What do you think?
Rate this book
Knjiga za Maju
Knjiga za Maju je Tomaševa prozna knjiga nemira, raspadanja i pokušaja objedinjavanja bića, što znači i svijeta, koji autoru uporno izmiče, od dana nomadskih koji nisu stvorili uporište, do onih kada vrline i poroci mijenjaju hijerarhiju pa se moralni kompas suludo vrti. Sve se to očituje i u autorovoj poetici, koja prati i oponaša rastrzanost bića i pokušaje njegove defragmentacije. No, još nije vrijeme za rezignaciju. Samo se treba pokrenuti, još jednom uroniti. Kruno Lokotar U istoimenom delu, Mani Larsene opisuje šta je kada se nađe u eksploziji, telo će, pre no što ga dokače vrelina i krhotine, osetiti nešto najbliže istinskoj slobodi. „Na delić sekunde lebdite, uništeni iznutra.“ Književnost Marka Tomaša saopštava se svetu s baš takvog mesta, ovim romanom još više no ranije. Pred vama je topla i izuzetno poštena knjiga, ma kako se autor zaklinjao da neprestano laže. Marko Šelić Marčelo Knjiga za Maju donosi posve intimnu priču, ali i priču čitave jedne generacije, rastrgane nasljeđem prošlosti i nametnutim očekivanjima društva. Priča je to o mnogim izmještanjima i jednom povratku – povrh svega o ljubavi, onoj sudbinskoj, ispisanoj bez imalo patetike. Svojim drugim romanom i možda najosobnijim djelom dosad, Tomaš je još jednom potvrdio da je reč o iznimnom proznom autoru s već prepoznatljivim pjesničkim senzibilitetom. Ena Katarina Haler
177 pages, Paperback
Published January 1, 2023
11 people are currently reading
93 people want to read
About the author
Marko Tomaš
25 books76 followersMarko Tomaš rođen je u Ljubljani 1978. Iz Ljubljane seli u Mostar, iz Mostara u Sombor, da bi se, opet preko Mostara, gdje postaje jednim od osnivača 'Alternativnog instituta', udruge građana za multimedijalne umjetničke projekte i urednikom časopisa Kolaps, prebacio u Zagreb, a potom i u Split, gdje danas živi i radi, između ostalog kao voditelj programa i 'duša' specijalizirane knjižare Utopija. Poeziju, prozu i novinske tekstove objavljivao je u domaćoj i regionalnoj periodici. Objavio: L’ Amore Al Primo Binocolo (s Mehmedom Begićem, Nedimom Ćišićem i Veselinom Gatalom), Tri puta trideset i tri jednako (s Mehmedom Begićem i Nedimom Ćišićem), te samostalne knjige pjesama S rukama pod glavom, Mama ja sam uspješan, Život je šala i Marko Tomaš i druge pjesme.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 29 of 29 reviews
April 24, 2024
neki momenti koji su mogli biti književno zanimljivi su:
1) sama ideja da se piše knjiga o ljubavi na takav način da se Ona (koja je imenovama samo u naslovu knjige) pojavljuje u fragmentima, u detaljima, u opisima koji pokazuju i napetosti i nježnosti, u njezinim šljokicama, u ladicama koje ostavlja otvorene i o koje on zapinje, u razbacanoj odeći, u usputnim rečenicama koje su kao neke kuke za koje se protagonista zakači da bi se sastavio… (na kraju se pominje čežnja da se bude zajedno, a ne jedno pored drugog, to bi mogla biti tako odlična podloga za tematizaciju ljubavi u savremenim društvima) : dakle, izbegla se neka teško-patetična priča, a fragmentarna forma ne mora biti loša forma za priču o ljubavi
2) omiljeni lik mi je baka, ali ona se pojavljuje samo usputno i njezine rečenice su sjajne
3) ovde je i smrt važna tema, a ne pojavljuje se samo kroz fragmente o smrtima bliskih osoba, nego i u tri fragmenta kroz scene samoubistva tri žena u tri grada (Zagreb, Split i Mostar)
i to je to : zapravo je banalno i dosta loše izvedeno, čak ni ovi momenti iz kojih su se mogle ispričati mesnatije priče nisu razvijeni…
iako mislim da ne postoji tema koja se ne bi mogla sjajno književno obraditi, pa čak i kada su u pitanju bezbroj puta ponavljane književne teme, ipak mi se čini da sada već imamo poplavu autofikcije na književnoj sceni i tu, barem za mene, postoji neko zasićenje… nije problem pisati o onome što se iskusilo, pa naravno da se i to uvijek nekako fikcionalizira, da sa izmišlja i konstruira, to i jeste zadaća književnosti, ali kao da pisci i spisateljice više nemaju mašte, kao da im imaginacija ni ne može dobaciti dalje od njihove realnosti, od stvarnosti koja ih je sažvakala, pa samo o sebi i o vlastitim iskustvima pišu... možda je to lakše nego stvarno izmisliti dobro priču, ili čuti priču Drugih i ispričati je, ovako, sve se vrti oko toga Ja, Ja pa Ja i to već postaje dosadnjikavo… recimo, možda su se mogle razviti priče o pomenute tri žene koje su se ubile, ali to bi onda iziskivalo da se pisac usmeri na priče Drugih ili da ih barem zamisli, a ne da mu je pogled stalno uperen ka sebi, njegovom životiću i svemu zbog čega je frustriran („pokušavajući od svojih neuroza sastaviti bilo kakvu priču‟)… protagonista kreće od traume i obaveštava nas kako trauma, koja fragmentira biće, iziskuje i formu koja je fragmentarna… ok, to kao da je prepisano iz nekog pop-psihološkog članka, i neka bude da je to tako, ali koja je to tačno trauma i kako to nekoga razvaljuje, to se ovde ne vidi.. piscu je bilo dovoljno da pomene tri žene koje su se ubile skokom iz stanova ili sa mosta kao neki fakt koji služi tome da budu mali spektakl za čitatelje_ice, i onda je skontao kako će te užasne scene asocijativno povezati simbolikom sa nečime drugim (inače, roman je pun površnih simbolika, suvišnih kvazi-filozofema i floskula) : tri žene samoubice su kao neki odjek na tri žene (žena, sestra i mama) koje se pojavljuju u sceni socijalno-reproduktivnih kandži brige o bolesnici (naravno, žene su te koje obavljaju rad nege i brige o bolesnima i onemoćalima, iako su i one sigurno u bolu, dok je protagonista taj koji je usmjeren samo na svoj bol) : pa su tri žene samoubice tu samo da bi se ‘genijalno’ povezale sa simbolikom tri žene koje su bliske protagonosti, maltene kao tautologija (3 žene samoubice=3 bliske žene) + sa simbolikom skoka, jer skok je ovde neka metafora za svrhu života („skok je čežnja za letom‟, „…u Parizu, u kojem sam se posvetio onome što sam oduvijek smatrao svrhom postojanja – skoku. U njemu je sadržana suština postojanja, priča o čovjeku i sudbini ispunjenoj neostvarivim čežnjama‟, „skok je bijeg od stvarnosti i kratka pobjeda nad neminovnošću‟…) : i to je sve, ništa složenije i književno zanimljivije se izgleda nije moglo ovde izvesti.. moguće je da hiper-produkcija autofikcije ima veze i s tim što pisci stvarno ne znaju kako da pišu u tuđim iskustvima ili o bilo čemu drugom što nisu oni sami, a moguće je i da postoji tržišni impuls, u smislu da je trenutna popularnost pričica o sebi ono što donosi novac, pa tako i autor na početku poglavlja Raspadanje Gustava Flauberta ‒ onda kada nam saopštava da se neće skrivati iza izmišljenog junaka i da je ipak odlučio pisati o sebi i o vlastitom iskustvu (iako se, kaže autor, Flober zbog toga okreće u grobu) ‒ „Najvažnije je da uspijemo prodati sami sebe. Mi smo postali roba kojom trgujemo‟… i ok, tu ne treba ništa moralizirati, književnost je roba u kapitalističkim društvima, a ako se autofikcija dobro prodaje, onda neki pisci i spisateljice to prodaju.. književno pitanje je kako oni to pišu i ima li tu nečeg književno kvalitetnog
kada autor mora da pominje toliko književnih imena, to deluje kao nekakva pretenciozna legitimacija za tekst koji pokušava da se izvede… kroz knjigu se pominju Flober, Dovlatov, Dostojevski, Turgenjev, Čehov, Erno, Pekić, Kundera, Magris, Tabuči, Pesoa… najpretenciozniji je deo o Ani Erno, u momentu kada nam pisac otkriva da će pisati o sebi (o sopstvu koje se raspada i od kojeg se beži) tu se naravno pominje Ani Erno (naravno da je pomenuto da je nobelovka), pa ako Erno može da piše o sebi što ne bi i ovaj pisac…
moj je utisak da ‘velika’ priča ove knjižice zapravo nije o ljubavi, nego o ovisnosti od opijata, a to se također samo usput naznačuje : i da, i to jeste velika i slojevita tema i o njoj bi se moglo toliko toga važnog i bolnog i teškog i zanimljivog ispričati i na književni način, s tim da bi uvijek valjalo imati u vidu i klasnu problematiku (jer tretman radnika_ca koji imaju problem s opijatima nije ni blizu isti kao tretman srednjeklasnih likova, koji naravno imaju i više ogućnosti za lečenje a čak mogu od svog problema napraviti i auru popularnosti)… za odličnu književnost koja tematizira alkoholizam u radničkoj klasi, preporučujem roman Shuggie Bain Douglasa Stuarta… ovde je i to samo okrznuto i na žalost književno mlako obrađeno
1) sama ideja da se piše knjiga o ljubavi na takav način da se Ona (koja je imenovama samo u naslovu knjige) pojavljuje u fragmentima, u detaljima, u opisima koji pokazuju i napetosti i nježnosti, u njezinim šljokicama, u ladicama koje ostavlja otvorene i o koje on zapinje, u razbacanoj odeći, u usputnim rečenicama koje su kao neke kuke za koje se protagonista zakači da bi se sastavio… (na kraju se pominje čežnja da se bude zajedno, a ne jedno pored drugog, to bi mogla biti tako odlična podloga za tematizaciju ljubavi u savremenim društvima) : dakle, izbegla se neka teško-patetična priča, a fragmentarna forma ne mora biti loša forma za priču o ljubavi
2) omiljeni lik mi je baka, ali ona se pojavljuje samo usputno i njezine rečenice su sjajne
3) ovde je i smrt važna tema, a ne pojavljuje se samo kroz fragmente o smrtima bliskih osoba, nego i u tri fragmenta kroz scene samoubistva tri žena u tri grada (Zagreb, Split i Mostar)
i to je to : zapravo je banalno i dosta loše izvedeno, čak ni ovi momenti iz kojih su se mogle ispričati mesnatije priče nisu razvijeni…
iako mislim da ne postoji tema koja se ne bi mogla sjajno književno obraditi, pa čak i kada su u pitanju bezbroj puta ponavljane književne teme, ipak mi se čini da sada već imamo poplavu autofikcije na književnoj sceni i tu, barem za mene, postoji neko zasićenje… nije problem pisati o onome što se iskusilo, pa naravno da se i to uvijek nekako fikcionalizira, da sa izmišlja i konstruira, to i jeste zadaća književnosti, ali kao da pisci i spisateljice više nemaju mašte, kao da im imaginacija ni ne može dobaciti dalje od njihove realnosti, od stvarnosti koja ih je sažvakala, pa samo o sebi i o vlastitim iskustvima pišu... možda je to lakše nego stvarno izmisliti dobro priču, ili čuti priču Drugih i ispričati je, ovako, sve se vrti oko toga Ja, Ja pa Ja i to već postaje dosadnjikavo… recimo, možda su se mogle razviti priče o pomenute tri žene koje su se ubile, ali to bi onda iziskivalo da se pisac usmeri na priče Drugih ili da ih barem zamisli, a ne da mu je pogled stalno uperen ka sebi, njegovom životiću i svemu zbog čega je frustriran („pokušavajući od svojih neuroza sastaviti bilo kakvu priču‟)… protagonista kreće od traume i obaveštava nas kako trauma, koja fragmentira biće, iziskuje i formu koja je fragmentarna… ok, to kao da je prepisano iz nekog pop-psihološkog članka, i neka bude da je to tako, ali koja je to tačno trauma i kako to nekoga razvaljuje, to se ovde ne vidi.. piscu je bilo dovoljno da pomene tri žene koje su se ubile skokom iz stanova ili sa mosta kao neki fakt koji služi tome da budu mali spektakl za čitatelje_ice, i onda je skontao kako će te užasne scene asocijativno povezati simbolikom sa nečime drugim (inače, roman je pun površnih simbolika, suvišnih kvazi-filozofema i floskula) : tri žene samoubice su kao neki odjek na tri žene (žena, sestra i mama) koje se pojavljuju u sceni socijalno-reproduktivnih kandži brige o bolesnici (naravno, žene su te koje obavljaju rad nege i brige o bolesnima i onemoćalima, iako su i one sigurno u bolu, dok je protagonista taj koji je usmjeren samo na svoj bol) : pa su tri žene samoubice tu samo da bi se ‘genijalno’ povezale sa simbolikom tri žene koje su bliske protagonosti, maltene kao tautologija (3 žene samoubice=3 bliske žene) + sa simbolikom skoka, jer skok je ovde neka metafora za svrhu života („skok je čežnja za letom‟, „…u Parizu, u kojem sam se posvetio onome što sam oduvijek smatrao svrhom postojanja – skoku. U njemu je sadržana suština postojanja, priča o čovjeku i sudbini ispunjenoj neostvarivim čežnjama‟, „skok je bijeg od stvarnosti i kratka pobjeda nad neminovnošću‟…) : i to je sve, ništa složenije i književno zanimljivije se izgleda nije moglo ovde izvesti.. moguće je da hiper-produkcija autofikcije ima veze i s tim što pisci stvarno ne znaju kako da pišu u tuđim iskustvima ili o bilo čemu drugom što nisu oni sami, a moguće je i da postoji tržišni impuls, u smislu da je trenutna popularnost pričica o sebi ono što donosi novac, pa tako i autor na početku poglavlja Raspadanje Gustava Flauberta ‒ onda kada nam saopštava da se neće skrivati iza izmišljenog junaka i da je ipak odlučio pisati o sebi i o vlastitom iskustvu (iako se, kaže autor, Flober zbog toga okreće u grobu) ‒ „Najvažnije je da uspijemo prodati sami sebe. Mi smo postali roba kojom trgujemo‟… i ok, tu ne treba ništa moralizirati, književnost je roba u kapitalističkim društvima, a ako se autofikcija dobro prodaje, onda neki pisci i spisateljice to prodaju.. književno pitanje je kako oni to pišu i ima li tu nečeg književno kvalitetnog
kada autor mora da pominje toliko književnih imena, to deluje kao nekakva pretenciozna legitimacija za tekst koji pokušava da se izvede… kroz knjigu se pominju Flober, Dovlatov, Dostojevski, Turgenjev, Čehov, Erno, Pekić, Kundera, Magris, Tabuči, Pesoa… najpretenciozniji je deo o Ani Erno, u momentu kada nam pisac otkriva da će pisati o sebi (o sopstvu koje se raspada i od kojeg se beži) tu se naravno pominje Ani Erno (naravno da je pomenuto da je nobelovka), pa ako Erno može da piše o sebi što ne bi i ovaj pisac…
moj je utisak da ‘velika’ priča ove knjižice zapravo nije o ljubavi, nego o ovisnosti od opijata, a to se također samo usput naznačuje : i da, i to jeste velika i slojevita tema i o njoj bi se moglo toliko toga važnog i bolnog i teškog i zanimljivog ispričati i na književni način, s tim da bi uvijek valjalo imati u vidu i klasnu problematiku (jer tretman radnika_ca koji imaju problem s opijatima nije ni blizu isti kao tretman srednjeklasnih likova, koji naravno imaju i više ogućnosti za lečenje a čak mogu od svog problema napraviti i auru popularnosti)… za odličnu književnost koja tematizira alkoholizam u radničkoj klasi, preporučujem roman Shuggie Bain Douglasa Stuarta… ovde je i to samo okrznuto i na žalost književno mlako obrađeno
May 18, 2024
Osim par dobrih rečenica ja ništa ovde pročitala vredno nisam. Pomalo je zbrkano, pomalo nedorečeno. Maje skoro da ima samo u naslovu 🤷♀️ očekivala sam znatno više i književno i emotivno.
February 4, 2024
Netko bi možda već na ovom mjestu pokušao uvesti malo reda.
Ali ja ne želim dati doprinos književnosti.
Želim olakšati dušu.
Samo da više ne budem izgubljen u njoj.
5/5, u jednom sedenju, prelepo.
Ali ja ne želim dati doprinos književnosti.
Želim olakšati dušu.
Samo da više ne budem izgubljen u njoj.
5/5, u jednom sedenju, prelepo.
July 17, 2024
Hm, napredak u odnosu na prethodni roman, ali i dalje previše rasuto, rasijano i nedorađeno, ali ipak sa prisutnom dozom svijesti o sopstvenoj autorskoj namjeri i svrsi. P. S. To zaista nepotrebno eksplicitno pozivanje na druge autore ovdje je funkcionisalo kao teg koji vas sjuri na dno čim vas ostatak teksta taman malo povuče.
May 16, 2024
Ne tražim puno više od jedne knjige, stvarno.
December 26, 2023
“Struju svijesti ostavljam onima koji je imaju. Ovo je više struja savjesti.”
March 29, 2024
Ne mogu reći ništa loše za knjigu ali ipak mi je njegova poezija On.💫
January 7, 2025
Tuga, nostalgija i samospoznaja u jednoj knjizi.
Prelijepo je napisana ❤️
Prelijepo je napisana ❤️
June 7, 2025
"Ali, to sam ja konačno tu, zar nitko nije primijetio moj izostanak sve ovo vrijeme? Čak mi je pomalo i muka. Živ sam i od toga me hvata trema.
Kao pred skok."
"Ne može se prkositi vremenu, vreloj pari, suncu, vodi. Sve tek podsjeća na sebe, baš kao i tetka. Ni riječ nismo prozborili. Zagrljaj, tetkine suze, moj smiješak. Nema se što reći. Sve znamo. Ništa nam nije jasno."
"U Parizu bih prošlost sanjao. Ovdje, kada bih se vratio u mjesto gdje se prošlost odvijala, san mi neće na oči."
"Čudna su vremena. Žene su ljute. Muškarci su tužni."
"Znam da spram nje gajim duboku naklonost, vjerojatno određenu formu ljubavi i to me u ovakvim situacijama čini tjeskobnim."
"Ali čovjek nekad mora otići i diviti se starim građevinama. Starim ljudima se pak nitko ne divi. A ljudi imaju navadu da ostare."
"Ponekad me, ipak, grize savijest jer sam izazvao nelagodu govoreći pred svima stvari koje se oni boje i pomisliti."
"Toliko je ljudi koje volim a koji su rasuti po cijeloj bivšoj nam domovini da sve teže podnosim činjenicu što nisam neprestano okružen svima njima."
Kao pred skok."
"Ne može se prkositi vremenu, vreloj pari, suncu, vodi. Sve tek podsjeća na sebe, baš kao i tetka. Ni riječ nismo prozborili. Zagrljaj, tetkine suze, moj smiješak. Nema se što reći. Sve znamo. Ništa nam nije jasno."
"U Parizu bih prošlost sanjao. Ovdje, kada bih se vratio u mjesto gdje se prošlost odvijala, san mi neće na oči."
"Čudna su vremena. Žene su ljute. Muškarci su tužni."
"Znam da spram nje gajim duboku naklonost, vjerojatno određenu formu ljubavi i to me u ovakvim situacijama čini tjeskobnim."
"Ali čovjek nekad mora otići i diviti se starim građevinama. Starim ljudima se pak nitko ne divi. A ljudi imaju navadu da ostare."
"Ponekad me, ipak, grize savijest jer sam izazvao nelagodu govoreći pred svima stvari koje se oni boje i pomisliti."
"Toliko je ljudi koje volim a koji su rasuti po cijeloj bivšoj nam domovini da sve teže podnosim činjenicu što nisam neprestano okružen svima njima."
August 18, 2024
O Tomašu sam imala predrasudu, jer sam se gledajući intervju na kojem je bio pijan ili nadrogiran zapitala kako je moguće da ovaj čovjek zna sastaviti smislenu rečenicu.
Iznenadilo me koliko je ova knjiga dobra, puna lijepih poetskih rečenica i koliko je Tomaš iskren u svojoj autofikciji.
5, a ne 4 vjerojatno dajem jer sam lokalpatriot i uživam čitati o Mostaru i ljudima ovog grada. Koliko sam objektivna u ocjeni? Vjerojatno nisam, niti želim biti.
Iznenadilo me koliko je ova knjiga dobra, puna lijepih poetskih rečenica i koliko je Tomaš iskren u svojoj autofikciji.
5, a ne 4 vjerojatno dajem jer sam lokalpatriot i uživam čitati o Mostaru i ljudima ovog grada. Koliko sam objektivna u ocjeni? Vjerojatno nisam, niti želim biti.
May 8, 2025
s j a j a n!!!
June 15, 2024
Beautiful just beautiful. An autobiography written in poetic prose. Raw, emotional and hopeful at the end
February 14, 2024
“U naseljima ljudi u vječnoj borbi za život. Nikad se tu nije stiglo do pitanja o smislu postojanja, jer se nikada nije dospjelo do života.”
•
“Očito u meni ima nešto nepouzdano, i meni neuhvatljivo. Ili se ljudi stvarno mijenjaju s godinama. Teško prepoznaju sebe u događajima koji su im se nekada činili sudbinskim.”
•
“Ljudi prave nered uglavnom kad se vesele a danas je na svijetu tako malo veselja, ali se zato puno radi.”
•
“Nema te tundre koja izaziva takvu nelagodu kao čovjek koji sjedi i priča i nitko ne zna kada će otići.”
•
“Takvog čovjeka ni Dostojevski ne bi mogao izmisliti. A ja među takvima živim.”
•
“Očito u meni ima nešto nepouzdano, i meni neuhvatljivo. Ili se ljudi stvarno mijenjaju s godinama. Teško prepoznaju sebe u događajima koji su im se nekada činili sudbinskim.”
•
“Ljudi prave nered uglavnom kad se vesele a danas je na svijetu tako malo veselja, ali se zato puno radi.”
•
“Nema te tundre koja izaziva takvu nelagodu kao čovjek koji sjedi i priča i nitko ne zna kada će otići.”
•
“Takvog čovjeka ni Dostojevski ne bi mogao izmisliti. A ja među takvima živim.”
February 22, 2024
"Pojma nisam imao da novac može progutati cijele gradove. Korumpirati i duh i pretvoriti ih u vlastitu imitaciju. Primjetio sam da se isto dogodi i ljudima. S vremenom se svedu na dio sebe koji zarađuje novac. Glume osobe koje im osiguravaju egzistenciju. Iz dana u dan, dok sasvim ne zaborave tko su bili. "
" Uvijek sam odbijao ponašati se kao turist. Sada sam obećao biti potpuni kliše-turist. Koliko sam shvatio samo se trebam glupo ponašati. Drugačije glupo nego inače. "
Poetično. Dirljivo. Toplo.
" Uvijek sam odbijao ponašati se kao turist. Sada sam obećao biti potpuni kliše-turist. Koliko sam shvatio samo se trebam glupo ponašati. Drugačije glupo nego inače. "
Poetično. Dirljivo. Toplo.
April 23, 2024
Na par kratkih momenata mi je išao na živce, htjela sam mu vikati "Odrasti!".
Na nekim mjestima je izazvao strah, zar neke stvari, osjećaji, misli neće proći ni za 10-15 godina?
Uglavnom, kao da sam čitala neki čudni dnevnik svog paralelnog života, pisan muškom rukom. Različita događanja, iste misli.
Ajde, ja bar nemam problem s opijatima 😅
Minus zapravo na to - malo infantilno glorificiranje oblokavanja kao umjetničke/kulturološke komponente. Nadam se da je učestalost ipak bila prenaglašena, inače žalim mu jetru 😅
Na nekim mjestima je izazvao strah, zar neke stvari, osjećaji, misli neće proći ni za 10-15 godina?
Uglavnom, kao da sam čitala neki čudni dnevnik svog paralelnog života, pisan muškom rukom. Različita događanja, iste misli.
Ajde, ja bar nemam problem s opijatima 😅
Minus zapravo na to - malo infantilno glorificiranje oblokavanja kao umjetničke/kulturološke komponente. Nadam se da je učestalost ipak bila prenaglašena, inače žalim mu jetru 😅
February 4, 2024
'Možda je sa mnom sve u redu, svijet je taj koji se okrenuo naopako.'
'Kada stalno mijenjaš mjesta stanovanja, shvatiš da je besmisleno uklapati se.'
'Kada stalno mijenjaš mjesta stanovanja, shvatiš da je besmisleno uklapati se.'
August 21, 2024
Divno opisana laganost težine života , promena, i vremena koje je prošlo i onog što dolazi a koje traži drugačije kvalitete u nama. Nikada preciznije opisane anksioznosti i neuroze preživljavanja na paradoksalno relaksiran način za sve nas koji razumemo tu vrstu borbe. Poruku ove knjige sam pre svega razumela kao prihvatanje sebe i same činjenice da je životni zadatak učiti i menjati se. Uz Maju ili bez nje. Uz sebe i bez sebe. Marko kaže "sleteti se mora", ali, čini mi se, poručuje da se skakati mora još jače.
August 21, 2024
Ovo je knjiga koje se može pročitati u jednom dahu, ali je toliko prepuna lepih misli da je ne želite tako brzo i lako ostaviti na polici. Marko govori o sebi, o svojim istinama i tajnama potpuno ogoljeno, bez imalo ustezanja iznosi svoje najdublje misli na videlo. Vrlo svestan svojih mana, ali i vrlina, sveta u kom se nalazi i načina na koji on može funkcionisati u tom svetu i kako podmazati tu mašineriju ljudi.
July 22, 2024
Jako zanimljiva knjiga, prepuna samoironičnih crtica iz života pisca. Ne znam baš objasniti zašto, ali podsjetio me, u najpozitivnijem smislu, na Gospodinova. Prepuna maštovitih likova, počevši od bake koja je uvijek imala neki mudar komentar... Najtoplija preporuka :)
January 13, 2024
3.5 ⭐️
March 17, 2024
Odlična! Pročitala sam je u jednom danu. Naglas se smijala i plakala :)
April 23, 2024
Na kraju, znam to dobro, ubiće me uopćenost, izostanak osećaja za nijanse…
May 8, 2024
Ukus plazme, cedevite i kokaina (?). On je kao lik ipak zanimljiv.
May 11, 2024
Meni je ovo odlično, pitko, slikovito, zbrčkano, životno, intimno, Go Marko!
June 26, 2024
Svako ko je skupljao sebe po ćoškovima, asfaltima, nostalgiji, tuđim gradovima i noćnim morama, saživeće se sa svetom unutrašnjih nemira Tomaša i potrebom da se sve preokrene naopačke.
November 11, 2024
Haos u fragmentima o životu i o ljubavi na izdisaju.
"Kuda otiče sve što kroz život ispustimo iz šaka?"
Nije OK, Majo!
"Kuda otiče sve što kroz život ispustimo iz šaka?"
Nije OK, Majo!
February 2, 2025
Zanimljivo. Drugačije. Sviđa mi se!
June 9, 2024
Više 2.5, al' ajde. Genijalne misli, genijalni delovi, ali, takođe i mnogo nejasnih delova. Sam format mi se nije svideo, jer mi daje osećaj - ajde ovako ćemo da ispadne da ima više strana. Mnogo dotaknutih tema koje su se mogle produbiti, a ovako, samo su proletele i nestale i zaboravile se već na narednoj strani, negde čak i na narednom pasusu.
Shvatam da je sve haotično, kao i autorov um i da to tako "treba da bude", ali mislim da ideja i realizacija se nisu baš zavoleli na kraju.
Nemam pojma, ja nisam nešto raspamećen Markovim delima, a mnogi ljudi s kojima imam zajednički čitalački ukus - jesu, zato mu i dajem šanse već 3-4 put.
Shvatam da je sve haotično, kao i autorov um i da to tako "treba da bude", ali mislim da ideja i realizacija se nisu baš zavoleli na kraju.
Nemam pojma, ja nisam nešto raspamećen Markovim delima, a mnogi ljudi s kojima imam zajednički čitalački ukus - jesu, zato mu i dajem šanse već 3-4 put.
Displaying 1 - 29 of 29 reviews