„Naučila sam da radim i mislim i bez mačaka, ali je uz njih to bilo potpuno drugačije zadovoljstvo. Njihova prisutnost uvek je opominjala na neophodnost sluha za život, za obično, za toplo, za nenasilno i nepredvidljivo. Prisustvo mačaka bilo je opomena pred egotičnim stvaralačkim bludnjama, priziv kritičnosti i ironije, stalna provera da li sam u stanju da volim, i da li me vole – ili jednostavnije, da li je moje nezgrapno telo još uvek udobno. [...]
Ja sam u hladno i kišno oktobarsko jutro krenula vozom u Atinu, rešena da nanovo uredim svoj život, i sigurna da ću uvek imati mačke.“
Moram da dam najvišu ocenu zato što me ova knjiga zaista pogodila – i rasplakala, i nasmejala, i zainteresovala za ostala dela Svetlane Slapšak. Ona je nesumnjivo jedna fascinantna i prepametna žena. Činjenica je da mi nikad ne bi palo na pamet da čitam njenu autobiografiju da nije obećala priče o svim mačkama koje su bile deo njenog života, ali nisam mogla da se ne divim svemu što je proživela i načinu na koji je hodala kroz sve opisane događaje.
Na stranu njena pamet, buntovništvo, društvena angažovanost – oduševile su me neke sitnice. Oduševila me sloboda (čak i kad je nije bilo toliko usled svih političkih previranja), hrabrost, život sa njenim mužem koji se u početku odvijao na relaciji Ljubljana- Beograd, toliko putovanja, odlazaka i dolazaka, prijatelja, upornosti da se izdrži, neodustajanje od mačaka, spasavanje mačića koji su svima drugima otpisani, pa i veterinarima. I naravno, oduševila me količina ljubavi i ušuškanosti koja se može naći na ovim stranicama i između redova.
(Kao i Svetlana, i ja sam sigurna da ću uvek imati mačke, a probudila mi je i staru želju da bar jednom posetim Atinu 💔)