Veštice nam otkrivaju još jedan od mogućih svetova, viđen očima žene, novinarke i književnice. Pripovedajući o sebi i ljudima iz svog okruženja, bliskim, poznatim ili nepoznatim, koje slučajno sreće na ulici ili na putovanjima, autorka jasno stavlja do znanja čitaocu kada se završava realnost, a kada počinje njena fikcija. Zato je ovo na neki način i roman o tome kako nastaje priča. S toga ne čudi što Atanasijevićeva pribegava digresijama izvan okvira stvarnosti, uz uvek izraženu svest o prolaznosti. Nekada traži više lepote, bežeći od prozaičnosti svakodnevice, a nekada upravo suprotno – tamnim tonovima uranja u dubine naše svakodnevice, iz revolta prema životu koji ponekad zna da bude okrutan i nepravedan. Šekspirovska ideja sveta kao pozornice na kojoj svako ostvaruje svoje uloge (Teatrum mundi) glavno je vezivno tkivo romana, s tim što autorka dodatno razvija tu ideju postavljajući pitanje: Da li su baš sve uloge nametnute? I da li postoji način da povećamo broj uloga koje biramo i stvaramo, na račun onih koje su nam dodeljene? Možda kroz dugotrajan proces individuacije, kroz promišljanje i obrazovanje, što je ujedno i put ka idealu slobode. Ako ga ne dostignemo, da mu se barem približimo što je moguće više.
Jedna od boljih autorki na domaćem tržištu. Kratke priče njene stvarnosti pomešane sa maštom autorke daju vam privid kao da ste, tu sa njom. Da ste njene misli.
Priče su i više nego jasne, opisi predivni, i najbitnije razumljivi.
Naslov knjige je samo jedna od priči, ali simbolično i najbezbrižniji period u životu svake osobe.