Šutnja prati Mlađana, na prvi pogled uspešnog tranzicionog pobednika, dok putuje po bosanskim predelima, ali i po uspomenama iz zemlje koje odavno nema i rata koji je sve zauvek promenio. Živopisni i suptilno duhoviti dijalozi u kontrastu su s mučnim dilemama, a rastuća zebnja kulminira suočavanjem s demonima prošlosti od kojih Mlađan pokušava da pobegne.
Pobednički rukopis konkursa izdavačke kuće Booka i OTP banke za najbolji neobjavljeni roman 2023.
Mladen Milinov rođen je 1981. u Beogradu, glavnom gradu tadašnje SFRJ. Pripovedanjem ga je začarala baka Dragica, koja je svaku priču pričala kao da joj se dešava pred očima.
Iako je završio studije književnosti, veliki je zaljubljenik u film i video-igre. Na video-igre ne uspeva da dođe na red od ćerki, pa se poražen povlači u kuhinju i mahnito peče palačinke, gde mu društvo pravi uvek nasmejana supruga s knjigom u ruci.Pisanjem glumi i režira priče koje ga prate kroz život uz pažljivo izabranu plejlistu.
Baš kada je počeo da se miri s mogućnošću da će za njegove priče biti mesta samo uz palačinke i pekmez, dešava se konkurs izdavačke kuće Booka 2022, na kom je njegov roman Proročica ušao u najuži izbor. To mu daje silovit vetar u leđa da napiše Šutnju.
U biografiji autora Mladena Milinova navedeno je da je rođen u Beogradu. Ne znam da li između njega i Bosne postoji neka veza, osim da mu je poslužila da napiše roman prepun predrasuda o Srbima iz Bosne, sve to, naravno, upakovano u fraze ''u ratu su svi radili svašta'', ali se zna ko su ratni zločinci, koji pri tome piju i psuju za sve pare.
Sve to ne bi bilo čudno da ''Šutnja'' nije osvojila nagradu za najbolji neobjavljeni roman u konkursu koji organizuje izdavačka kuća Booka, iako je glavni lik Mlađan nosilac misli da su sve bogomolje falusnog oblika (ovo se ponavlja tokom više od polovine romana), ''jebeš Jasenovac'' (u kontekstu toga da treba zaboraviti i gledati kako zaraditi), crkvena lica su lopovi koja samo traže pare, žal za bivšom Jugoslavijom i predratnim Sarajevom, sve sam stekao za djecu koja ne ispunjavaju moja očekivanja.
I ono malo pozitivnih trenutaka romana, ostalo je u sjenci manjka inspiracije, zbog čega savremeni pisci kopaju po ranama rata koji se završio prije 30 godina, i nadaju se da će ostati zapamćeni zbog isticanja krivice jedne strane, dok ušuškana u komforu neznanja i jeftinih stavova njihova ''slava'' nestane jednako brzo kako je i došla.
Radnja romana usmjerena je na jedan manje-više tipičan dan u životu junaka Mlađana, koji, kako to makar djeluje spolja gledano, ide u red onih koji su iz poraća uspjeli izvući koliko se dalo i moglo. Pekarski posao koji pruža sigurnost njegovoj porodici, svojevrsni status onoga koji može pomoći drugima u zajednici, kultura neprestanog rada koja omogućava da traka koja ga je dovela do te pozicije ne stane ni na minut, jer bi to, gotovo sigurno, značilo početak kraja. Ipak, sve epizode iz tog jednog dana, kako one poslovne prirode, tako i one porodične te duboko intimne, otkrivaju da je u taj jedan prikazani dan stao presjek istorije u malom, a da Mlađan krije i za sobom vuče traume koje ga istovremeno i drže tu gdje jeste, ali mu ne daju ni koraka naprijed. Romanu koji je mahom, a na momente to zaista zna da zabljesne, sjajan u neposrednosti i prirodnosti dijaloga, što se ne sreće tako često, dobar i zanimljiv u odabranoj karakterizaciji likova i postupku, ipak kao da je nedostajalo samo malo snage i upečatljivosti.
"Apokalipsa se desila, samo je drugačija od one kakvu zamišljaš. Mislimo da smo je prebrodili, a i dalje živimo u njoj. I gradimo, stvaramo u njoj, mislimo da vodimo normalan život, a u stvari smo sve vrijeme u distopiji, jer se svijet zauvijek promijenio. ... All else are castles in the air."
Da li sve generacije grade kule u vazduhu, a samo se mi osećamo prevareno? I jesmo li prvi koji živimo apokalipsu? Da li je generacija naših roditelja znala šta radi i osećala se sigurno u svojoj koži i u ovoj (onoj) zemlji? A oni pre njih? Jesu li detinjstvo i osećaj novog, čistog sveta ikada bili pravi, istiniti? Je li trauma počela s nama ili je poslušno, nesvesno prenosimo dalje? Da li smo se rodili surovi i nasilni i da li rađamo iste takve? Kuda nas vodi krivica? Šutnja nas pokriva kao noć i ušuškava u zaborav... da mislim da je život kakav jeste ono što treba da bude. Mlađan me vozio zemljom kojoj je šutnja ime, zemljom čije su granice konstrukt, ili nisu, a treba da budu, zemljom u kojoj se deca više ne rađaju, a ono malo preostalih spasava Mel Gibson pod kamenom kabanicom. Košmarnom zemljom. Zemljom na ivici sveta. Zemljom koja se vrti u tišini. I onda smo došli do ivice, ili do samog vrha, u Mlađanovom golfu. Tu sam videla da ta zemlja gotovo ništa ne znači u beskrajnoj tišini svemira. Ili ipak znači - sve.
Šutnja o prošlosti koju smo živeli kao deca, kao mladi ljudi, kao zreli ljudi, kao starci i starice... o životu u strahu, o navikavanju na nasilje i saživljavanje sa nasilnicima, o gubljenju vrednosti, dostojanstva, ljudskosti...
Šutnja o prošlosti koju nismo živeli, jer još uvek nismo bili ovde, a koju smo nasledili... kao gene, krvnu grupu, boju očiju, bolesti, sklonosti, strahove, kao zemlju u kojoj smo se rodili, identitet, kulturu, vrednosti.
Šutnja o odgovornosti koju ne vidimo, sa kojom se nismo suočili, a koju smo nosili i koja je bila naša i pre no što smo se rodili, koju osećamo kao deo sebe, svog početka, kraja, koju ćemo preneti dalje.
Šutnja o završavanju sveta ili našeg sanjanja o svetu, o apokalipsi koja se dešava i koja je sve brža, nekad osim nas, nekad u nama.
Šutnja o zajedničkom biću sveta, jedinstvenom organizmu, savršeno usklađenom, o ranjavanju i usmrćivanju, o bolnoj istini da drugi ne postoji, te da je nanošenje bola drugome bespovratno povređivanje sebe i svega što u sebi nosimo, možda najviše onoga u nama što čeka na rađanje, na početak.
Progovaranje, prekidanje šutnje bilo bi otvaranje, rast, menjanje, početak isceljenja, nešto kao novo rađanje, koje je uvek iz krvi i nade, ali ovog puta dozvolili bismo našim majkama da viču, da urlaju dok nas rađaju, i ti glasovi, ti krici istine i stvarnosti nikada ne bi utihnuli, a senima bismo dozvolili da odu u svetlost.
Nažalost, ova knjiga mi se nije dopala. Čak i ako ostavimo po strani to što me već frustrira činjenica da gotovo svaka knjiga domaćih autora koju uzmem da čitam ima veze sa ratnim sukobima devedesetih, roman Šutnja mi sam po sebi nikako nije legao. Ne znam mnogo o autoru ali u njegovoj biografiji stoji da je rođen 1981. godine u Beogradu, a već taj podatak nam govori da je ono o čemu čitamo u njegovoj knjizi u najboljem slučaju došlo iz druge ruke. Pored toga, cela knjiga je napisana ekavicom, a dijalozi ijekavicom. Razumem da je to urađeno zbog toga što su likovi u romanu sa područja na kome se govori ijekavicom, ali kontrast ova dva izgovora dodatno naglašava da između autora i onoga o čemu piše postoji izvesna distanca. Daleko od toga da mislim da autori mogu dobro da pišu o nečemu samo ako su to lično proživeli, ali u ovom slučaju mislim da je to potrebno da bih ja mogla da se zainteresujem za temu. Pored toga, radnja je toliko jednostavna i samo jedan lik je nešto detaljnije dočaran da uživanje u romanu umnogome zavisi od toga da li je autor uspeo da vas zainteresuje za njegove doživljaje. Kod mene Mlađanova razmišljanja nisu izazvala ni simpatiju niti mnogo empatije. Priznajem da sam delimično sama kriva za to, jer sam uzela da čitam knjigu za koju sam mogla da pretpostavim da neće biti za mene ali, budući da je pobedila na godišnjem konkursu izdavačke kuće Booka, imala sam veća očekivanja.
Meni je ova knjiga sjajna, mada me ostavila malo sa gorčinom i knedlama u grlu. Izazvala je emociju, svakako. Kraj me dokrajčio - bar onako kako sam ga ja shvatila ( a shvatila sam i ono prećutano i nenapisano) . Premotao mi je onda knjigu unazad...I evo, danima razmišljam, ko zna koliko ljudi tako ćuti svoje "šutnje" xy godina posle, jer se smatra da je izlizano pričati o tome, hvatati se po ko zna koji put te ratne teme, jer je rat završen, jer je prevaziđen...
I don’t have it in me to go on a proper rant, there is another review that says everything perfectly. This was a cover buy, I was also assured about the book based on its publisher, but boy was I wrong!
I’ll just quote a sentence from the book that says it all: “Džaba si čitao, care.”