„Ако се правимо да је све у реду, све ће бити у реду.“ Ноћ пре пада у реку је прича о гранању трансгенерацијских траума и изазовима које оне творе у тзв. обичном животу тзв. обичне породице. Али није овај роман само о томе. Дубравка Ребић је у њега уткала и разне друге, пажљиво одабране и вешто написане – мотиве и слике. Овај роман-албум обухвата период од скоро једног века. У те су се године сместиле породичне сторије, документи времена, сећања. Свака слика-ситуација-прича уводи нас у епизоду из живота породице за коју се, ту породицу, можда запитамо: јесмо ли им (били) у кући? — Бојан Кривокапић
Ако се правимо да је све у реду, све ће бити у реду – неизговорен, али свеприсутан принцип функционисања многих прошлих и садашњих породица. Принцип којем Дубравка одважно излази на црту истражујући да ли је и како је могуће прекинути генерацијски низ скривања, насиља и потиснуте туге. Док читате Ноћ пре пада у реку, буде вам мучно, али вам истовремено буде и омамљујуће лепо. Толико лепо да пожелите да заувек, лагани, плутате на њеним таласима. — Сташа Вукадиновић
Дубравка Ребић је суверено показала на који начин се може прићи турбулентној историји двадесетог века на Балкану, не улазећи у непотребне истине и одушевљена клања која су нас свакако обележила, али су заправо породичне приче оно што нас као индивидуе непрекидно и изнова ствара. Приповедајући суверено, кратким поглављима која се често приближавају поезији, Дубравка Ребић је успела да се удаљи од епске форме карактеристичне за жанр, и да је готово изједначи с најбољим примерима високог модернизма карактеристичним за другу половину двадесетог столећа. Убеђен сам да ће овај текст бити пажљиво и дуго читан. — Владимир Арсенић
Дубравка Ребић (1990) рођена је и одрасла на Лиману један. Дипломирала је журналистику на Филозофском факултету, а мастер студије из маркетинг менаџмента завршила је на Факултету организационих наука у Београду. Неуспешно се бавила модерним балетом, писала музичке и филмске рецензије, радила као копирајтерка и родила једно легендарно дете.
Napisati roman koji pokriva skoro jedan ceo vek i ima stranica gotovo koliko jedan vek ima godina, ambiciozan je poduhvat, čak i da to nije bio izvorni naum. Pritom, ukoliko se svemu tome pridodaju elementi porodičnog romana, koji obuhvataju ne samo intimističku prizmu, već i važne istorijske događaje, izazov postaje još veći, odnosno, nezgodniji.
Gde su, dakle, mogući problemi?
Prvi je, verovatno, jasan – ukoliko postoji težnja, ma kako god ona bila izražena, da se prikaže neka vrsta istorijskog totaliteta ili čak kretanja, i to u transgeneracijskim okvirima, potrebno je to razviti na mnogo više strana – možda i tomova. Dobro, odmah čujem kontraargument – zašto bi neko uopšte mora da prihvati ovu postavku? Ukratko – ne mora, ali svaki odabir (uključujući i odabir dužine dela ili postojanje povezanosti između celina), utiče na razumevanje celine. Ukoliko će nam haiku doneti isto ono (ili možda čak i više!) što nam može doneti roman od nekoliko stotina stranica, treba poći za kraćom formom. Ako za nešto mislim da je univerzalni savet za pisanje to je da je dobro pisanje – sažimanje. Ipak, iako je forma ove knjige zanimljiva i narativno podsticajna (prisutan je ne samo veliki vremenski raspon, već su celine iskazane kroz različite pripovedače), nisam siguran da je to dobro rešenje za ono što je mogla da bude.
Tu se krije drugi mogući problem – ukoliko već ima više različitih perspetkiva, zašto sve zvuče isto? Bez obzira na iskustvo, vreme i kontekst – one su jednobojne. Pritom, stilu Dubravke Rebić nedostaje snaga individualnog, osobenog izraza – mada se ne može reći da rečenice nisu fokusirane i zaokružene, ali u njima nema nečeg neočekivanog, upečatljivog. S tim u vezi – futur u prošlosti mi se svideo, ima pokretačku snagu. Neko može da pomisli da je ova vrsta ujednačenog govora zapravo zamaskiran govor pripovedačice-autorke koja tako koristi tragove sopstvene porodične istorije i od njih tka romanesknu celinu, ali ja ne bih išao u tom smeru, jer je to jedna od onih izjava koje zvuče dobro, a znače ili malo, ili nimalo.
A tu se možda može naći i ono što još može da kopka nekoga – šta je sve izostavljeno? Jasno je i vrapcima na grani, pa i svim putnicima dobronamernicima u teoriji, da je i ono što je izostavljeno u nekom delu, prisutno svojim odsustvom. Ipak, nemaju sva izostavljanja isti status, neke informacije imaju podrazumevan karakter, neke apsolutno nemaju. Ovde je prilično zanimljiv neujednačen pogled na istorijska zbivanja. On nije ideološki nakostrešen, ali jeste čudno selektivan – na primer – ceo Drugi svetski rat se elegantno preskače, da bi se izneo niz svakodnevnih neprijatnosti iz doba SFRJ, a tu je i, razume se, repertoar vezan za bedu devedesetih (ali i pokoji srećni trenutak, kao što je osvajanje Svetskog prvenstva u košarci 1998. godine), a na samom kraju, vožnja Bežanijom i niz smrti.
U vezi sa tim, mogao bih skrenuti pažnju na četvrti problem – ova knjiga bi bila mnogo uravnoteženija da je više pokazivala, a manje kazivala. Ponešto bi moglo da bude prikazano znatno suptilnije – na primer, prizori vezani za (inače zanimljivu) magiju bilja ili Obradovo silovanje Stane tokom prve bračne noći (8). Da se razumemo, razmere gnusnosti patrijarhata su teško pojmljive, ali kad junakinja kaže: „Moj otac je jedared rekao: 'Ako žena ne valja, bolje da joj umre čovek'” (14), apsolutno je jasno na koji i kakav se svet upućuje, a bilo je jasno i već u odnosu na priču o nesrećnoj Stani, koja je u braku zarobljena...
No dobro, da se ne stekne pogrešan utisak, mnoge će ova knjiga da dirne i dobro je da je tako. Ona govori o mukama, pa i srećama, koje su bliske većini žitelja ovih prostora. Međutim, čak i da lokalni kontekst izostaje, opšte stanje je tu i može da budi različita osećanja. A tu je i završna napomena, možda donekle i očekivana, ali ne i zbog toga manje emotivna, u kojoj autorka otkriva da je autorka iskoristila glas svoje bake za oblikovanje više junaka, čitajući njen dnevnik.
Mogu zamisliti da bi ovaj tekst mogao, uz visprenog dramaturga, da lepo (po)stoji na sceni. Ne mogu da se zakunem, ali moja mašta navija.
Ali, u celini – ovo je knjiga kojoj, uprkos trenutnoj veličini, nedostaje ujedno i sažimanje i dopisivanje. Ovo što sam napisao nije nikakvo podmoranje, samo želja da se vredna književna teritorija još bolje pokrije.
Toliko nežno.. stil koji sadrži repeticije i ritmiku čini da se pojedini delovi čitaju kao poezija. To su moji omiljeni🤎 Ono što mi je fascinantno kod ovog dela je činjenica da je satkano od nekakvih ispovesti članova porodice, te su kao pripovedači veoma nepouzdani i pristrasni. Ne možemo biti sigurni u postupke, ne možemo ništa uzimati zdravo za gotovo, ali možemo osećati njihove priče i locirati ih u sopstvenom životu.
“U ovoj zemlji ništa nije po zasluzi nego moraš biti nečiji miljenik, a da bi to postao ne smeš biti bolji od njih.”
Ima nečeg lirskog i poetičnog u ovom romanu. Kratko je i sadržajno, neke stvari su možda samo naznačene i prebrzo prelazimo. Međutim, mislim da je u kratkoći, ipak, sadržano sve što treba. Refreni su dosta efektni.
Citljivo, zanimljivo, a istovremeno potresno i tesko stivo. Psiholoski dobro portretisani likovi, vrlo lako se uziveti u zivotnu pricu svakog od njih i prizvati svoja secanja i neresene zivotne dileme. Izuzetak je jedino lik Sonje, koji mi je ostao nerazjasnjen i nedovoljno autentican. Da li je ostala sa Edinom i nastavila da odigrava traumu koja joj je ostala u porodicnom nasledju ili je dalje nastavila sama?! Pred kraj Sonja govori o tome da ce se buditi pokraj njega jos 30 godina, a na samom kraji da je dosta nesrece i da nece ziveti sa onim ko je ne tretira kako zavredjuje. Da li je prelomila na samom kraju i ostavila ga?
Sve u svemu, Dubravka pise zanimljivo i ubedljiv je pripovedac. Lako razvija pricu i vuce vas da okrecete naredne stranice i saznate "sta je bilo posle?" 😀
Na koncu, pored Stase Vukadinovic jos jedna Novosadjanka koju cemo podrzati u daljem pisanju. ♥️
"The Night Before Falling into the River" is a short novel by Duvravka Rebić.
Different narrators, all related to each other, tell the saga of a family that begins back in 1927 and ends in the 21st century, more precisely in 2017.
Obrad and Stana are a married couple from the so-called marriage of reason, not of love. They have two children, Anica and Vid, different like all children in every family. Obrad is a teacher, while Stana is a housewife. Obrad favors Anica because she is more successful at school, and he humiliates and mistreats Vid, as well as his wife Stana.
Further events only lead the main characters further into the abyss.
Beautifully written, short chapters that resemble poetry, but painful, sad and difficult to read.
~ Ako svet smatra da je moj otac izuzetno mudar i blag, mora biti da sa mnom i s majkom štošta ne valja. Ali ako se dovoljno potrudimo, postaćemo bolji ljudi. Možda je potrebno da vežbam više i da se majka češće osmehuje. Možda je majčina jutarnja molitva, zapravo, preslišavanje. ~
~ Previše nas je stradalo. ~
~ On je umro u februaru, a ona u aprilu, kad cvetaju ljubičice. Mila moja majčica. Pokošena bolešću, izjedena iznutra, ode mi tek tako. Pod prstima premećem njenu brojanicu i čekam da se probudi. ~
sviđa mi se tema knjige, mada mislim da je mogla da bude urađena mnogo bolje. npr. svi likovi su zvučali manje-više identično osim anice koju sam uvek prepoznala jer je zvučala narcisistički, taj mentalitet koji ona i njen tata obrad imaju svugde bih prepoznala. noviji likovi su mogli da budu više odrađeni, jer odjednom imam čitavo poglavlje od anicinoj unuci i njenom odraslom životu, a do pre dva poglavlja je spominjana kao beba.
vida sam mogla da namirišem odmah sa početka knjige; znala sam šta je.
prvi put da mi se svidela knjiga odmah na pocetku. sto se tice nje, u dosta stvari sam se pronasla i iz svake druge strane sam izvukla neki citat... 3,50 je ocena, jer nije probudila onaj WOW momenat u meni.
S početka neobećavajuće ali... duboko, potresno, duhovito. Jasno objašnjeni likovi koji uglavnom ne vrše introspekciju, za sve je kriv neko drugi i neki niz događaja, nikako oni sami. Jedino kod Sonje vidim pogled u sopstvene izbore. Ovo je moj prvi susret sa Dubravkinom prozom i dopada mi se.
Jako lepo prikazan princip prenošenja transgeneracijske traume kroz sudbine jednog porodičnog stabla, od oca i majke, brata i sestre do unuke koja pokušava da prekine taj lanac. U priču su utkana i neka obeležja određenih društveno-političkih trenutaka u našoj istoriji mada ipak samo uzgredno. Bolna i dirljiva.