Nisam planirala baš ovako brzo da je pročitam, al mi je bilo teško ispustit je. Rano sam naslutila zašto se zove Kopča, pa ipak mi to nije umanjilo emociju na samom kraju knjige. Vrlo pitak stil, jednostavan, ali mislim da je takav i najbolji za ovakve teme. Voljela bih malo više znati o političkim temama koje se provlače ovdje, tačnije o političkoj sceni Srebrenice prije rata, na samom početku i tokom rata. Uglavnom sam bila fokusirana na ove lične životne priče preživjelih i haška svjedočenja i presude, osjetim da imam taj gap po pitanju poimanja lokalne i državne politike osviještenih bošnjačkih intelektualaca koji su tamo živjeli, ali pitanje je da li će se taj gap ikad popunit jer tih ljudi više nema da o tome pričaju i svjedoče. Ono što govore oni koji su ih poznavali mi je nekako nedorečeno, posebno u ovoj situaciji gdje djeluje da je Nirhin otac dosta pošteđivao svoju porodicu u vezi tih stvari. Govoreći o bošnjačkim intelektualcima, nekad osjećam da se naša nacija nikad nije oporavila od gubitka velikog broja vrlo vrijednih ljudi među nama u periodu '92.-'95. i pitam se gdje smo mogli biti sad da ih imamo... Ova knjiga je podsjetnik i na to.
[U 2026. odustajem od ocjenjivanja knjiga.]