Na ovu knjigu sam slucajno naletela u biblioteci, a privukao me naslov naravno, pa sam je uzela sestri da procita posto ima 2 mala klinca. Posle nje je knjigu trebalo i baba da procita, ali joj se nije svidelo da joj neko drugi govori kako treba vaspitavati decu, narocito ako je to malo liberalniji nacin (navodno je procitala ono sto ju je interesovalo), pa sam se knjige dokopala ja, malo iz znatizelje, malo se nadajuci da cu nesto i nauciti.
Pisac nam u ovom prirucniku u vidu dijaloga izmedju roditelja i dece opisuje primere iz svakodnevice jednog vrtica Montesori i ukazuje na to kako se osloboditi nepotrebnih intervencija, kako postaviti odredjene granice i kako jacati autonomiju i odgovornost deteta kako bi ona, jelte, naucila da budu sto samostalnija. Pored tih primera autorica se bavi i Montesori teorijom vaspitanja dece.
I sestra i ja smo se slozile da neki primeri u knjizi ne daju uvek i odgovor na to sta bi trebalo uciniti u odredjenom trenutku niti da knjiga u celosti zadovoljava nasu znatizelju jer smo se nadale nauciti nesto novo, konkretno, prakticno..., ali misljenja sam svakako da niti su sva deca ista, niti iste metode podjednako uticu na svakoga, ali da deci treba dati odredjenu kreativnu slobodu, ali im postaviti odredjene granice, stoji. Najvaznije je istrajati u tome.
Knjiga svakako tera na razmisljanje, ali u zavisnosti od toga sta ocekujete od iste, moze biti da cete naci nesto novo i zanimljivo, a moze biti i da ce vas razocarati stoga ne ocekujte previse ako ste upoznati sa obrazovno-vaspitnom metodom Marije Montesori. U suprotnom, dobro ce vam doci.