Traumatizovani veteran pakračkog ratišta svakodnevno prebiva na Bulevaru kralja Aleksandra u Beogradu, ispred pijace Đeram, sa grupom promašenih ljudi, narkomana, pijanaca, uličnih svirača, prosjaka, policijskih doušnika, sitnih kriminalaca, dilera droge i deviza, bivših ratnika, anarhista, prekupaca i drugih nevoljnika. Apsurd života koji se tu odigrava utoliko je opor i prepoznatljiv jer se dešava danas i ovde, u sredini gde su raspad svih vrednosti, sunovrat morala i golo nasilje postali normalna pojava.
Psihologija neuravnoteženog junaka ove bespoštedne anatomije posrnuća, između ostalog, oslikava naličje posleratne Srbije, osiromašene i moralno devastirane. Njegov dugotrajan unutrašnji monolog je upućen Pepiju, prijatelju sa ratišta. U tu ispovest o sebi i ljudima sa bulevara, svom svedenom životu između pijace Đeram i garsonjere pune oružja, povremeno se upliću krvave scene iz Pakraca. I dok opsesivno prati vesti iz današnje crne hronike, on se sa divljenjem seća Pepijeve surovosti ispoljene na ratištu. Istovremeno, glavnog junaka sve više obuzima želja da nekog ubije, da se tako uklopi u procvat crne svakodnevice…
Vladan Matijević je srpski književnik. Osamnaest godina je radio u fabrici bazne hemije, a od 2005. zaposlen je u galeriji Nadežda Petrović u Čačku. Počeo je pišući poeziju. Pesme su mu štampane u časopisima još početkom osamdesetih godina. Zbirku pesama "Ne remeteći rasulo" objavljuje 1991. objavljuje zbirku. Ubrzo počinje da piše i prozu. Dobitnik je Andrićeve nagrade za najbolju knjigu priča "Prilično mrtvi" 2000. godine i NIN-ove nagrade za roman "Pisac izdaleka" (2003).
Stvarnost uobličena u "Pakracu" samo je za koju trunku zaošijanija i zašiljenija kako bi više bolo oči da mi - koliko god to iščašeno i pogubno izgledalo, bez potrebe za pripovednom pomerenošću i izdignućem, mada nam je istini za volju ovde poturena hoklica - zaista živimo ovakvu stvarnost. Izgleda da je duh vremena potpuno kadar da isisa i svu humanost i tragiku i ispljune je, samo ovog puta ne više kao farsu, već pre kao sveopštu oguglalost i ravnodušni pristanak na nenormalnost. A reklo bi se i da su (na onaj džokerovski način) gorčina i jed (i dijagnoza protagoniste) mahom isisali gro matijevićevskog crnog humora.
Poglavlja se temelje na strukturalnoj pravilnosti. Svako u sebi nosi novi (ironični) slogan, a završava se ubistvom. Kroz junaka, đeramskog psiha-propovednika čijeg zlog parnjaka jedino znamo po nadimku Pepi, prožimaju se tri tipa traumatičnih sećanja: roditeljsko nasilje, ljubavni krah i pakračko ratište. Traume se prelivaju na trenutni život i kretanje kroz ništa manje podlu stvarnost, obrubljenu, poput umrlice, vestima iz crne hronike. Matijević ih svakako nije morao izmišljati! A Pepi kao zlo naličje iracionalni je refleks da se lik čiju tiradu pratimo uklopi u svet. [Skloniji je "Pakrac", premda je očigledno da pripada dvojničkom korpusu, obzorju "Američkog psiha" koji je, uzgred, i znatno zabavnija i znatno uspelija lektira. A usput je, glede sinematičnog narativa, natrčao i Ćirićev "Hobo"...]
Radnja je nekulminativna, a kontinuitet u nelečenju traume očekivan. Sve satiričke opazice i primedbe plitke su i poznate. Junak niti može preko, niti drugačije. U stvarnosti, s ovolikom konstantom haosa živimo, a humor je isisan. Rečeno je. Počinjena ubistva su nedovoljno maštovita, a dvojnička igra, viđena, ah, toliko puta, ubrzo pročitana. Junak, uprkos zločinima, ostaje neprepoznat i, zapravo, tu bi i mogla biti nepoznata novog Matijevića: Da li počinjeno počiva u svojoj glavi i na svom grkljanu ili se ospoljava? I da li smo svi (MI SINOVI PORAZA) porođeni iz nakazne glave?
A nije da se nisam ponadao da se Matijević vratio u formu i da ću najfriškijem mu romanu zàtepati po glavnom junaku, po uzoru na Anu Žeželj. I započeo sam, ali...
Pakrac, koji se našao u najužem izboru za ovogodišnju NIN-ovu nagradu, donosi jedan nesvakidašnji uvid u psihologiju veterana pakračkog ratišta čije se lične traume prožimaju sa sveprisutnim nasiljem koje je postalo sastavni dio života u poslijeratnoj Srbiji. Građenje jednog ovakvog lika, ideja obraćanja "saborcu", preplitanje prošlosti i sadašnjosti, proširenje područja priče i traume, stalno uplitanje najrazličitijih vidova nasilja u novinskim člancima, vijestima, razgovorima slučajnih prolaznika - sve su ovo segmenti koji zaista funkcionišu u romanu, ali tu je istovremeno jedan dio koji je znatno odudarao. Naime, tu su ti nekakvi direktni komentari na svakodnevicu i stvarnost (znate ono, u ovoj zemlji samo lopovi dobro prolaze i tome slično) koji su jednostavno uspjeli da spuste sve za koju stepenicu niže i da razvodne generalni utisak. Da, u ovom romanu ima toliko nasilja da je bilo neophodno nečim to ublažiti, ali ovo nije pravi način, Pepi.
Mič'se Apolone sa Zvezdare, stigli su nam zvezdarski doktor Džekil i gospodin Hajd. Roman čiji se bar jedan deo radnje zbiva u Ulici Žorža Bataja u mojoj knjizi ne može da bude loš. Ulicu sam, naivna mi duša, i potražio ali je, na sreću (ili nesreću? nikad načisto s tom potrošnjom bez ostatka), nisam pronašao na mapi. Oni delovi gde se nariče na sav glas o sveopštoj moralnoj i svakovrsnoj drugoj posrnulosti išli su mi na živce, ali računam tu su u svrhu zaoštravanja uglova Džekilove dobrote da bi se senka Hajdove hororičnosti dodatno kaligarijevski produžila. I, da, zbilja, Đeram jeste nekako psihotična pijaca, Bajloni takođe. Cvetkova, već, odiše jednim radničkim redom.
PAKRAC Vladana Matijevića se može posmatrati kao tri decenije zakasneli odgovor srpske književnosti na FIGHT CLUB Chucka Palahniuka, i u toj tvrdnji sam otprilike sumirao i zaplet i idejnost ove knjige.
Naime, ovo je roman o teskobi življenja u savremenoj Srbiji, dat iz vizure duševno bolesnog čoveka, šizofreničara na lekovima, koji je prošao iskustvo traumatičnog detinjstva i desetak meseci rata u Hrvatskoj bez lekova gde je došlo do disocijacije njegove ličnosti na blagi i slabićki deo i na brutalnog alfa mužjaka koji je monstruozni ubica.
Kod Matijevića obe ličnosti su negativne, svaka na svoj način, s tim što je "ubica" lišen bilo kakvih osobina sem patologije pa samim zato i moj opis nije spoiler. Naprosto, jasno nam je da ovde imamo jednu ličnost koja u dramatičnim okolnostima ima disocijaciju i posmatra ih sa strane.
Teško je reći koliko je opis patološkog stanja glavnog junaka verodostojan jer je reč o najtežim oblicima koji se javljaju sa raznim simptomima ali roman vrlo jasno dočarava teskobu i činjenicu da se duševni bolesnici često ne odlikuju iracionalnošću već načinom na koji izlažu svoje iskustvo.
U tom pogledu, Matijevićev roman je vredan doprinos prošlogodišnjoj književnoj produkciji kod nas pa i srpskom krimiću jer se ovaj knjiga može naći i ba takvoj polici, hteo to pisac ili ne.
Ova knjiga nema isključivo žanrovsku ambiciju ali ima između ostalog i izvesni žanrovski kapacitet koji ne treba zanemariti pa se može dopasti i ljubiteljima krimića koji su raspoloženi da malo izađu iz konvencionalne forme.
Sam Matijevićev rukopis dat u Ich-formi nosi grozničavost i teskobu uz fino doziranu konfuziju datu i kroz formatiranje teksta, i u tom pogledu ispunjava svoj cilj.
U knjizi ima zanimljivih anahronizama koji sasvim sigurno nisu slučajni, naročito će biti zanimljivi za tumačenje filmofilima.
Uprkos tome što je reč o direktnoj parafrazi Palahniukovog romana, čak je i završnica i završno "razotkrivanje" onoga što nam je od starta jasno umnogome citat svih dotadašnjih priča o "dvojnicima" od kojih je i FIGHT CLUB preuzimao tako da sebe Matijević svesno uključuje u taj književni niz i u tu biblioteku.
This entire review has been hidden because of spoilers.
Dosadno, predvidljivo, dosadno... Posljednji put sam se ovako smorila čitajući "Bakonju fra Brna" kao školsku lektiru. I "Kurir", koji je u romanu toliko puta pomenut u negativnom kontekstu, nakon čitanja "Pakraca" mi djeluje privlačnije i uzbudljivije. Volim žanr, volim noar, napukle i pukle likove, a opsesivno čitam sve što je napisano o ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Na tu temu, ovo je, po meni, najlošiji roman. Ako je uopšte na tu temu. Jer sam Pakrac ovdje ne igra nikakvu bitnu ulogu. Moglo je to biti bilo koje ratište, ili bilo koja druga trauma, ne bi se ništa promijenilo.
1. Jedna bolna istina o ljudima sa ovog podevlja a posebno onih koji su doživeli horore rata iz prve ruke 2. Na slikovit način prikazuje celokupno društvo u Srbiji kroz svega par likova, bol, patnju, razmišljanja i ponašanje jednih prema drugima 3. Kroz celu knjigu se provlači kako smo kao društvo zastranili i da nas privlače samo negativni naslovi i zloba
# 🎨 Impressions
Knjiga ostavlja jak utisak i veoma je teška za “varenje”. Svakako je delo koje treba pročitati u dva vremenska razdoblja. Posebno da se vidi da li se išta promenilo ovde.
Provlači se nekoliko motiva, jedan je bol i patnja i svi problemi ljudi koji ćive ovde a posebno onih koji su iz prve ruke preživeli zlodela rata. Drugi motiv je porodica i sva njena disfunkcionalnost. Neshvatanje sopstvenog deteta i ne usađivanje pšravih vrednosti. Oblikovanje deteta prema svijim zamislima i ne dozvoljavanje da odraste uz usmeravanje i toplinu. Takođe ne prepoznavanje problema svog deteta i pružanje pažnje i brige i podrške. Treći motiv je svakako nemogućnost društva da prepozna i pomogne ljudima koji su sa ozbiljnim psihičkim porblemima, bilo da su oni počeli od najranijeg detinjstva bilo uzrokovani drugim traumama. Takođe uz to ide i nemanje odgovarajuće podrške profesionalnog lica i adekvatno lečenje i prepoznavanje simptoma. U nastavku veoma bitan motiv porpadanja ovog društva se ogleda i u provlačenju kroz celu knjigu naslova iz novina o novim gnusnim događajima u Beogradu. Namerno kroz odluke glavnog junka provlači te motive i lagano ga vodi u seriju njegovog ličnog propadnja koje sa sobom vuče pustošenje i skrnavljenje tuđih života.
## How I Discovered It
Dopala mi se korica tokom pretrage šta čitati novo što je nagrađivano.
## Who Should Read It?
Ovo je jako teška knjiga, prepuna boli i odbačenosti. Čitanjem ove knjige definitivno se ulazi u bedak jer postajemo svesni svih problema našeg društva i gde smo kao njegovi pripadnici pogrešili i zastranili. Kao zemlja često rastrzana ratovima, postali smo nesvesni drugih ljudi i njihovih problema. Ne vidimo dalje od sebe i svojih sebičnih potreba a često u svojim napadima da sebi obezbedimo nešto više idemo preko drugih ne osvrćući se. Čitanjem uvidećete da ono što nam se servira se konstanto naslovi teških zločina, napada, prevara i raznih gadoi a da je reakcija društva na to jedna ravnodušnsot. Zato treba da je pročita svako kako bi pcepao balon samoljublja i samodovoljnosti kako bi sagledao širu sliku.
# ☘️ How the Book Changed Me 💡 How my life / behaviour / thoughts / ideas have changed as a result of reading the book.
- otvorila mi je oči da je mentalno zdravlje jako bitno - da živimo u društvu koje sem brzih vesti o užasima i zločinima, starletama i lažnom bajnom životu nema šta da ponudi - treba se zapitati uvek kako su ljudi koji su preživeli užase rata i ukoliko je potrebno biti strpljiv i pomoći im kad si u prilici. Takođe neko ko je preživeo takav užas a oseća se zaboravljeno od društva često podlegne svojim unutrašnjim užasima i iskali se na društvo - veterani nisu samo ljudi koji su preživeli i vratili se iz rata. većina je duboko potrešena i bez prave pomoći često budu odstranjeni od društva i budu skrajnuti
# ✍️ My Top 3 Quotes
- Kako god znam, prihvatiti izdvojenost i naći svetle strane svog kukavnog života. Nije mi bilo lako. Cinilo mi se da svi osim mene u svojoj bašti imaju barem po jedan zakopan leš. A osobe tvojih sposobnosti čitavu aleju mrtvih. Divio sam ti se, Pepi, i tako želeo da budem kao ti, ali džaba. Iz dna duše sam se molio da mi ne zameriš zbog moje slabosti. Tolerisao si mi slabost u ratu, nadao sam se da ćeš i ovde. Mada ovaj grad nije manje opasan od mesta u kojima se vodi rat. Veruj mi, Pepi, ovde očevi kćerkama poklanjaju biber-sprej za prvi izlazak u grad, ovde majke sinovima za osamnaesti rodendan kupuju pancir prsluk. Da je u Beogradu opasno kaou ratnim područjima, često sam verovao, ali nikad nisam pomislio da se može meriti sa Pakracom.
„Пакрац“ је роман који покушава да проговори о ономе што остаје након рата – о трауми, расцепљеној личности и немогућности да се изађе из сопственог пакла. Главни јунак, ветеран пакрачког ратишта, носи у себи рану која се не може залечити и своје дане проводи на београдском Булевару, у друштву невољника који су подједнако изгубљени: маргинализованих, наркомана, бескућника, упућених једни на друге. Тај свет, готово гротескан и сужен, делује као иронијски одраз „нормалног“ живота који се негде паралелно одвија.
Подвојеност главног јунака приказана је доста уверљиво – у тренуцима док читаоца води унутрашњим дијалогом, роман добија на дубини и снази. Ту је београдска топографија, понекад врло успела у грађењу атмосфере, али чешће сведенa на пуку сценографију, декор. Оно што се мени учинило најпроблематичнијим јесу уметнути сегменти „црне хронике“, речен��це које се понављају попут рефрена, готово на свакој страници. У тим кратким исечцима приказују се морбидне сцене и бестијалности, као да је злочин свакодневица и као да град неумитно тоне у потпуну анархију. Намера је јасна, али у својој количини и учесталости, ти записи постају претерани и неубедљиви – такав Београд би подразумевао хиљаде убијених годишње. Уместо да изазову језу, они временом производе замор и осећај механичког понављања. Слично је и са коментарима аутора уметнутим у текст, неком врстом мета-нарације: они делују сувишно, јер одузимају снагу самом наративу. Чини се као да је писац, уместо да пусти причу да сама проговори, желео да нас усмерава и подсећа на поенту, а мени је то увек негативно.
Ипак, не бих рекао да је роман потпуно без вредности. У психолошкој разради трауме и подвојене личности има добрих сегмената. У најуспелијим деловима „Пакрац“ нас тера да се запитамо шта се дешава са људима који су проживели рат, како изгледа њихов свакодневни живот, и како траума наставља да се крије у шетњама, у реченицама, у сећањима и у том наизглед нормалном животу.
На крају, за мене је ово књига која оставља помешана осећања: са снажним тренуцима психолошке дубине, али и са вишковима који је оптерећују. Чита се са интересовањем, али повремено је монотоно и репетитивно. Добар покушај да се проговори о једној важној теми, али нисам сигуран колико остварен.
Vladan Matijević je za mene veliko otkriće. Knjiga je teška za čitanje zbog događaja koje opisuje, ali istovremeno maestralno predstavlja unutrašnji sver, razmišljanja, sećanja i osećanja psihički bolesne osobe, ratnog veterana. Sviđa mi se oštrina kojom pisac zapaža aktuelne događaje i crni humor koji obilato koristi da ih opiše.
Iako pretjerano nasilno, knjiga djelimično dobro opisuje sveopšte nasilje i ravnodušnost u društvu na isto. Otprilike sličan gorak osjećaj kao i gledanje filma: Bure baruta. Neobično za domaći roman, pisan je moderno i dopadljivo pa se lako čita i drži pažnju.
Sjajna knjiga! Na jedan realan i mračan način predstavlja šta se dešava u glavi veterana koji ima flešbekove rata. Devedesete nekima nikada nisu prošle.
Poučna, teška, interesantna, i sa realnim prikazom trenutnog društva. Glavni karakter je u stalnoj borbi sa samim sobom, i sve posledice rata i Pakraca se jasno oslikavaju na njemu. Kad samo pomislim koliko ljudi, zaista, prolazi kroz isto, naježim se. Mučan je život onoga koji je svoju mladost proveo na frontu.
Knjiga definitivno kasni dvadesetak godina. Kritika Dimitrija Vojnova je sve rekla, ne bih imao ništa da dodam. Već viđeno, napisano, snimljeno, izlizano...samo manje ili više uspešno prepakovano u srpsko-zvezdarsku stvarnost, prenaglašeno surovu.