Sara na svirci ima susret sa osobom iz prošlosti koja nosi ribu u rancu, riba oživi i ugrize je za ruku. Sara se budi sledećeg jutra sa bolom u ruci i shvata da je prethodne večeri granica između sećanja, realnosti i fikcije prestala da postoji. Sara pokušava da nastavi normalno sa svojim životom ali njena sećanja koja u sebi nose nerazrešene traume iz prošlosti je sve više stežu i ubacuju u vrtlog koji se kreće između jave i sna.
Nađa Petrović (rođ. 1997) završila je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, kao i master iz filmske i TV režije, na istom fakultetu.
Sa šesnaest godina osvojila je treće mesto na konkursu Mladi književni supertalenti kad joj je objavljen roman „To je to“. Njene priče objavljene su u zbirkama priča Priče sa gradskih ćoškova, Studentske priče i Mokri(n) čvor.
Po njenim scenarijima snimljeno je desetine kratkih filmova koji su prikazani na preko 100 festivala širom sveta i nagrađivani su na Sarajevo film festivalu, Les Arcs festivalu u Francuskoj, Martovskom film festivalu, Beldocs film festivalu. Za film “Sve kako treba” dobila je nagradu za najbolji scenario na festivalu Bašta fest.
Režirala je kratke igrane filmove i kratki dokumentarni film “Drugi avgust”, koji je imao premijeru na Martovskom filmskom festivalu 2023. godine.
Jedan deo populacije, bar što se tiče javnog diskursa, kao da je u senci. Te tinejdžeriske, zatim rane dvadesete, te ranjive godine- ličnost formirana a nije formatirana, misliš da znaš sve odgovore a ne znaš ni koja su pitanja, onda, u jednom momentu, pomisliš kako ne znaš ama baš ništa i plašiš se, strah te obuzima, parališe, strah od budućnosti, prošlosti, trenutnosti; strah te je samog sebe i za samog sebe, anksioznost uzima maha i ne pušta, ceo svet vidiš kroz zavesu, svi oni znaju da žive, a ti jedva preživljavaš.
Sve bi ovo moglo da se obradi na krajnje patetičan način, utabanim putem sažaljevanja. Samim tim je krajnje impresivno da autorka "Meduza" ne sklizava u kliše, već skoro savršeno žonglira sa analitičkim i osećajnim. Ima tu emocije, nežnosti, ranjivosti ali, pre svega, trezvene opservacije činjenica. Tako je kako je. Dignitet, pre svega.
Reći će, sada već tradicionalno, dobili smo novi glas na sceni, ali, da se razumemo, gospođica Petrović nije početnik, iza nje je pozamašno iskustvo, osećaj za dramaturgiju je vidan, oni famozno zanatsko trojstvo uvoda, razrade i zaključka živi aktivno u njoj. Kovanica "mladi stručnjak" se ovde može upotrebiti bez nelagode.
Ako tamo negde postoji Sali Runi koja ovde ima armiju vernih čitalaca, sada i mi imamo, našu, milenijalku, jednu od onih Normalnih ljudi, voljnu da se posveti temama željnim nužne i dužne pažnje." Oni koji će u "Meduze koje žive zauvek" videti začetak afirmacije zanemarenih treba da uživaju, ostali mogu da pozdrave nešto novo, što se tiče autorke- njoj slobodno možemo poručiti:"Dobro nam došla".
Kao lepa haljina šivena u kućnoj radinosti, a šnajderka talentovana, samo malo preambiciozna.
Pohvalno je što je Nađa Petrović našla umetnički izraz, to jest što je imala hrabrosti da umetnički oblikuje mladalačku egzistencijalnu teskobu umesto da posegne za najjednostavnijim i ovih dana najpopularnijim rešenjima. Verujem da će biti više onih koji će se pronaći u prošlogodišnjem romanu Filipa Grujića (nisam čitala, samo prelistala), nego u njenom, ako poredimo generacijski. Dakle, ne podilazi publici nego nastoji da izgradi autorski identitet, i na tome joj svaka čast.
Smetale su mi neke nedoslednosti, nelogičnosti i rupe u narativu – stekla sam utisak da je malo falilo da se to ispegla pa ne razumem zašto nije.
I nisam naišla na sličnosti sa Sali Runi, a znamo da ja (nažalost)volim Sali Runi. Formalno, tematski, stilski, ne vidim srodnosti, i drago mi je zbog toga, između ostalog i zato što ovde osećam neku lokalnu notu koja mislim da je dobro da postoji, naročito u stvaralaštvu mladih autorki i autora.
Gotovo svi utisci u vezi s ovom knjigu počinju na sličan način "ono što je počelo kao tinejdžerska drama i prikaz jednog mladalačkog iskustva, preraslo je u nešto mnogo dublje, intimnije, kompleksnije" i zaista je jasno zašto je to tako. Ovaj roman počinje pričom o djevojci koja završava srednju školu i nalazi se na svojevrsnoj raskrsnici, a ta raskrsnica obilježena je nekim očekivanim znakovima za taj životni period. Ali isto tako, već od početka, možemo da naslutimo nešto mračno što usmjerava i što je u nekoj mjeri već usmjerilo život i postupke protagonistkinje. Pa tako, dobijamo roman u kojem se prepliću, bez jasno definisanih granica, sadašnjost i prošlost, aktuelna i moguće verzije stvarnosti, porodično i lično... Ima zaista i te kako pohvalnih poteza i momenata, od učitavanja svojevrsnih paralela između slikarskih postupaka svojih junaka i načina na koji je sama autorka oblikovala priču, preko potenciranja odnosa između aktuelizovanog i mogućeg (koji su, priznajem, ono na šta često padam), osjeti se u njenom pisanju zaista neka srčanost, neka mladalačka snaga, razigrana doza bunta i volja da se uhvati ukoštac sa mnoštvom suštinskih pitanja, a sve to, najčešće, obavijeno velom nekakve neopterećenosti i nepretencioznosti. Ipak, kao da je toj silini nedostajalo malo usmjeravanja i oblikovanja, pa se u nekim momentima nedefinisano rasprši, zbog čega se pojača taj utisak nezrelosti izraza (što ne mora uvijek biti nužno loša stvar). Mislim da ovaj roman ide u red onih koji su mi mnogo draži na nekom ličnom i duboko intimnom nivou nego što su do kraja i bez zamjerke uspješno realizovani. Recimo da bih voljela da sam imala ovaj roman kad sam tek ulazila u dvadesete.
"Komšija je dobar dok ne počne da urliče. Trčanje je lako dok se ne zadišeš. Kosti su jake dok ih ne polomiš. Bolnice su zgrade dok u njih ne uđeš. Telo je dobro dok ti ne otkaže. Meduze žive zauvek dok ih ne uhvate."
Uh, ne bih znala reći da li mi je roman došao baš u pravom ili, pak, u nezgodnom životnom trenutku, ali kako god, dobro mi je došao jer u posljednje vrijeme se suočavam gotovo s istim iskušenjima kao i protagonistkinja Sara. Gubitak bliske osobe, "otkazivanje" tijela i spoznaja sopstvene smrtnosti, žal zbog neostavljanja nikakvog "traga", pitanja smisla i života poslije smrti, strah od samog života kao takvog, pa do iskustva same lumbalne punkcije i razloga/posljedica takve intervencije. Naravno, nije isto kad se s ovim dilemama suočite u dvadesetim i pedesetim godinama, a opet, iznenađujuće, jeste. Samo su neke okolnosti drugačije, ali pitanja su ista.
S obzirom na tu dubinu uvida i brzo stečenog životnog iskustva, sve pohvale za ovu mladu autorku. Osim, dakle, što je za mene tematski ovo bio pun pogodak, s književnog aspekta, takođe, zaslužuje pohvale. Nađa Petrović piše jednostavnim stilom koji drži pažnju jer isporučuje vrlo filmične scene, prisutan je i izražen osjećaj za dramaturgiju, radnja je vrlo živa, dinamična, aktivna,.. Moderan, milenijalski roman o odrastanju, egzistencijalnim pitanjima, životnim prekretnicima iz pera autorke, iz ženskog spoznajnog iskustva kakav nam je nesumnjivo bio potreban na ovim prostorima. Ima ovdje i opštih mjesta, ali upečatljive interpretacije, mnogo pokrivenih tema (koje prate odrastanje u najširem smislu: prijateljstvo, zaljubljivanje, preispitivanje sopstvene vrijednosti i značaja, strah od prosječnosti i nezapaženosti, razvoj afiniteta i motivacije, odnos sa roditeljima i uopšte odraslima, a ne samo vršnjacima,..), pa i nepatvorenog, pomalo stidljivog humora skrivenog pod plaštom mladalačkog senzibiliteta koji kruto i tvrdoglavo štiti ozbiljnost i konačnost misli. I da, ne bih vrijednost ovog romana neopravdano i isključivo svela na mlađe generacije iako se na samom početku čitanja stiče utisak takve namjene i iako smatram da ga one ne smiju zaobići, svojom slojevitošću i analizom, mnogi će se moći poistovijetiti s glavnom junakinjom, a zar se upravo u tome ne ogleda najveća vrijednost nekog književnog djela.
Poznanica je napisala kako je odustala od kupovine i čitanja ove knjige smatrajući da je u pitanju adolescencija koju je prevazišla, pa s tim u vezi želim da dodam sljedeće: jeste adolescencija, ima nedosljednosti svojstvenih adolescenciji, ima stvari i koje smo (starije generacije) bez sumnje prevazišli, ima i onih koje nam povremeno idu na živce, ali to je ona adolescencija posebnih i zrelih, ona koju voliš da pročitaš, a onda jedva čekaš da ti dijete dođe u period kad će joj trebati i kad ćeš joj dati da čita, ona adolescencija poput The Perks of being a Wallflower, samo savremena, ovdašnja, iz ženske perspektive. Tako da, nisam sigurna da je sav "hajp" u vezi s ovim djelom pretjeran.
Mene, iz potpuno sebičnih razloga, proganja pitanje konačne Sarine dijagnoze i da imam priliku, to bih prvo pitala autorku. 😊
Čuti tinejdžerski glas u domaćoj književnosti nije uobičajeno, posebno u ovako ozbiljnom i, od strane kritike, podržanom romanu.
Na početku Meduze izgledaju kao ''coming of age'' priča glavne junakinje Sare, koja upravo završava srednju školu i želi da upiše slikarstvo. Njena svakodnevnica je prilično tipična: obiluje druženjem sa vršnjacima, iako su motivi tog drugarstva često upitni (sasvim normalno za te godine), patnjom za bivšim momkom (raskid u ovim godinama je sinonim za katastrofu), nesnađenosti i malim pobunama u potrazi za sopstvenim pečatom u društvu u kojem su svi posebni.
Međutim, u jednom trenutku dešava se zaokret, kada Sara ispolji simptome teške bolesti, a samim tim njen um biva preplavljen mislima o smrti, tom ultimativnom strahu koji utiče na naše odluke, stavove i samo postojanje.
U sjenci ovog straha, koji se prepliće sa željom za životom, jednako kao i sa strahom od istog, Sara pokušava da prebrodi teret bolesti, očekivanja (svojih i tuđih), trauma iz prošlosti, te da spozna, makar naznake o smislu postojanja.
Autorka Nađa Petrović, jednostavnim i intimnim jezikom, dala je glas tinejdžerima, a nama starijim čitaocima dala utjehu i spoznaju da se u tim godinama još uvijek nismo poznavali dovoljno, te da sebi možemo oprostiti sve one situacije kojih se, ponekad u sjećanju, pomalo zastidimo.
Muke odrastanja kroz runijevsku relacionu hiperanalitičnost sa proplamsajima mošfegovskog telogadija. Nažalost, ništa mi nije naročito držalo pažnju, ni tematika ni stil. Previše je banalno, ali bar nisu nekakva smatranja o svetu & životu sredovečnog strejt muškarca (to me čeka s preostalim romanima iz užeg izbora; zašto to sebi radim, ne znam). S druge strane, podsetilo me da treba čim pre da čitam The Body in Pain: The Making and Unmaking of the World.
"Hajp" napravljen oko ove knjige je u velikoj meri nepravdan. Jedva sam čekala da čitam, jer mi je marketing knjige odavao utisak da je delo odlično, i da će mi se mnogo dopasti. Svaka promocija mi je bila jako simpatična. Iako je autorka tvrdila da je Knausgor na nju izvršio neku vrstu uticaja, ili bio inspiracija, po meni je ovo neka trivijalna, domaća varijanta romana Sali Runi. I to je realna slika, naših spisateljica i pisaca u odnosu na neke u Irskoj, ili bilo gde u svetu. Kao i u drugim profesijama - "ne dobacujemo". Intimistička proza je prihvatljiv oblik umetničkog izražavanja, stilski je lepo uobličen, i zanimljiv čitalačkoj publici. Likovi su dosta dobro razrađeni.
Medjutim previše je delova teksta u kojima se svet viđen očima tinejdžera, prikazuje banalno i vulgarno, a to mi se nije dopalo u romanu. Podsetilo me je na banalni scenario i banalnu filmsku produkciju u poslednjih 30-ak godina koja dolazi sa naših prostora. Podsetilo me je na naša dva proslavljena autora, i profesora Univerziteta, koji su svoj "super razradjeni scenario" odneli u SAD, gde su dobili ocenu, da to još uvek nema oblike scenarija, nego da je to "koncept".
Medjuljudski odnosi, čak i kada su toksični, nisu tako banalni, i ljudi nisu do te mere površni niti vulgarni, kako su prikazani u romanu. Smatram da to ne može biti "namerno". To je isključivo rezultat lošeg pristupa ili linije manjeg otpora, ili niskih kriterijuma. Jasno je da je TO (u romanu) svet viđen i doživljen očima ranjive tinejdžerke, depresivne ili nesnađene, u velikom rakoraku i sa svojim emocijama i sa svojim vrednostima. Nas, čitaoce ti svetovi ne bi trebalo da zanimaju, osim u svrhu da objasnimo tinejdžerima zablude (kao jedna od najiritantnijih, izdvojila bih scenu gde Sara opisuje kako doživljava Viktorovu majku. Kao ženu koja cigaretu drži izmedju malog i domalog prsta da bi imala slobodan srednji prsta za pokazivanje i komunikaciju. Odrasli zreli ljudi tako, ipak ne komuniciraju. Samo nezreli. Potrebno je objasniti tinejdžerima da svet ne funkcioniše tako). Takva slika sveta u romanu, potencirana je do te mere, da ne bih preporučila ovo delo nikome za čitanje, a ponajmanje ukoliko film ili književnost može da poremeti vaše raspoloženje.
волела бих да некад баталим књигу чим схватим да ми се не свиђају ни стил писања ни опште-месташења а тема још мање јер бих онда избегла да прочитам роман о неснађеној тинејџерки (букв ја) који нема апсолутно никакву дубину али има бесмислене описе и флоскуле од којих могу само да преврћем очима
једина добра ствар је што сам научила (хвала гуглу) да заправо постоје медузе које у теорији могу да живе заувек
Doći će trenutak kada će za Nađu moći da se kaže da je srpska Sali Runi, siguran sam. Za sada, mogu da je opišem kao fuziju Sali Runi i Džona Grina, a s obzirom na to da volim oba autora, jasno je da imam prilično pozitivno mišljenje o njenom romanu prvencu. Jako mi je drago što su neke škole odlučile da ovaj roman poklone svojim đacima, jer je stvarno jedan biser omladinske književnosti (posebno na našem podneblju, ali daleko od toga da je ovo književnost samo za mlade), i jeste knjiga koju će tinejdžeri čitati i voleti.
Nađa Petrović je scenaristkinja, i to se vidi, posebno u načinu na koji gradi priču i dijaloge. Prva stvar koju sam primetio jeste koliko dijalozi deluju prirodno i neisforsirano - njeni likovi govore jezikom koji čujemo na ulici, što je vrlo osvežavajuće u moru novih domaćih romana koji zvuče zaista izveštačeno. Već od samog početka romana Nađa nam predstavlja simbol meduza i riba, nešto što će nas pratiti kroz ceo roman, i ovo je nešto što ja jako cenim u književnosti - simbole koji su taktički stavljeni tu gde jesu i koji se zaokruže do samog kraja romana. Evidentno je koliko je Nađa razmišljala o celoj priči i kako da je kompletira; ona nije “Meduze” pisala samo sa zapletom u glavi, već je polako razvijala kako Sarinu priču, tako i stil kojim se služila. Sa te strane, zaista moram da pohvalim Nađu jer nisam očekivao da će roman biti slojevit na takav način.
Što se tiče tema, ne znam da li da pohvalim autorku ili da se naljutim na nju jer je moj već postojeći strah od smrti uspela da stavi na papir i da me natera da se zapitam o istom više puta u toku romana.
Njen glavni lik se često pita šta to, i da li uopšte nešto, postoji posle smrti. Naljuti se kada joj kažu da kada umreš - to je to. Vidi dim cigarete u kući i odmah krene da razvija filmove šta će se desiti ako se kuća zapali. To nije moje iskustvo kao tinejdžera, već sad, što sam stariji, sve se više pitam oko ovih stvari. I sama tema bolesti je takođe jako lepo i kompleksno razvijena, i povezana sa pređašnjom temom. Baš kao i ova tema, a i sami dijalozi, i život mladih beograđana je prikazan na vrlo realan način. Tinejdžeri koji su nesnađeni, tinejdžeri koji svoje odluke donose u odnosu na ono šta njihovi roditelji ne žele. Odlično je i to kako je priča sa Larom razvijena, ali neću spojlovati ništa. Zanimljivo je da lik Lare nije napisala kao rođenu sestru ili najbolu prijateljicu, što bi verujem većina mladih pisaca uradila jer je prosto najlakše, nego je osmislila kao sestru od tetke - sitnica koju mnogi neće ni primetiti ali koja se meni lično dopala jer mi je roman učinio realnijim.
Verujem da će Nađa procvetati tek posle “Meduza”. Ali mi je potpuno jasno zašto je nominovan za Ninovu nagradu, i sa potpunim pravom je. U moru jednim te istih romana na našim prostorima, od kojih je bar 50% napisano prepotentnim stilom u želji da zadivi čitaoce, Nađa bira realan pristup, down-to-earth dijaloge i teme o kojima svi mi razmišljamo. Sve u svemu, preporuka od mene.
Fino piše Nađa. Toliko da se zamislim i zapitam da li ja sam ja bila toliko anksiozna, sumnjičava, razmažena (da Sara, glavni lik jeste u pojedinim momentima bila ovakva) i ponekad uskogruda u tinejdžerskim godinama? Ova knjiga je super podsetnik da nikad ne želim da se vratim u taj period.
Roman, (Meduze žive zauvek dok ih ne uhvate) govori o sazrevanju i odrastanju protagonistkinje. Tačnije o prelazu iz poslednje godine tinejdžerskog doba u prve godine mladog odraslog doba, na prvi pogled se naslućuje da će neke od glavnih tema biti:
* donošenje odluka, * nošenje sa promenama, * samootkrivanje, * prihvatanje da nemamo kontrole nad mnogim stvarima u životu * i preuzimanje odgovornosti za ono malo stvari nad kojima imamo uticaj.
Kroz protagonistkinju, Saru, ispričana je jedna individualna priča koja je na mnogim delovima univerzalna sa iskustvom odrastanja momaka i posebno devojaka na Balkanu pod uticajem kulture represije. Kod nas se jednostavno ne priča o mnogim stvarima koje mogu duboko uticati na formiranje ličnosti – smrt bližnjeg, mentalna i fizička bolest, seks, zbrkani međuljudski odnosi – mnogo je češće da osoba nađe neki alternativni vid nošenja sa ovim situacijama, neretko se okrećući zavisnim supstancama.
S jedne strane, ova knjiga je teška u smislu da čitalac prati anksiozne i negativne misli protagonistkinje koja još uvek nije sigurna povodom svog mesta u svetu, pa ni povodom svog identiteta, a s druge strane je jako emotivna, otvorena i ranjiva knjiga u kojoj će se dosta tinejdžera, pa i mladih odraslih ljudi pronaći. Lako je poistovetiti se sa osećajem bespomoćnosti, i izgubiti se u prerazmišljavanju o tome čemu sve, zašto raditi bilo šta ako je kraj isti, po čemu je moj život vredan življenja?
Autorkin odgovor me je podsetio na mešavinu „Između Činova“ V.Volf i filozofiju „loše vere“ Sartra; Preuzmi odgovornost za svoj život, upoznaj sebe kroz donošenje odluka, živi sa njima, i uživaj u momentima „između činova“ jer je bitno naći ono što je tebi bitno, bitno je početi uprkos saznanju da je kraj evidentan. Jedino što mi je prismetalo je ton, koji postaje previše tmuran ali i ravan, pa se malo gubi emotivna povezanost sa protagonistkinjom, ali to će kroz češće pisanje nestati. Finalne misli : bila je dobra knjiga ali me zanima o čemu će sledeće Nađa pisati jer ima oko za detalje koje gradi dobre likove, samo treba naći dobru priču koja bi išla uz njih.
Ovo je još jedan od onih romana u koje sam se zaljubio na prvi pasus. To je bilo to. Totalno ću vas skrenuti sa prave staze, ali moram reći da sam na trenutke u nekim rečenicama ili njenim delovima nalazio duh i šmek Valjarevićevog Dnevnika druge zime.
Elem, smrt drage osobe prestavlja najstresniji događaj sa kojim se čovek može suočiti. Posledice ovakve smrti mogu biti različitog intenziteta, a zavise od više faktora kao što su starosna dob umrlog, priroda smrti, pozicija preminulog u porodici i otvorenost porodičnog sistema.
Moderna medicina veruje da postoje četiri faze preboljevanja. Prva faza ukočenosti ili otupljenosti traje najkraće, nekoliko sati ili dana. Faza čežnje i traganja za izgubljenom osobom traje nekoliko meseci, a nekad i godinama. Zbog snage bola događa se da neke osobe u ovoj fazi ostanu zarobljene godinama. Tada se razvijaju različiti mehanizmi odbrane. Neko, recimo, svakodnevno na groblju razgovara sa umrlom osobom, ili ima osećaj da je ta osoba prati svuda. Treća faza je period dezorganizacije i očaja. Tek u ovom periodu čovek prihvata da je smrt konačna i da se draga osoba neće vratiti. U ovoj fazi čovek shvata da je preminula osoba više ne pati i to donosi neku vrstu olakšanja. Četvrta faza je faza reorganizacije kada shvatamo da možemo drugačije organizovati život. Tuga ni u ovoj fazi nije sasvim prestala, ali sada čovek može da se menja uprkos gubitku.
Upravo ove faze nalaze se u fokusu romana „Meduze žive zauvek dok ih ne uhvate“ mlade beogradske književnice, dramaturškinje i rediteljke Nađe Petrović.
Priča započinje kao tinejdžerska drama o odrastanju i sazrevanju, ali veoma brzo postaje nešto mnogo dublje, intimnije i kompleksnije.
Sara je devetnaestogodišnja devojka koja se upravo našla na pragu nove faze svog života. Srednja škola je pri kraju, valjalo bi odabrati fakultet i izboriti se za njega sa roditeljima, odbaciti stara i prigrliti nova prijateljstva i poznanstva, preispitati emotivna osećanja prema srednjoškolskoj ljubavi, otkriti pravu sebe i prigrliti sve izvesniju budućnost koja se neminovno bliži.
Možda sve to ne bi bilo tako teško da Sara nije ekstremno nesigurna u sebe, hipersenzitivna, izuzetno maštovita, inteligentna i nezdravo zabrinuta za svoje zdravlje.
Ovo potonje isprva deluje duhovito i osvežavajuće jer su u književnosti retke žene hipohondri, dok su muškarci gotovo pravilo.
Međutim, kako radnja teče, autorka nam polako, u pravom ritmu, otkriva da se iza komične hipohondrije krije prava tragedija od koje je ostala trauma.
Trauma koja traje i sa kojom junakinja, prepuštena sama sebi i svojim bolovima, mora da se suoči i prevaziđe, ako želi da nastavi da živi.
Izuzetno dobro napisana knjiga, prijemčiva za čitanje, šarmantna, neverovatno privlačna… Ne bih mogao da joj nađem manu.
Jedino je šteta što je autorka napisala samo ovu knjigu.
Retko koja knjiga od mene dobije svih pet ili samo jednu zvezdicu, ali ukoliko se dogodi – uvek bude zasluzeno.
Delo mi se nije dopalo ni na knjizevnom ni na licnom nivou. Da mi nije bilo book club-a za koji sam citala knjigu, sugurno je ne bih zavrsila.
Skroz mi je jasno kako komercijalni uspeh knjige nije nuzno korelisan sa vrednoscu iste, ali mi nije jasno kako je knjiga uopste dosla do stampanja, kako je niz izdavaca, lektora, recezenata procitao ovo i dao svoj ack za objavljivanje.
Misli su nedovrsene. Recenice nisu gramaticki recenice. Banalnost svakodnevnoh radnji je do detalja opisana, dok su okosnice knjige nedorecene.
Koliko god postovala pesnicku slobodu, ne moze ni sve da se pravda pesnickom slobodom. Ne moze sve da se pravda godinama autora ili time da joj je ovo prvi “pravi” roman (pri tom, ima mnogo knjiga koje su drugi autori objavili dok su bili jos mladji od ove autorke, koje su opravdano dozivele veliku popularnost tada i koje se danas smatraju klasicima). Individualnost i licni pecat se ne racunaju ako postoje samo zarad toga i ne pruzaju nikakvu dodatnu vrednost.
Neki ljudi koje izuzetno volim i postujem su imali mnogo blaze i bolje misljenje o knjizi od mene, tako da ostavljam prostora da je moj stav ovakav delom iz nekompatabilnosti na licnom nivou, delom iz mog nerazumevanja ili nepoistovecivanja.
Svakako, moj stav ostaje da ova knjiga dobija jednu zvezdicu i da je neke meduze bolje nikad ne uhvatiti i pustiti ih da zive zauvek daleko od tvojih ociju, jer u suprotnom postoji bojazan da ces se razocarati u lokalnu knjizevnu scenu, tvoje autore savemenike po godinama iste i jednog od omiljenih srpskih izdavaca.
baš precizan prikaz vihora intenzivnih emocija i misli junakinje tinejdžerke, toliko jak da me je zaista podstakao da se setim sebe u tom dobu, a opet ono što me je dirnulo bila je perspektiva mog sadašnjeg uzrasta - ono što se razaznaje u romanu, razrešenja koja naslućuju početak odraslog doba. preporuka!
Solidna knjižica "brdovitog" kvaliteta, ali svakako uspešnije psihološki obrađeni likovi od "Leto kada je mama imala zelene oči" Tatjane Cibuleak, čijem senzibilitetu i tematici najviše sliči (uz, takođe prisutni, preterani "hajp" oko samog dela koji se stvorio u javnosti).
Ako se izuzmu maestralno odrađeni prelazi između realnosti i fikcije, uz relativno realističnu radnju i važnu "pozadinsku" tematiku odrastanja savremenih (dezorijentisanih) tinejdžera, prikazanu kroz psihološku prizmu (strahovi, depresivnost, turbulentni međuljudski odnosi, problemi identiteta, bolesti, smrt), sama naracija nema mnogo toga da ponudi. Nema (velikih) ideja, ni prevelike dubine u narativnom toku, ali ima, za moj ukus, pretrane i prečeste sirovosti u opisima i jeziku, koja umesto da pojača (emocionalnu) ekspresiju, postiže kontraefekat (o pravopisu i interpunkciji - drugom prilikom).
Kao neko ko je, u književnom smislu, potekao iz "Hajduk" generacije, ne mogu da ne primetim koliko su tužniji, teži i isprazniji životi i odrastanje prosečnih savremenih mladih/tinejdžera i koliko oni koji ih okružuju to malo primećuju i razumeju.
Svakako važna knjiga za pročitati, makar da bi se bolje razumela gorepomenuta problematika, posebno za nas nešto "starije".
Očekivala sam da ovo bude daleko lošije. Simpatična priča ako možete da podnesete "odrastanje" žanr. Vrlo zgodno za ekranizaciju, ukoliko bi se neko potrudio.
Naizgled tinejdž drama, a u samoj srži ozbiljna metafizika. Mlada autorka je neustrašivo prišla temama za koje je možda i dalje previše mlada (smrt). Sa druge strane, ko se barem u jednom momentu svog života nije osećao kao glavna junakinja Sara nakon završetka srednje škole? Ko se barem jednom nije osećao anksiozno, zapitao koja je svrha i šta dalje? Ko barem jednom nije iskusio krizu identiteta? Knjiga uglavnom ima pesimističan ton, ali ne bez nade da stvari mogu postati bolje...
Iako sam daleko od tinejdžerke knjiga mi je jako prijala, Sarina priča me je podsjetila na moja razmišljanja i sve strahove jedne devetneastogodišnjakinje, likee I guess we’ve all been there. Naježila me u par navrata, pogotovo me pogodio san o 🛁🐠Svaka čast Nađi, savršen summer read
I would have been OBSESSED with this book if I had read it as a teen. This book would have been my whole personality. I know it deep in my bones. I don't know how to rate this book, so I'll give it 5 stars. I need to sit and think a little bit. Maybe I should get a jellyfish tattoo.
Nadja će sigurno biti značajna i odlična spisateljica. I ovo je sasvim dobar roman. Na momente izuzetan, najpre po autentičnom stilu. Kada je brz zaista vozi sjajno, kada malo uspori pomalo guši. Guši taman koliko guše i inteligentni, a introspektivni adolescenti. Čini mi se samo da je urednički posao mogao ovde bolje da se uradi. Autorka je mlada, prave intervencije bi joj značile i za budućnost. Ali, sve u svemu, vredno pažnje i čitanja. Bravo!
Uf. Nije mi legla tema, a nažalost ni stil pisanja. Kaže na poleđini knjige "počinje kao tinejdžerska drama odrastanja, ali se ubrzo pretvara u uzbudljivu intimnu ispovest..." Ne. Ostaje tinejdžerska drama do kraja. Ako vam se nakon 30ak stranica ne svidi, samo prestanite s čitanjem.