Iako su neki vozači uvjereni da su dosegli neoliberalni ideal slobode (”ja sam svoj šef, ja gospodarim svojim vremenom“) nešto ih tišti, izaziva gađenje prema stanovitim pojavama u društvu, kao i neosviještenu želju za bijegom. U kolopletu narativnih fragmenta, taksi postaje mikrokozmos šireg društvenog prostora i pitanje više nije tko su taksisti i tko je klijentica, već u kakvom suvremenom trenutku živimo, u što vjerujemo i koji nas problemi muče, što je normalno, a što ne.
Povod nastanku ove knjige bile su učestale vožnje taksijem. Autorica, po struci antropologinja, bilježila je razgovore s vozačima (nije, doduše, jasno kako ih je bilježila - jesu li razgovori bili snimani, ili ih je bilježila po sjećanju), a zatim je na temelju tih razgovora razvila analizu suvremenog neoliberalnog društva, čije je jedno od osnovnih obilježja nesigurnost (ujedno i osnovno značenje riječi "prekarnost"). Knjiga razvija zanimljiv tijek misli vozača Ubera - od početnog oduševljenja "slobodom" rada (makar to značilo rad od 10-12 sati dnevno), preko osjećaja averzije i gađenja prema određenim pojavama i društvenim skupinama, do tzv. heterotopija gdje ljudi bježe u neke svoje svjetove koji im daju smisao života (de facto bijeg od suvremenog društva). Razgovore s vozačima lako je čitati. Analize i smještanje u sociološko-antropološki kontekst već su zahtjevniji zadatak, naročito za one koji nisu verzirani u društvenim znanostima. Ipak, čitanje vrijedi tog truda.