Aleksandar Bilanović je čovek koji je sve probao, i sada, potpuno bez cenzure, deli svoja telesna i vantelesna iskustva sa nama u svojoj novoj knjizi, u neočekivanom nastavku Dripačke rapsodije.
Dao sam četvorku iz poštovanja prema autoru. Da ne znam ko je pisao ovu knjigu, verovatno bih je ostavio na početku. Možda me je knjiga malo razočarala jer sam Bilija idealizovao u svojoj glavi, a on me ovom knjigom vratio u realnost i pokazao da je i on čovek od krvi i mesa, pun svojih problema.
This is the second book I have read by Aleksandra Bilanovic. Compared to his first book "Dripacka rapsodija", this one was a bit slow for me in the beginning, however the last third of the book and the ending has totally blew me away. It is very raw in writing, and descriptive in the nature of man going through different life experiences. I loved the description of countries in South America, it just makes you wanna go there and see it for yourself and experience the magic that he describes in the book.
Highly recommend this book, especially if you have yourself dealt with a boyish rebel looking for a purpose in this life.
Blud, dekadencija i večita borba sa demonima (nečiste) prošlosti. Nikolić se ni ovoga puta nije štedeo. U iscrpnom nastojanju da nam sve predstavi sirovo i brutalno iskreno, neki likovi, situacije i stihovi su bili suvišni. Stihovi posebno. Jasno je da se njima težilo duhovitom i sažetom osvrtu na nemile uspomene ili trenutke neizrecive sreće i blagostanja. Ipak, pesmice su neretko banalne, prožete slengom koji je, čini se, dobrano izgubio na onoj originalnosti iz ,,D. Rapsodije''. Jedva da mi se brk nasmešio i generalno, čitav narativ je poprimio daleko mračniji, melanholičan ton. Biće da je samoća najveća kurva, bar u Edvardovom slučaju. Bilo je tu i sjajnih anegdota, likova i avantura koje vas ,,upecaju'' tako da vam narednih 20-ak stranica proleti i to je, nesumnjivo, najbolje od ,,Esmeralde''.