Junakinja Lidije Deduš, lidija deduš, žena je u srednjim četrdesetima. Živi s mačkama, iza sebe ima nekoliko propalih veza, vježba jogu, pokušava smršavjeti, radi kao službenica u banci, a u slobodno vrijeme piše poeziju i traži smisao života neprestano se pitajući: je li ovo sve? Ovaj maestralni tour de force emocija i smijeha secira svakodnevicu jedne žene: borbu s kilogramima, previranja u odnosima, zaljubljivanja, samozavaravanja, suočavanja s vlastitim pogreškama, konfliktne situacije na poslu, apsurdne i komične situacije na Tinder spojevima, loše veze koje nas obeshrabre...
“ja se zovem lidija deduš i vizualizirala sam sranje kroz gusto granje.😂”
i tako stalno, 246 stranica smijeha, opisa društva, stanja žene. odavno se nisam tako zabavila i nasmijala. veliki roman o običnom životu. za svaku preporuku. i za mnoge nagrade. želim da mi lidija deduš dođe na ručak. a veseli me i ona lidija deduš u meni i vama i u tebi i u nama.
Ova knjiga bit će mi sigurno jedan od vrhunaca godine. Otkačena, duhovita, ali često i kiselo-gorka, pisana u obliku kratkih proznih zapisa koji ponekad nalikuju na pjesme u prozi. Zapisi su pisani isključivo malim slovima (ali uz korištenje interpunkcijskih znakova) i grupirani su u deset cjelina (naslovljenih "Prvo i prvo", "Drugo i drugo", "Treće i treće"...). Svaki zapis započinje rečenicom "ja se zovem lidija deduš" - čim se dobija ritmičnost teksta, nalik na pjesmu ili brojalicu. A kroz njih potom čitamo svakodnevicu žene u četrdesetima koja živi sama, radi bezvezan posao, ima tri mačke, vježba jogu, voli slatko, bori se s anksiozno-depresivnim poremećajem, sanja bizarne snove, traži muškarca svog života. Da nije riječ o autobiografskom tekstu postat će jasno, ako ne prije, u posljednjem zapisu:
"(...) jedino što sigurno znam je da ništa nisam naučila i da ništa ne znam i ako su jedan plus jedan dva kao što kažu, lidija deduš nije u to sigurna, jer jedna je s ove, druga s one strane ogledala, a treća je pobjegla s lanca i ušla u tekst i tamo živi treći život i ne možete je pogledati u oči ni uprijeti u nju prstom, mala apstraktna ženica bez fizičkih svojstava razmnožava se na poljima kao maslačak, obrasta drvo poput bršljana, nema u njoj ništa lijepo, ništa simpatično, samo duboka tuga zbog prolaznosti, lidija deduš majmunče i njeno kopanje po vlastitom krznu u potrazi za drugim oblicima života i ako je sretnete, produžite dalje i ne osvrćite se..."
Osobito je zanimljivo drugo poglavlje, "U mom kraju", gdje lidija deduš otkriva puno toga o našem društvu (koji god to kraj bio):
"ja se zovem lidija deduš. u mom kraju ako cura ne želi biti s dečkom, lako je moguće da će je dečko ubiti." "ja se zovem lidija deduš. u mom kraju ljudi vjeruju u život poslije smrti, ali kada netko umre, plaču kao da ga nikad više neće vidjeti." "ja se zovem lidija deduš. u mom kraju bi čovjek bio mršav kad ne bi toliko jeo."
A najzabavnija su poglavlja o jogi:
"ja se zovem lidija deduš. moralo se desiti da prdnem na jogi da bih shvatila da nije u redu prdnuti na jogi." "ja se zovem lidija deduš. osoba ispred mene je prdnula na jogi. otad, svaki put kad je vidim, povezujem je s njenim prcem. tako je kako je." "ja se zovem lidija deduš. kad prdneš na jogi, svi pogledi polete prema tebi. ako imaš sreće i vježbaš u velikoj dvorani, po kojoj se zvuk razliježe na sve strane, teško je utvrditi tko je krivac, pa se ljudi međusobno pogledavaju i pogledima ispipavaju tko li je to mogao biti. ti znaš da si ti i u sebi likuješ. mir, mir, mir, nitko nije kriv."
Oduševila me ova knjiga, pravo otkriće. Na mahove smiješna, a ipak često prožeta gorčinom suvremene svakodnevice koju je uz humor lakše progutati. Idealna knjiga za ponovna pročitavanja i druženja s tekstom, tako da knjigu vrijedi imati doma.
ja se zovem đurđina kalajdžić. mnogi kažu da moje ime i prezime zvuče preozbiljno i zvanično, ali iskrena da budem nisam obraćala pažnju na to, pošto se ceo život zovem tako, al možda će se kad se budem udala i promenila prezime ta zvanična ozbiljnost smanjiti. a verovatno i neće. ja se zovem đurđina kalajdžić i ovde sam da bih napisala utiske o pročitanoj knjizi koju držim u ruci. ovo je jedna beskrajno simpatična knjiga koja mi je dobro došla u ovom tmurnom i maglovitom periodu, i imala sam osećaj kao da sedim sa poznanicom koja mi se poverava - u nekim stvarima preteruje (ali baš mi nije bilo zanimljivo da čitam o polnom organu ljubavnice njenog dečka ili tipa nije mi sad bilo nešto smešno to što forsira priču o ispuštanju gasova na časovima joge), a u nekim stvarima me je baš pogodila i nasmejala (ima zanimljive i zabavne momente, ne mogu da kažem). e sad dolazimo do momenta kada sam jedva čekala da izađe ova knjiga (čitala sam odlomke), ali kako sam je konačno uzela u ruke, tako mi je bila sve manje zanimljiva…možda ipak još uvek nisam u ovim godinama da se potpuno prepustim situacijama koje opisuje, ili je ipak do ozbiljnosti moga imena. trećeg nema.
Definitivno je među posljednjim knjigama koje sam pročitala ove godine, ali sigurna sam da svježina utisaka nije razlog zbog čega je i među najboljima koje sam pročitala odavno! Sreća pa provjerih da li se pojavila na goodreads-u prije nego što zaključih ovogodišnju listu, tako da mi je baš drago što je mogu uvrstiti i podijeliti sa svima. Preporuka ko kuća! Čitajte Lidiju Deduš, ako Boga znate jer sve smo mi Lidija Deduš. ♥️
Nisam sigurna kako da izrazim svoje mišljenje o ovoj knjizi. Sigurno je da nisam publika za ovakvu vrstu literature. Cijelo vrijeme sam imala osjećaj kao da čitam nečiji Twitter feed, a ne knjigu. Dosta toga je ostalo nedorečeno. U par navrata sam naišla na jako dobre rečenice iz kojih je mogla nastati nevjerovatna priča, ali dalje od te rečenice nije išla. Dosta postupaka same junakinje romana ostavalja gorak okus.
Razumijem zašto je odabran ovakav stil pisanja, ali jednostavno nije moj cup of tea.
ja se zovem jelena laković. ja se zovem lidija deduš u knjizi se ponavlja čak 437 puta. **** ja se zovem jelena laković i nisam izbrojala koliko se puta ta rečenica ponavlja. **** ja se zovem jelena laković i u prvom-prvom dijelu se ponavlja 204 puta.
ja se zovem marko marić. pročitao sam knjigu lidije deduš i mislim da je lidija nadmašila sve što sam do sad čitao.
***
ja se zovem marko marić. lidija deduš je toliko genijalna spisateljica da sam fotografisao delove njene knjige i slao ih svojim prijateljima i kolegama ne bih li ih naterao da i oni pročitaju ovu genijalnu knjigu.
***
ja se zovem marko marić i ne volim da pozajmljujem knjige. napravio sam kobnu grešku fotografišući delove knjige lidije deduš ja se zovem lidija deduš, jer je sada moj primerak jedan od poželjnijih primeraka knjige u krugovima ljudi u kojima se krećem, jedina srećna okolnost u ovoj priči je to što se bliži nova godina i mogao bih, kako knjigu ne bih morao da pozajmljujem, svima da kupim po primerak kao poklon za novu godinu. to sam radio sa poklonima za rođendane. mislim da je to dobar način da pronađete ljudima poklon.
Nema boljeg predstavnika moderne književnosti od ove knjige, počevši od samog formata pisanja koji vrlo lako (ili jedino?) možemo zamisliti kao social network postove koje netko piše za sebe (poput dnevnika), za sve svoje pratitelje tj. publiku, no također kao i svi mi u prazno. Knjiga je stoga vrlo čitljiva, pisana kako smo svi navikli danas čitati, upotpunjena jednostavnim i inteligentnim humorom te junakinjom s kojom se lako poistovjetiti. Nadam se nastavku, bilo opet u tradicionalnoj tiskanoj formi, ili na društvenim mrežama.
Ovo mi je bilo genijalno. Lidija Deduš ispovjedno, iskreno i direktno govori o životu jedne 46-godišnjakinje koja, na prvi pogled nema puno u životu, ali uočava iznimno puno detalja o sebi i oko sebe koji čine da njezin život nabuja. Ovaj je roman ili zbirka zapisa podijeljen u 10 poglavlja u kojima ti Lidija Deduš ne da zabraviti kako se ona zove lidija deduš. Struktura je neobična, (najčešće) kratke rečenice koje donose zrnca mudrosti iz lidijinog života. Početak mi je bio snažan, onda mi je interes malo oslabio, da bi na kraju završilo snažno. Osobno, nabolja su mi poglavlja u mom kraju i apostkalipsa. Često sam se nasmijala na izrazito životne opaske koje Lidija ima. Jer čitajući ovo, moraš biti od kamena da se ne povežeš s lidijom deduš.
Evo primjera: "ja se zovem lidija deduš. u mom kraju od velike je važnosti da žensko rodi sina. u slučaju da rodi žensko, a bože moj."
"apostkalipsa, dan 17. ja se zovem lidija deduš. danas se to zove intermittent fasting a nekad se zvalo ne jedem poslije šest."
Preporučam za: *one koji se ne boje suvremene hrvatske književnosti *one koji žele doživjeti realne isječke života iz kuta punokrvne hrvatske žene *one koji se vole gorko-slatko nasmijati životu
Odlomke iz knjige vidjela sam prvo na Facebooku, sherali su se uzduž i poprijeko i već su mi se na prvu svidjeli pa sam jučer u knjižnici posudila knjigu. Po povratku iz knjižnice malo sam je proslistala pa pročitala prvi tekst pa drugi pa treći i na kraju je nisam mogla pustiti iz ruku sve dok je do večeri nisam pročitala do kraja. Bože, koja sjajna književnica i koja predivna knjiga, koliko je divan stil i rakurs iz kojeg piše, koliko je iskrena i duhovita i potresna u isti mah, koliko je fantastičan ritam cjeline ovog teksta, kao da čitate Ravelov Bolero. Smijala sam se i plakala i proživjela pravu katarzu, zatvorila sam knjigu misleći kako sam joj zahvalna što je napisala ovo djelo jer i ja sam Lidija Deduš iako se tako ne zovem. Uglavnom, imam želju sve vas nagovarati da pročitate ovu knjigu, predivna je.
Uzela sam knjigu kao ljetno štivo za plažu misleći kako će me nasmijati i opustiti. No, nakon 50-ak stranica postade mi Lidija zamorna i nezanimljiva. Uhvatila sam samu sebe kako čitam površno preskačući početke svake njezine nove opservacije jer stalno započinje istim riječima. U početku je bilo simpatično, no nije me uspjelo držati zainteresiranom, zato dvije zvjezdice. Ima nekih simpa duhovitih komentara i to je sve.
Knjigu za uzela zbog forme u kojoj je pisana, potpuno neuobicajeno za nase trziste (a mislim i svetsko). Neke delove sam preskakala jer su bili malo dosadni, ali sve u svemu kniga je ok.
Nije prvi put, a jamačno ni posljednji, da štivo razvikano od strane šire publike, u ovom slučaju i kritike, ostavi okus blagog razočaranja. Osim inovativne forme i devetog poglavlja, zaista nemam što pohvaliti glede samog sadržaja. Oprosti Lidija Deduš, ali prdenje na jogi, jedenje gumenih bombona i upoznavanje Teletubbiesa na Tinderu, jednostavno nisu moj tip humora.
Dno dna. Do šezdesete strane sam i mogla nekako da čitam, pozivajući se na njenu umetničku slobodu i slobodu svakog pojedinca da se izrazi na "svoj način". Dok nisam pročitala njene bljuvotine i izrugivanje VERI. Najsvetije u takvom kontekstu. Lidija srami se. Jasno mi je bilo jos u trenutku kad sam videla da u biografiji autorke pise da se bavi jogom spiritualistickim nacinom zivota, ali nisam htela da osudim. Doduse nemam šta za reći više osim da je "produhovljena" zapadnim sistemom vrednosti. Ako može , od mene - minus hiljadu. Zaobidjite citanje, spasicete svoju dusu.