ali fali suptilnosti: zasad, točno kao sat, u svakom novom poglavlju iz perspektive protagonistice, Angelina dozna ravno jednu šokantnu stvar koja je usmjeri na pravi put što se tiče glavnog misterija prve polovice romana, njenog misterioznog sna. sve ide savršeno ravno, bez skretanja, stranputica, slijepih ulica, a čitatelj već zna što je posrijedi jer je uzrok natuknut u kratkom opisu romana na zadnjoj korici knjige! tldr: radnja bi profitirala od malo više misterioznosti
Angelina mi nije simpatična, što bi bilo posve ok da nemam dojam da me knjiga uvjerava kako trebam navijati za nju. jasno mi je da svoju neurotičnost, pesimizam, preopterećenost sobom, nesigurnost i manjak samopouzdanja duguje , dapače, super mi je što nije . ali van toga, jednostavno ima vajb hladne i iscrpljujuće osobe. defitivno je emotivna: suosjeća sa patnjama drugih ljudi, bilo Palestinaca, bilo ljudi iz prošlosti, ali kao da ima više topline za ljude od kojih je udaljena, bilo geografski bilo vremenski, nego za one iz svoje neposredne okoline. ofc, njen manjak topline je također posljedica tih nesretnih bliskih interakcija, i navikla na takve dinamike, tako se ponaša i sa jedinom osobom koja je tretira kao ljudsko biće, njenom jedinom i najboljom prijateljicom Jasnom . s druge strane, iako Angelina tvrdi da voli i poštuje Jasnu i smatra je pametnom, očito je da je Jasna njena simbolička sušta suprotnost - dok je kodirana kao Angelina racionalna, razumna, predana znanosti, Jasni je prikazana s glavom u oblacima, bavi se ezoterijom, vjeruje u reinkarnaciju i zanimaju je površne stvari, kao izlasci, odjeća i šminka. posebno mi je ironično to što, iako se Angelina predstavlja kao racio u usporedbi s Jasnom, ono što je muči, opsjeda, i što služi kao pokretač radnje romana jesu - ružni snovi! ružni snovi bi uznemirili svakoga, ali netko poput Angeline im ne bi pridavao previše značaja: ona bi ih smatrala besmislicama, tumačila bi ih kao posljedice umora, stresa, neurednog načina života, nikako ne bi tražila nekakvo veće, ezoterično značenje u njima. povjerovala bi u to da imaju neko veće značenje tek kad bi je neki događaj u stvarnom, materijalnom svijetu natjerao na to. ali u romanu Angelina ipak intuitivno osjeća da su ti snovi važni, važniji od njenih uobičajenih snova, što se kosi s njenim početnim kodiranjem kao žene od uma i znanosti.
tldr: očito je da je Jasna samo šašava best frendica, frend verzija manic pixie dream girl trope koja služi kako bi našoj depresivnoj, pogubljenoj protagonistici unijela malo veselja u život, dala joj samopouzdanja i proširila joj vidike - što je i očito jer, u njihovim druženjima, Angelina priča o sebi i Jasna priča o Angelini, nikada o Jasni. Jasna (zasad) ostaje plošan lik o kojem ne znamo ništa osim toga da predaje engleski u srednjoj školi, te je često meta bespotrebno nesretnih poredbi u kojima se ismijavaju njeni interesi, tijelo, godine, ili geste. što su, naravno, sve samo projekcije Angelininih strahova o samoj sebi.>
ipak, glavni razlog zašto mi je Angelina antipatična je njena potreba da svima oko sebe stalno mansplaina povijesne i arheološke lekcije. nemam problema s lekcijama samim po sebi, dapače, jako su zanimljive i užitak mi je čitati ih, plus Angelinina profesija i, prema tome, profesionalna deformacija, su djelomično određene samom temom romana: kako inače suptilno utkati sve te ekspozicijske informacije o životima ljudi iz prošlosti Osijeka?
ali, kombinacija Angelinine hladnoće i superiornosti kojeg očito osjeća u usporedbi sa Jasnom, u te interesantne lekcije kodiraju određenu dozu samodopadnosti: nije toliko bitno podijeliti te priče, već demonstrirati to da je Angelina ta koja ih zna. naravno, to je također dio Angelinine karakterizacije: akademska izobrazba je jedino što joj je preostalo da si dokaže da nešto vrijedi, to je ono na čemu temelji svoju vrijednost. ali u kontekstu njenog odnosa s Jakovom, ukratko, povod njenih lekcija ne detektiram u entuzijastičnom i dobrohotnom širenju znanja, nego u osjećaju manje vrijednosti i potrebe za dokazivanjem - što je lejm. dobra karakterizacija! ali lejm osobina.
također, smiješno mi je to da Angelina nema popis svih akademskih radova koje je objavila. to mi se čini ko najosnovniji minimum organiziranosti ako se profesionalno baviš intelektualnim radom, i to što Jakov ima popis svojih radova nije ništa ekstremno niti analno. ipak, kao fellow chaotic girlie, suosjećam: kaos se svakome drugačije manifestira u životu.
i konačno, za jednu knjigu o progonu vještica, protagonistica je malo previše I'm not like other girls za moj ukus. osjećam u njenom odnosu prema prijateljici Jasni koja se voli šminkati, oblačiti i uređivati, određenu dozu prijezira prema tim tradicionalno ženski kodiranim aktivnostima. nema pravog načina za biti ženom i posve je u redu da Angelina ne prakticira te radnje ako nema interesa za njih, ali nema razloga da osuđuje žene koje to veseli.
sve ovo pišem u nadi da će me druga polovica knjige ugodno iznenaditi subverzijom gorespomenutih mana i manjkavosti, što svojih, što Angelininih. nastavljam s čitanjem!
edit: već u idućem poglavlju se rugamo Jasni jer joj je puder pretaman u odnosu na ten... umorna sam!
edit2: i Angelina ofc jednostavno MORA objasnit Jasni kako su priče o Jasninim prošlom životima besmislica... dok putuju Jasninoj vračari Celestini kako bi ona protumačila Angelinine ružne snove. ne znam kako je Jasna nije izbacila iz auta i ostavila tu pompoznu licemjerku nasred autoceste!!
edit3: i ofc da Jasna loše vozi...
sve moje prvotne kritike (u tekstu niže) nažalost vrijede i za drugu polovicu teksta. ova knjiga želi biti previše stvari odjednom, i zato ni u jednoj ne uspijeva, jer se ni jednoj ulozi ne prepusti u potpunosti. ovo je jedan psihološko-filozofski bildungsroman preokupiran ljudskom naravi i povijesti, zaogrnut u plašt povijesnog romana s nagovještajem fantasyja. stil kojim je roman pisan je krasan, ali tekst ponekad pati od logoreje, i radi toga se s vremenom ushit stilom istroši. moj osobni pet peeve je koliko puta Angelina pomisli nešto, i onda to odluči prešutjeti: u tekstu previše puta iskorišten manevar koji isto brzo izgubi na emocionalnom značaju.
uzbuđenje oko radnje i zapleta izostaje, jer je sve što se desi više-manje već navedeno u kratkom sadržaju na poleđini knjige, nema nekih velikih zapleta niti iznenađenja, osim toga da posve ok za jedan filozofski roman, ali letdown u kontekstu romana o ženi koja kroz pronađe sebe prisjećajući se svog prošlog života u kojem je bila vještica spaljena na lomači. također, ne mogu ga u potpunosti ni čitati kao nekakav suvremeni twist na bildungsroman, jer
u prvoj recenziji nisam previše pisala o drugoj, paralelnoj radnji, pa ću ovdje samo kratko napomenuti da mi je krivo što smo vješticu Anicu morali gledati kroz nečije tuđe oči, umjesto doživjeti svijet kroz njene, i ta umjetnička odluka mi je nejasna iz kojeg god kuta je odlučim ssgledati. ostalo je toliko neodgovorenih pitanja u vezi Aničinog života, i fokus je stavljen na nekog mlakog pisara kojemu se svidjela, svjedoka njenoj patnji i nemoći, koji ništa živo nije napravio da joj proba pomoći. zašto je on dobra figura u Aničinom životu? jer mu je bila draga? vjerujem da je Anicu bolio papak za njega, što joj znači naklonost nekog muškarca dok je krvnik muči spravama za mučenje?? girl please
njegova reinkrancija u Angelininom sadašnjem životu je također netko posve plošan i nedovoljno istražen. uz to, simboli i elementi koji povezuju prošlost i sadašnjost su mogli biti suptilniji, npr. odmah sam pri opisu znala da je on bio netko "pozitivan" u Aničinom životu. inače nemam problema kada predvidim neki budući događaj u romanu, ali u ovom tekstu je toliko malo iznenađenja da moram biti stroža kada jedno od rijetkih planiranih iznenađenja ne uspije.
sve u svemu, ako pristupite ovome kao psihološkom romanu o ženi koja navodno prolazi kroz osobni razvoj i pritom puno filozofira o smislu života, smrti i povijesti, svidjet će vam se više nego meni.
25.7.2026.
pročitala sam nešto manje od polovine romana, ali moram zapisati misli da mi ne isteknu iz glave:
stil je krasan, autorica zaista barata jezikom na zavidnoj razini i sposobna je s par riječi oslikati veoma precizne, atmosferične ugođaje — i važnije od toga, konzistentna je u tome. užitak je čitati ovu knjigu i diviti se njenom umijeću. ipak, nekih riječi je previše: previše je detaljnih opisa nezanimljivih, popratnih radnji koji ne doprinose ni ugođaju ni radnji ni karakterizaciji. pod tim prvenstveno mislim na opise konzumacije cigareta i pića, koje, s obzirom na izostanak opisa hrane i hranjenja, u dobroj namjeri možemo čitati kao znake neurotičnosti ili kaosa unutarnjeg svijeta junaka, ali na nekim mjestima je jednostavno samo zamorno.
radnja je zasad, iako spora, zanimljiva, ali fali suptilnosti: zasad, točno kao sat, u svakom novom poglavlju iz perspektive protagonistice, Angelina dozna ravno jednu šokantnu stvar koja je usmjeri na pravi put što se tiče glavnog misterija prve polovice romana, njenog misterioznog sna. sve ide savršeno ravno, bez skretanja, stranputica, slijepih ulica, a čitatelj već zna što je posrijedi jer je uzrok natuknut u kratkom opisu romana na zadnjoj korici knjige! tldr: radnja bi profitirala od malo više misterioznosti
Angelina mi nije simpatična, što bi bilo posve ok da nemam dojam da me knjiga uvjerava kako trebam navijati za nju. jasno mi je da svoju neurotičnost, pesimizam, preopterećenost sobom, nesigurnost i manjak samopouzdanja duguje , dapače, super mi je što nije . ali van toga, jednostavno ima vajb hladne i iscrpljujuće osobe. defitivno je emotivna: suosjeća sa patnjama drugih ljudi, bilo Palestinaca, bilo ljudi iz prošlosti, ali kao da ima više topline za ljude od kojih je udaljena, bilo geografski bilo vremenski, nego za one iz svoje neposredne okoline. ofc, njen manjak topline je također posljedica tih nesretnih bliskih interakcija, i navikla na takve dinamike, tako se ponaša i sa jedinom osobom koja je tretira kao ljudsko biće, njenom jedinom i najboljom prijateljicom Jasnom . s druge strane, iako Angelina tvrdi da voli i poštuje Jasnu i smatra je pametnom, očito je da je Jasna njena simbolička sušta suprotnost - dok je kodirana kao Angelina racionalna, razumna, predana znanosti, Jasni je prikazana s glavom u oblacima, bavi se ezoterijom, vjeruje u reinkarnaciju i zanimaju je površne stvari, kao izlasci, odjeća i šminka. posebno mi je ironično to što, iako se Angelina predstavlja kao racio u usporedbi s Jasnom, ono što je muči, opsjeda, i što služi kao pokretač radnje romana jesu - ružni snovi! ružni snovi bi uznemirili svakoga, ali netko poput Angeline im ne bi pridavao previše značaja: ona bi ih smatrala besmislicama, tumačila bi ih kao posljedice umora, stresa, neurednog načina života, nikako ne bi tražila nekakvo veće, ezoterično značenje u njima. povjerovala bi u to da imaju neko veće značenje tek kad bi je neki događaj u stvarnom, materijalnom svijetu natjerao na to. ali u romanu Angelina ipak intuitivno osjeća da su ti snovi važni, važniji od njenih uobičajenih snova, što se kosi s njenim početnim kodiranjem kao žene od uma i znanosti.
tldr: očito je da je Jasna samo šašava best frendica, frend verzija manic pixie dream girl trope koja služi kako bi našoj depresivnoj, pogubljenoj protagonistici unijela malo veselja u život, dala joj samopouzdanja i proširila joj vidike - što je i očito jer, u njihovim druženjima, Angelina priča o sebi i Jasna priča o Angelini, nikada o Jasni. Jasna (zasad) ostaje plošan lik o kojem ne znamo ništa osim toga da predaje engleski u srednjoj školi, te je često meta bespotrebno nesretnih poredbi u kojima se ismijavaju njeni interesi, tijelo, godine, ili geste. što su, naravno, sve samo projekcije Angelininih strahova o samoj sebi.>
ipak, glavni razlog zašto mi je Angelina antipatična je njena potreba da svima oko sebe stalno mansplaina povijesne i arheološke lekcije. nemam problema s lekcijama samim po sebi, dapače, jako su zanimljive i užitak mi je čitati ih, plus Angelinina profesija i, prema tome, profesionalna deformacija, su djelomično određene samom temom romana: kako inače suptilno utkati sve te ekspozicijske informacije o životima ljudi iz prošlosti Osijeka?
ali, kombinacija Angelinine hladnoće i superiornosti kojeg očito osjeća u usporedbi sa Jasnom, u te interesantne lekcije kodiraju određenu dozu samodopadnosti: nije toliko bitno podijeliti te priče, već demonstrirati to da je Angelina ta koja ih zna. naravno, to je također dio Angelinine karakterizacije: akademska izobrazba je jedino što joj je preostalo da si dokaže da nešto vrijedi, to je ono na čemu temelji svoju vrijednost. ali u kontekstu njenog odnosa s Jakovom, ukratko, povod njenih lekcija ne detektiram u entuzijastičnom i dobrohotnom širenju znanja, nego u osjećaju manje vrijednosti i potrebe za dokazivanjem - što je lejm. dobra karakterizacija! ali lejm osobina.
također, smiješno mi je to da Angelina nema popis svih akademskih radova koje je objavila. to mi se čini ko najosnovniji minimum organiziranosti ako se profesionalno baviš intelektualnim radom, i to što Jakov ima popis svojih radova nije ništa ekstremno niti analno. ipak, kao fellow chaotic girlie, suosjećam: kaos se svakome drugačije manifestira u životu.
i konačno, za jednu knjigu o progonu vještica, protagonistica je malo previše I'm not like other girls za moj ukus. osjećam u njenom odnosu prema prijateljici Jasni koja se voli šminkati, oblačiti i uređivati, određenu dozu prijezira prema tim tradicionalno ženski kodiranim aktivnostima. nema pravog načina za biti ženom i posve je u redu da Angelina ne prakticira te radnje ako nema interesa za njih, ali nema razloga da osuđuje žene koje to veseli.
sve ovo pišem u nadi da će me druga polovica knjige ugodno iznenaditi subverzijom gorespomenutih mana i manjkavosti, što svojih, što Angelininih. nastavljam s čitanjem!
edit: već u idućem poglavlju se rugamo Jasni jer joj je puder pretaman u odnosu na ten... umorna sam!
edit2: i Angelina ofc jednostavno MORA objasnit Jasni kako su priče o Jasninim prošlom životima besmislica... dok putuju Jasninoj vračari Celestini kako bi ona protumačila Angelinine ružne snove. ne znam kako je Jasna nije izbacila iz auta i ostavila tu pompoznu licemjerku nasred autoceste!!
edit3: i ofc da Jasna loše vozi...
August 13, 2024
All this talk about wondering how people enjoy the spectacle of a public execution, and yet not a single mention of Michel Foucault.
Shout out turističkom vodiču Stanku iz zahvala, koji nas je vodio na maturalac.
Shout out turističkom vodiču Stanku iz zahvala, koji nas je vodio na maturalac.
February 4, 2024
Velik potencijal, odlična tema, ali nekako šturo odrađen posao. Autorica je proučavala povijesne spise, posvetila se istraživanju uz pomoć brojnih stručnjaka i onda nekako putem malo izgubila nit. U romanu je obilje rečenica koje zaslužuju citiranje, ali ni u jednu temu nije se zašlo dovoljno duboko - niti u povijest, niti u mitologiju, niti u religiju, niti u politiku. Zbog toga roman djeluje kao tijek misli pa skače s jedne ideje na drugu. Nije loše, ali očekivala sam više.
February 9, 2024
Volim knjige u kojima se povezuju događaji iz prošlosti sa sadašnjošću, u kojima se miješaju dva različita svijeta. Ili samo naizgled različita. Ovdje su to barokni i suvremeni Osijek. Priča je to o posljednoj spaljenoj vještici u Osijeku, u 18. st. U 21. st. o njoj istražuje osječka arheologinja koja nosi isto prezime kao i vještica te se počinje pitati je li njezina reinkarnacija. Šojat povezuje snove sa stvarnošću, piše o hrabrosti žene, o njezinim strahovima, poziciji u muškom svijetu kako u 18. st., tako i danas.
Tekst mi nije bio lak za pročitati, početak mi nije bio obećavajući, ali kako se priča razvijala, postajalo je zanimljivije. Pojedini dijelovi su mučni i teški, ali takva je i priča o nesretnoj ženi, Anici Pavković.
Tekst mi nije bio lak za pročitati, početak mi nije bio obećavajući, ali kako se priča razvijala, postajalo je zanimljivije. Pojedini dijelovi su mučni i teški, ali takva je i priča o nesretnoj ženi, Anici Pavković.
May 4, 2025
Rogus is a book that grew on me deeply and unexpectedly. While it centers around the witch trials, it’s also a powerful tribute to my beloved hometown Osijek —something that made the story resonate with me even more.
Ivana Šojat is an author I admire greatly. I’ve read many of her works and have had the pleasure of speaking with her on several occasions. She is one of the most inspiring yet down-to-earth women I’ve ever met, and her presence shines through in her writing. Her books speak directly to my being, and Rogus was no exception.
It stands out for the way it blends historical fiction with deeply human themes—especially the persecution of women during witch trials, which Šojat parallels thoughtfully with modern societal dynamics. Her prose is elegant but grounded, and she has a remarkable talent for capturing both emotional intensity and historical detail without ever losing the reader.
What makes Rogus especially compelling is how it explores collective fear, injustice, and the role of women across time—all set against the backdrop of a real place, which gives it an added sense of intimacy and authenticity. It’s a novel that doesn’t just tell a story—it invites reflection and emotional engagement.
Rogus is an exceptional novel—thought-provoking, moving, and unforgettable. A five-star read for me without a doubt.
Ivana Šojat is an author I admire greatly. I’ve read many of her works and have had the pleasure of speaking with her on several occasions. She is one of the most inspiring yet down-to-earth women I’ve ever met, and her presence shines through in her writing. Her books speak directly to my being, and Rogus was no exception.
It stands out for the way it blends historical fiction with deeply human themes—especially the persecution of women during witch trials, which Šojat parallels thoughtfully with modern societal dynamics. Her prose is elegant but grounded, and she has a remarkable talent for capturing both emotional intensity and historical detail without ever losing the reader.
What makes Rogus especially compelling is how it explores collective fear, injustice, and the role of women across time—all set against the backdrop of a real place, which gives it an added sense of intimacy and authenticity. It’s a novel that doesn’t just tell a story—it invites reflection and emotional engagement.
Rogus is an exceptional novel—thought-provoking, moving, and unforgettable. A five-star read for me without a doubt.
March 20, 2024
Istinita priča o "vještici" Anici Pavković, spaljenoj na lomači (lat. Rogus) u Osijeku (18. st.).
....
Žene su podložnije grijehu, takav je stav, pronalazim. Žene su sumnjive u svim svojim stanjima. Udovice, neudane, siromašne, ali i one bogate koje se mogu same skrbiti za sebe, mršave, žene čudnih frizura, buntovne, one koje su rodile previše, ali i one koje imaju premalo djece, koje nisu rađale, one koje su se usudile zasijati polje različitim sjemenkama, koje su dodirnule mrtvu svinju, koje nose odjeću šivanu od više vrsta tkanine, žene koje imaju madež ili bradavicu, silovane žene. Sve mogu biti vještice. Dovoljno je uprijeti prst u jednu od njih. Jer svaka će naposljetku priznati. Mora priznati.
.....
Raj je možda spoznaja do koje dolazimo iskustvom, učeći iz života u život.
Pakao je možda vraćanje najstrašnijim sudbinama, iskustvima bez kojih nema empatije, shvaćanja.
...
....
Žene su podložnije grijehu, takav je stav, pronalazim. Žene su sumnjive u svim svojim stanjima. Udovice, neudane, siromašne, ali i one bogate koje se mogu same skrbiti za sebe, mršave, žene čudnih frizura, buntovne, one koje su rodile previše, ali i one koje imaju premalo djece, koje nisu rađale, one koje su se usudile zasijati polje različitim sjemenkama, koje su dodirnule mrtvu svinju, koje nose odjeću šivanu od više vrsta tkanine, žene koje imaju madež ili bradavicu, silovane žene. Sve mogu biti vještice. Dovoljno je uprijeti prst u jednu od njih. Jer svaka će naposljetku priznati. Mora priznati.
.....
Raj je možda spoznaja do koje dolazimo iskustvom, učeći iz života u život.
Pakao je možda vraćanje najstrašnijim sudbinama, iskustvima bez kojih nema empatije, shvaćanja.
...
May 8, 2026
ovo je baš bila tematika kojoj sam se izuzetno veselila čitati, ali je na kraju ispalo jako šturo o nedorečeno. oh well.
December 18, 2024
Dvije struje radnje, prva je suvremena i prati osječku arheologinju, druga je novovjekovna radnja koja prati osječkog pisara. Protagonistica propituje odnos s partnerom s kojim se ne snalazi u komunikaciji, propitkuje odnos s roditeljima, karijeru.. prikaz njihove svakodnevice, otuđenih odnosa.
Druga linija radnje smještena je u osamnaestostoljetnom Osijeku. Opis ambijenta kvalitetno dočaran, osobito vlažnost, blato i hladnoća podzemlja što me asociralo na zagrebački Tunel Grič i na pulske podzemne tunele. Studen i vjetar šibajući gotovo da su se mogli osjetiti, i toplina zagušljive kavane. Lako se uživjeti uz ovakve opise. Pisar propitkuje moral i kršćanski nauk, vlast i slučaj inkvizicije.
Malo dijaloga, dosta unutarnjih monologa, promišljanja o povijesnim temama. Vjerodostojno je prikazan posao arheologa, s čime se lako poistovjećujem. Nema puno radnje, puno zbivanja u romanu što mi se dopalo, prikazuje realnost življenja, poglavito u prvom dijelu romana gdje je prikazana kolotečina, ambijent stana kojeg dijeli s partnerom reflektira njezino unutarnje stanje.
Druga linija radnje smještena je u osamnaestostoljetnom Osijeku. Opis ambijenta kvalitetno dočaran, osobito vlažnost, blato i hladnoća podzemlja što me asociralo na zagrebački Tunel Grič i na pulske podzemne tunele. Studen i vjetar šibajući gotovo da su se mogli osjetiti, i toplina zagušljive kavane. Lako se uživjeti uz ovakve opise. Pisar propitkuje moral i kršćanski nauk, vlast i slučaj inkvizicije.
Malo dijaloga, dosta unutarnjih monologa, promišljanja o povijesnim temama. Vjerodostojno je prikazan posao arheologa, s čime se lako poistovjećujem. Nema puno radnje, puno zbivanja u romanu što mi se dopalo, prikazuje realnost življenja, poglavito u prvom dijelu romana gdje je prikazana kolotečina, ambijent stana kojeg dijeli s partnerom reflektira njezino unutarnje stanje.
Displaying 1 - 8 of 8 reviews