WIE MEINE FAMILIE KROATIEN ÜBERLEBTE Die Erzählerin, die seit langem schon in Deutschland lebt, erfährt eines Tages, dass sie von ihrer Großmutter einen Olivenhain geerbt hat, in Vodice, an der östlichen Adriaküste. Sie weiß genau: Das wird ein waghalsiges Abenteuer werden, eine Don Quichotterie gegen die eigenwillige südländische Bürokratie. Es wird Chaos, Leidenschaften, Lachen, Tränen und viel zu Essen geben. Von ihrem vorbildlich organisierten norddeutschen Ehemann unterstützt, macht sie sich auf in die Sehnsuchtslandschaft ihrer Vergangenheit. Sie taucht ein in die hinreißenden Erzählungen ihrer weitverzweigten Familie. Und in die grausamen Auseinandersetzungen eines blutigen Jahrhunderts.
Ima neke svemirske ravnoteže, ili Božje pravde koja mi je nakon Doerrovog "Svjetla koje ne vidimo", kojeg sam svrstao u jednu od najboljih, do sada pročitanih knjiga, poslala u ruke "Olivino nasljeđe", Alide Bremer. Paradoksalno je da bih o ovoj knjizi, koju sam ostavio nakon 80, teškom mukom pročitanih stranica, mogao napisati puno više nego o najboljim knjigama koje sam pročitao.
Gđa Bremer je rođena Splićanka, piše o Dalmaciji, studirala je komparativnu književnost, romanistiku, slavistiku i germanistiku u Beogradu, Rimu, Saarbrückenu i Münsteru, doktorirala te se na kraju skrasila u Njemačkoj. Knjigu mi je preporučila jedna od najdražih osoba koju poznam, na knjizi piše da je njemačka publika oduševljena njenim prvijencem i sve je to u startu ispunilo moj pozitivan pristup. Ali. Ali, ja sam samo laik čitatelj koji živi ovdje i povremeno nešto pročita.
Da će nešto poći po zlu dalo se naslutiti već po tome da je knjiga na hrvatski prevedena s prijevoda njemačkog izdanja, što je u startu moglo predvidjeti ispranost bilo kakvog originalnog stila, ako ga je uopće bilo. U nastavku je uslijedila fotošopirana Dalmacija, stereotip do stereotipa, zlatno zeleno ulje, modre brazde Jadrana, bijeli kamen, mirisi srdele, itd ... a obiteljska priča o nasljeđu pokušala biti esej iz povijesti ovih prostora.
Da, možda bi ta priča kod nekog vještog pisca doista postala hit, kod redatelja TV serije ili filma, no ovakav način, koji je do mene došao, nije pobudio niti malo zanimanja, niti jedan lik nije postavljen s dušom, svaki je kao pokupljen s neke zamišljene turističke razglednice, ispran 10 puta u veš mašini pravilnih rečenica, bez dalmatinskog humora, bez života.
Pisali su o Dalmaciji mnogi, nekoć Smoje, Fiamengo i Popadić, danas Tomić i Ivanišević, možda je ovo sjajno i bajno nekome tko ne živi ovdje, ali ja sam se osjećao kao dio turističkog filma s praznim ulicama i zlatnim zrakama sunca koje se blago prosipaju po teškom kamenu, natopljenim znojem težaka, kojeg su tuđini stoljećima, pa partizani, a danas privatnici (neizostavno je ubačen i albanski zlatar) iskorištavali .... itd itd itd ... Mučio sam se s čitanjem do trenutka kad je dio obitelji povijesno odselio u Slavoniju 1928. gdje su "... Tamburaški orkestri, plesne grupe i zborovi ispunjavali su duge zimske noći erotskim oduševljenjem kojim je vibrirao zrak. Noge su udarale po podnim daskama u društvenoj dvorani, uz prodornu pjesmu mladih djevojaka i zvuke žičanih instrumenata na kojima su pocrvenjelim prstima svirali seoski momci. ..." E tu mi je pukao film.
Previše je dobrih knjiga na svijetu da bih vrijeme trošio na ono što mi se ne sviđa. Nepošteno je dati jedinicu knjizi koju nisi do kraja pročitao, tek 80/360 strana, ostavit ću je bez ocjene, a preporučiti svima koji Dalmaciju žele nastaviti zamišljati kao što ja zamišljam neke daleke destinacije.
This book has everything to make me curious, nostalgic, local-patriotic and local resentful: Split, Šibenik, Vodice, Sovlje bay, coastline, islands, wars, El Shatt, partisans, fascists, atheists, Catholics, cadastres, land registers, nationalisation, privatisation, gentrification, inheritance, red tape, fake Gucci sunglasses, olives, olive oil, vineyards, carob, figs, cherries, lavender, aubergines, capers, squids, walnut liqueurs, polenta, quince cheese, a tragic WW2 story from Tribunj that I’ve heard from my mum a long time ago, a boat my grandfather used to commute to work more than a half century ago, strong women, neglected middle children, gossip, untold stories, a “lucky” woman who moved abroad and got married to a foreigner... Yet it misses something, which I am not able to precisely define, but I’m quite sure it’s the language. The book is written in German and then translated to standard, artificial, dry Croatian (with some words which sounded more Serbian and some even Croatian Kajkavian) with a few local Čakavian and Ikavian words thrown in without any logic, which just doesn’t work with all these stuff I listed. It leaves the same taste like when I tried watching Croatian series with Swedish subtitles on Netflix. Moreover, although I am not sure if this was the author’s intention, some of the mentioned songs have wrong lyrics, but I guess it doesn’t make any difference in German. How could this happen to an polyglot author who is also an awarded translator? To conclude, I recommend this book to anyone who is not obsessed with Croatian dialects like me.
Imala sam osjećaj da samo na prstima smijem ući i oprezno, samo malo pogledati povijest ove obitelji. Da nešto ne poremetim. Da ne pitam suviše. Ali nisam morala ništa pitati. Jer, polako se sve otkrivalo, sloj po sloj, i dok sam došla do kraja, već sam bila preplavljena, smjela sam se poistovjetiti, smjela sam osjetiti, i obitelj kao cjelinu, i svakoga njezinog člana posebno. "Olivino nasljeđe" je divna knjiga. U nju se ulazi polako, barem sam ja tako morala, jer u nečiju obitelj i njezinu priču i ne možeš samo tako banuti. Olivu sam zavoljela kao da je moja. Upravo ti kratki opisi njezinih misli, snova, sjećanja, osjećaja - dok leži na otomanu, zaštićuje se - među najdražim su mi dijelovima knjige. Divan stil, jezik (prijevod također, naravno!), dubina... Svim srcem preporučujem, posebno onima koji su, kao ja u zadnje vrijeme ("zadnje vrijeme" je ovdje prilično rastezljiv pojam) u stalnim vraćanjima na svoju obitelj i njezinu povijest, možda u nekom drugom vremenu. Čisti užitak.
Dok sam čitao knjigu podsjetila me na moju pokojnu baku koja mi je dok sam bio mali uvijek pričala o njenom djetinjstvu, logorima i zbjegu. Siguran sam da ću jednog dana opet slušati njene priče....